Legislator Case Law & Legislation
Rev-391/2012-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on merits and rejects inadmissible appeal on court costs.

Case Number Rev-391/2012-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the plaintiff's appeal regarding the main claim and interest, upholding the lower court's judgment. The court rejected the appeal on court costs as inadmissible because such rulings do not constitute final acts terminating the litigation. Consequently, the appeal on costs was rejected under Article 392 of the Civil Procedure Act.

Legislator headnote

AI generated

čl. 392. st. 1. ZPP; čl. 400. st. 1. ZPP; čl. 382. ZPP: An appeal against a final ruling on litigation costs is inadmissible because such a ruling does not terminate the proceedings and is not a final judgment subject to appeal.

Keywords

AI generated
litigation costs admissibility of appeal final judgment termination of proceedings civil procedure act

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated
Gzz-367/01-2
Supreme Court dismisses prosecutor's request to revoke judgment against LLC director for unpaid debts.
Revt-131/05-2
Croatian Supreme Court dismissed appeal against damages claim against LLC manager due to lack of statutory standing.
Rev-250/08-2
Croatian Supreme Court allows tenant's claim against company director for unpaid rent, rejecting liability under company law.
U-III-4937/2013
O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11.
U-III-4623/2013
Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).
U-III-2365/2001
Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).
U-III-954/2004
Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).
U-III-1794/2009
Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).
U-III-565/2012
Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).
U-III-140/2014
Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 391/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. E. V., L., kojeg zastupa Odvjetničko društvo K., K., P. i partneri j.t.d R., protiv tuženika V. L. iz R., kojeg zastupa punomoćnica G. O.-K., odvjetnica u K., radi isplate 839.125,66 EUR-a, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-528/2009 i Gž-529/2009 od 5. listopada 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4464/03 od 9. listopada 2008. te djelomično preinačena i djelomično potvrđena dopunska presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4464/03 od 2. prosinca 2008., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv točke 1. presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-528/2009 i Gž-529/2009 od 5. listopada 2011., kojom je u odnosu na glavno potraživanje i zatezne kamate potvrđena točka I. presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4464/03 od 9. listopada 2008., odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tužitelja protiv odluke o parničnim troškovima u točkama I. i II. presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-528/2009 i Gž-529/2009 od 5. listopada 2011. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-4464/03 od 9. listopada 2008. sudio je:

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja A. E., koji glasi:

"I Dužan je tuženik platiti tužitelju iznos od 839.125,66 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos po stopi koju Z. d.d. Z., plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to za DEM počam od dana dospijeća svake pojedine obveze pa do 31. prosinca 2001. g., a na EUR po stopi od 0,60% godišnje počam od 01. siječnja 2002. godine i to kako slijedi:

- na iznos od 283,68 EUR od dana 01. ožujka 1998. g.,

- na iznos od15.574,52 EUR od dana 01. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 537,78 EUR od dana 13. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 4.326,78 EUR od dana 15. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 10.545,17 EUR od dana 15. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 7.764,49 EUR od dana 17. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 9.007,06 EUR od dana 20. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 7.648,92 EUR od dana 20. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 7.578,17 EUR od dana 30. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 8.850,59 EUR od dana 27. ožujka 1998. g.,

