I Kž-41/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-41/1990-3

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Negovetić Katarine kao predsjednika vijeća, te Zavada Emanuela i Božić Slobodana kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. F. J. zbog krivičnog djela iz č1. 38. KZH, odlučujući o žalbi javnog tužioca, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 6.prosinca 1989, K-37/89, u sjednici održanoj 24. listopada 1990, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca

Hrvatske Pavković Petra,

p r e s u d i o je:

Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvog stupnja na temelju č1. 350. toč. 3. ZKP, oslobođen je optužbe F. J. za kriv. djelo iz č1. 38.

KZH, činjenično opisano u njezinoj izreci.

Protiv te presude žalbu je podnio javni tužilac zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

U postupku je nesporno utvrđeno da su optuženik i oštećenik bili znatno alkoholizirani i da je između njih došlo do fizičkog sukoba u tri navrata, koje je uvijek izazivao oštećenik. Posljednji treći sukob, prema utvrđenju suda prvog stupnja, u kome je oštećenik zadobio povredu koja je u uzročnoj vezi sa njegovim smrtnim ishodom, odigrao se u hodniku kuće u času kada je optuženik nastojao napustiti kuću a oštećenik mu prišao straga, obujmio ga rukama, a pri daljnjoj dinamici događaja pali su na tlo. U tom sukobu oštećenik, prema utvrđenju suda, zadobiva nagnječenje mozgovine od tzv. kontra udarca.

Nadalje je utvrđeno, što se žalbom ne osporava, da je navedena povreda nastala uslijed nekontroliranog pada i udarca glave u čvrstu podlogu.

Žalba čini spornim zaključak suda prvog stupnja da nema dokaza u postupku kojim bi bila osporena verzija obrane optuženika - da do te povrede nije došlo od prethodnog udarca optuženika, već naprotiv, smatra da ta obrana u pogledu mehanizma zadavanja povrede nije potvrđena nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka te stoga zaključuje da je oštećenik pao i glavom udario o tlo zbog toga što ga je optuženik udario rukom u lijevo oko, kojem je padu doprinijelo i njegovo alkoholizirano stanje.

Međutim, iako javni tužilac u žalbi osnovano tvrdi da je optuženik mijenjao obranu u toku istrage i glavne rasprave o pojedinim zbivanjima vezanim za sukobe sa oštećenikom, ali je sud prvog stupnja ipak pravilno ocijenio da unatoč tim promjenama u obrani optuženik nikada nije naveo u bilo kojoj verziji obrana da bi oštećenik u stojećem stavu udario rukom ili nekim drugim sredstvom u glavu od čega bi ovaj pao, kao što je i pravilno našao da nema drugih dokaza, pa ni indicija koji bi takovu obranu optuženika mogli osporiti do one granice u kojoj bi bilo moguće zaključiti na postojanje u žalbi navedenog postupka optuženika.

Naime, ne samo da nema drugih direktnih dokaza nego suprotno žalbenim navodima ni ocjenom mišljenja medicinskih vještaka, posebno prof dr. P. V., sa kojom se suglasio i drugi vještak, kojom on ne isključuje mogućnost takovog razvoja događaja kako ga opisuje optuženik ali i smatra da povredu mozgovine treba povezati sa povredom oko lijevog oka oštećenika, ne može se do pune jasnoće, a da bi se moglo uzeti nedvojbeno utvrđenim, zaključiti da je ta ozljeda - ozljeda oka nastala isključivo zbog udarca što ga je optuženik rukom zadao oštećeniku.

Konačno, neočekivani i zbog toga nekontrolirani pad može uslijediti i na onaj način što ga u obrani opisuje optuženik, a ne isključuju ga ni vještaci. To pak, što je eventualno manje vjerojatno da bi pri takovom padu došlo i do povrede u predjelu lijevog oka, nikako u odsutnosti bilo kakovih drugih suprotnih dokaza, ne može osporiti obranu optuženika da tu povredu nije zadao direktnim djelovanjem, a bez ikakovih je čak i indicija da je zadana rukom.

Stoga se žalbenim navodima, ni po ocjeni ovoga suda, ne može osporiti ocjena suda prvog stupnja da u postupku nema dovoljno dokaza da bi optuženik postupio na način kako je to opisano u izreci te presude.

Odlučeno je stoga o žalbi javnog tužioca, na temelju čl. 384. ZKP, kao u izreci.

U Zagrebu, 24. listopada 1990.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Negovetić Katarina v.r.