- na iznos od 7.487,96 EUR od dana 03. travnja 1998. g.,

- na iznos od 6.214,26 EUR od dana 07. travnja 1998. g.,

- na iznos od 5.315,36 EUR od dana 06. travnja 1998. g.,

- na iznos od 7.487,96 EUR od dana 06. travnja 1998. g.,

- na iznos od 5.748,88 EUR od dana 07. travnja 1998. g.,

- na iznos od 15.363,50 EUR od dana 07. travnja 1998. g.,

- na iznos od 5.212,72 EUR od dana 07. travnja 1998. g.,

- na iznos od 7.487,96 EUR od dana 13. travnja 1998. g.,

- na iznos od 6.295,90 EUR od dana 13. travnja 1998. g.,

- na iznos od 6.408,33 EUR od dana 13. travnja 1998. g.,

- na iznos od 4.594,26 EUR od dana 14. travnja 1998. g.,

- na iznos od 477,09 EUR od dana 19. travnja 1998. g.,

- na iznos od 6.062,57 EUR od dana 14. travnja 1998. g.,

- na iznos od 8.336,00 EUR od dana 14. travnja 1998. g.,

- na iznos od 5.496,03 EUR od dana 20. travnja 1998. g.,

- na iznos od 7.397,74 EUR od dana 22. travnja 1998. g.,

- na iznos od 15.716,69 EUR od dana 20. travnja 1998. g.,

- na iznos od 9.254,80 EUR od dana 28. travnja 1998. g.,

- na iznos od 11.213,98 EUR od dana 28. travnja 1998. g.,

- na iznos od 7.578,17 EUR od dana 02. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 6.935,21 EUR od dana 02. svibnja 1988. g.,

- na iznos od 8.444,25 EUR od dana 03. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 7.487,96 EUR od dana 05. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 8.758,41 EUR od dana 09. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 4.320,04 EUR od dana 09. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 8.258,53 EUR od dana 11. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 12.114,22 EUR od dana 12. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 12.577,43 EUR od dana 12. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 7.307,53 EUR od dana 12. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 15.540,09 EUR od dana 16. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 9.992,15 EUR od dana 16. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 10.447,14 EUR od dana 16. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 7.525,19 EUR od dana 17. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 7.931,26 EUR od dana 18. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 9.906,47 EUR od dana 19. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 8.362,47 EUR od dana 19. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 4.944,57 EUR od dana 19. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 5.664,93 EUR od dana 19. svibnja 1998. g.,

. na iznos od 9.064,03 EUR od dana 22. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 12.089,14 EUR od dana 22. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 7.050,41 EUR od dana 23. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 12.523,80 EUR od dana 23. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 12.065,58 EUR od dana 26. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 7.282,90 EUR od dana 26. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 8.424,33 EUR od dana 29. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 12.235,38 EUR od dana 29. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 8.623,54 EUR od dana 30. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 10.929,75 EUR od dana 30. svibnja 1998. g.,

- na iznos od 6.886,95 EUR od dana 02. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 10.968,87 EUR od dana 02. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 2.789,47 EUR od dana 10. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 4.793,87 EUR od dana 08. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 5.542,05 EUR od dana 20. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 12.300,12 EUR od dana 21. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 14.735,82 EUR od dana 22. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 8.629,73 EUR od dana 23. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 8.051,90 EUR od dana 23. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 8.531,36 EUR od dana 23. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 13.992,76 EUR od dana 23. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 7.815,81 EUR od dana 23. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 7.356,05 EUR od dana 28. lipnja 1998. g.,

- na iznos od 12.925,40 EUR od dana 05. srpnja 1998. g.,

- na iznos od 5.177,38 EUR od dana 24. srpnja 1998. g.,

- na iznos od 4.237,78 EUR od dana 28. srpnja 1998. g.,

- na iznos od 12.785,26 EUR od dana 01. kolovoza 1998. g.,

- na iznos od 8.619,83 EUR od dana 08. rujna 1998. g.,

- na iznos od 8.681,08 EUR od dana 08. rujna 1998. g.,

- na iznos od 8.993,50 EUR od dana 08. rujna 1998. g.,

- na iznos od 3.749,85 EUR od dana 12. rujna 1998. g.,

- na iznos od 4.506,24 EUR od dana 12. rujna 1998. g.,

- na iznos od 2.738,49 EUR od dana 12. rujna 1998. g.,

- na iznos od 4.602,11 EUR od dana 14. rujna 1998. g.,

- na iznos od 4.602,11 EUR od dana 20. rujna 1998. g.,

- na iznos od 6.681,56 EUR od dana 27. rujna 1998. g.,

- na iznos od 6.500,35 EUR od dana 02. listopada 1998. g.,

- na iznos od 9.477,911 EUR od dana 09. listopada 1998. g.,

- na iznos od 12.063,14 EUR od dana 09. listopada 1998. g.,

- na iznos od 10.258,86 EUR od dana 09. listopada 1998. g.,

- na iznos od 4.795,81 EUR od dana 09. listopada 1998. g.,

- na iznos od 8.070,35 EUR od dana 09. listopada 1998. g.,

- na iznos od 8.804,02 EUR od dana 11. listopada 1998. g.,

- na iznos od 5.198,22 EUR od dana 11. listopada 1998. g.,

- na iznos od 11.584,45 EUR od dana 12. listopada 1998. g.,

- na iznos od 3.930,97 EUR od dana 24. listopada 1998. g.,

- na iznos od 4.494,25 EUR od dana 24. listopada 1998. g.,

- na iznos od 5.541,71 EUR od dana 27. listopada 1998. g.,

- na iznos od 8.272,52 EUR od dana 02. studenog 1998. g.,

- na iznos od 9.258,91 EUR od dana 02. studenog 1998. g.,

- na iznos od 4.087,77 EUR od dana 07. studenog 1998. g.,

- na iznos od 9.349,85 EUR od dana 08. studenog 1998. g.,

- na iznos od 7.632,38 EUR od dana 13. studenog 1998. g.,

- na iznos od 9.412,88 EUR od dana 25. studenog 1998. g.,

- na iznos od 6.381,56 EUR od dana 27. studenog 1998. g.,

- na iznos od 638,09 EUR od dana 24. rujna 1998. g.,

- na iznos od 930,55 EUR od dana 04. listopada 1998. g.,

- na iznos od 531,74 EUR od dana 11. listopada 1998. g.,

- na iznos od 425,39 EUR od dana 21. prosinca 1998. g.,

- na iznos od 12.271,44 EUR od dana 21. prosinca 1998. g.,

pa sve do isplate.

II Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Tužitelj A. E. je dužan naknaditi tuženiku V. L. parnični trošak u iznosu od 39.467,00 kn, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

Taj sud je dopunskom presudom poslovni broj P-4464/03 od 2. prosinca 2008. dopunio prvostupanjsku presudu te je točkom III. odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 39.467,00 kuna do zatraženih 464.203,90 kuna.

Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-528/2009 i Gž-529/2009 od 5. listopada 2011. odbio žalbu tužitelja, te djelomično prihvatio žalbu tuženika te je sudio:

"1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4464/03 od 09. listopada 2008. godine, u točkama I. i II. izreke.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, te se dopunska presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4463/03 od 02. prosinca 2008. godine preinačuje na način da se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 229.518,60 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 195.218,30 kn odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku, a obrazložio je revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Revident je predložio da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija protiv presude je neosnovana, a revizija protiv odluke o parničnim troškovima je nedopuštena.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, na koju se ukazuje u reviziji, a koja povreda postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika,

U ovom slučaju izreka prvostupanjske i drugostupanjske presude jasna, a u obrazloženju su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

Valja pri tome imati na umu odredbu čl. 8. ZPP prema kojoj sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Sudu je pridržano pravo ocijeniti koje su činjenice odlučne za rješenje spora, te odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti.

Iako tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, obrazloženje ovoga revizijskog razloga se svodi na tvrdnju o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora glede aktivne legitimacije tužitelja potraživati naknadu štete od tuženika (ranijeg direktora trgovačkog društva) i to u visini tražbine koju nije mogao naplatiti od trgovačkog društva.

Međutim, eventualna pogrešna primjena materijalnog prava kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu pobijanu presudu moguće ispitati, te ako je drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka, a u granicama sadržaja tužbe i činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, je li tužitelj aktivno legitimiran potraživati naknadu štete od tuženika, bivšeg direktora trgovačkog društva O. d.o.o. koju štetu tužitelj trpi time što od svog dužnika, trgovačkog društva O. d.o.o. u stečaju, nije mogao naplatiti iznos od 839.125,66 EUR-a, koji mu je protiv tog društva dosuđen pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-871/2001 od 4. lipnja 2001.

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 252. i 430. tada važećeg Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 – dalje: ZTD) glede aktivne legitimacije vjerovnika društva s ograničenom odgovornošću potraživati naknadu štete od člana uprave društva.

U postupku koji je prethodio revizijskom nije bilo sporno:

- da je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 871/2002. od 4. lipnja 2002. protiv trgovačkog društva O. d.o.o, te je po presudi tužitelj vjerovnik tog društva za iznos od 839.125,66 EUR-a,

- da se tražbina o kojoj je donesena presuda temeljila na ugovoru o zajmu sklopljenog između tužitelja i društva O. d.o.o. dana 31. prosinca 1998.,

- da društvo nije tužitelju ispunilo obvezu po presudi, pa je tužitelj prijavio tražbinu u stečajnom postupku koji je otvoren nad O. d.o.o. dana 23. prosinca 2002., ali ni u stečaju tražbinu nije uspio naplatiti,

- da je u vrijeme nastanka obveze pa sve do otvaranja stečajnog postupka tuženik bio direktor i jedini član uprave društva O. d.o.o.

Tužitelj je temeljio svoj zahtjev za naknadu štete na odredbi čl. 252. i čl. 430. ZTD, tvrdeći da se tuženik u obnašanju funkcije direktora društva nije ponašao s pozornošću savjesnog i urednog gospodarstvenika, nije poduzimao sve ono što je u ulozi člana Uprave društva trebao poduzeti radi ispunjenja obveze prema tužitelju, da je ispunjavao obveze prema nekim vjerovnicima i nakon što je nastupila nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što je došlo do prezaduženosti društva, uzrokujući upravo takvim svojim ponašanjem stanje društva u kojemu tužitelj od društva nije mogao naplatiti tražbinu koja mu je protiv društva dosuđena pravomoćnom presudom.

Tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu štete od direktora društva po čl. 430 ZTD, i to prema odredbi koja je bila na snazi u vrijeme nastanka obveze društva prema tužitelju pa sve do otvaranja stečaja nad društvom.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

S obzirom na to da je tužiteljeva tražbina nastala sklapanjem ugovora 31. prosinca 1998., da je da je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-871/2002. od 4. lipnja 2002., te da je u spornom vremenu tuženik bio direktor i jedini član uprave društva, na sporni odnos se ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03).

Stoga se sporni odnos ima se razriješiti primjenom Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99 i 52/00 - dalje: ZTD-a), i to primjenom:

- odredbe čl. 430. ZTD koja se odnosi na društva s ograničenom odgovornošću, (stavak 1.) Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Ovdje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 251. i 252. ovoga Zakona. (stavak 2.) Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju društvu za štetu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.", (stavak 4.) "Član uprave društva odgovara društvu za štetu koju mu pričini pravnim poslom koji je on sklopio s društvom u svoje ili u tuđe ime, ako za to prethodno ne dobije suglasnost nadzornog odbora, a ako društvo nema nadzorni odbor, suglasnost svih ostalih članova uprave.", (stavak 5.) "Ako je naknada štete potrebna za to da se podmire vjerovnici društva, član uprave ne oslobađa se od odgovornosti s time što je djelovao po odluci članova društva.",

- odredbe čl. 252. ZTD-a iz Glave IV. toga Zakona, kojima su uređeni odnosi u svezi dioničkog društva, a prema kojima: (stavak 1.) "Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva.", (stavak 2.) "Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.", (stavak 5.) "Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoja potraživanja podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine.".

Iz tih odredaba ZTD-a nedvosmisleno proizlazi da su u vrijeme kada je nastao predmetni sporan odnos članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću, kakvo je ovdje OMICO d.o.o., odgovarali za štetu samo društvu, a ne i vjerovnicima društva, dok su samo članovi uprave dioničkog društva odgovarali za štete i izravno vjerovnicima društva.

Odredba čl. 430. st. 1. ZTD-a je, doduše, upućivala na odgovarajuću primjenu odredaba čl. 252. ZTD-a, ali to se odnosilo, prema jasnom sadržaju te odredbe, samo na odnos kojeg je uređivala ta odredba - na dužnost članova uprave da vode poslove društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i da čuvaju poslovnu tajnu društva, a ne i na odnos iz odredaba daljnjih stavova čl. 252. ZTD-a, pa ni na odnos vjerovnika društva s ograničenom odgovornošću i članova uprave toga društva (takvo shvaćanje je zauzeto i u presudama Vrhovnog suda RH poslovni broj Gzz-367/01-2 od 7. svibnja 2003., Revt-131/05- 2 od 10. siječnja 2005., Rev-250/08-2 od 30.lipnja 2015).

Stoga je valjalo odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Revizija protiv odluke o parničnim troškovima je nedopuštena.

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.). Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Glede nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

Zagreb, 1. veljače 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.