Gzz-16/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 16/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. o. d.o.o. L., zastupan po punomoćniku M. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika U., Z., koga zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica iz Z., radi isplate 319.622,19 kn, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske broj G-DO-31/05 od 01. travnja 2005. godine, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. listopada 2004. godine broj Pž-1772/04, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 05. rujna 2003. godine broj P-2104/99, u sjednici održanoj dana 23. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. listopada 2004. godine broj Pž-1772/04 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 05. rujna 2003. godine broj P-2104/99 u pobijanom dosuđujućem dijelu, tako da se i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

Tužitelj je u obvezi naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 52.800,00 kuna.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. listopada 2004. godine broj Pž-1772/04 odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 05. rujna 2003. godine broj P-2104/99.

Tom je prvostupanjskom presudom tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 319.601,77 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, dok je s viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Protiv dosuđujućeg dijela citirane drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjavio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženog iznosa temeljem narudžbenice tuženika br. 152/93 (kojom je tuženik naručio muške hlače), ispostavljenog računa br. 136 od 04. prosinca 1993. godine i izvršenog prijeboja – kompenzacije između stranaka temeljem izjave o prijeboju od dana 29. rujna 1994. godine.

Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti u granicama razloga koje Državni odvjetnik Republike Hrvatske ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) u ovom je predmetu trebalo ocijeniti da li je primjenom mjerodavnog prava potraživanje tužitelja zastarjelo. Polazeći od toga da su stranke u ovom slučaju ugovorile primjenu Zakona o obligacionim odnosima Republike Bosne i Hercegovine (službeni list Republike Bosne i Hercegovine 2/92, 13/93 i 13/94), kao mjerodavnog prava (čl. 19. i 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima – "Narodne novine", broj: 53/91).

Što se tiče pitanja zastare drugostupanjski sud smatra da prvostupanjski sud doduše pogrešno primjenjuje odredbe čl. 382. st. 1. istog Zakona, budući da mobilizacija direktora tužitelja nije razlog za prekid zastare u smislu citiranih zakonskih odredaba, što prihvaća i ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Međutim, drugostupanjski sud pogrešno smatra da zastara potraživanja tužitelja ipak nije nastupila i da je stoga tužbenom zahtjevu s osnovom udovoljeno.

Pri tome primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. citiranog Zakona, a otklanja primjenu odredaba čl. 374. st. 1. istog Zakona koji predviđa trogodišnji zastarni rok za međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u svezi s tim ugovorima.

Obrazlaže to time da se odredbe čl. 374. st. 1. citiranog Zakona odnose na međusobna potraživanja domaćih pravnih osoba a ne i na slučaj kakav je konkretni, kad je jedna od ugovornih strana inozemna pravna osoba.

Ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da sadržaj odredaba čl. 374. st. 1. citiranog Zakona ne daju osnova za takvo tumačenje već da se i u slučaju kad je jedna od ugovornih strana inozemna pravna osoba na ugovorni odnos koji je, što se tiče pitanja zastare, uređen upravo navedenim odredbama čl. 374. st. 1., primjenjuju te odredbe što znači i zastarni rok od 3 godine.

Treba dodati da bi do istog rezultata dovela i primjena odredaba čl. 374. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Kako slijedom izloženog proizlazi da je potraživanje tužitelja zastarjelo s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe (1999. godine), sve kad bi se i prihvatilo da bi temeljem izvršenog prijeboja 1994. godine nastupio prekid zastarjevanja) tužbeni zahtjev tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovan.

Budući da je slijedom izloženog donošenjem pobijane presude ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 2. ZPP-a) zahtjev za zaštitu zakonitosti trebalo je prihvatiti i pozivom na odredbe čl. 395. st. 1. u svezi s odredbama čl. 408. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 52.800,00 kn sukladno priloženom troškovniku tuženika, koji je trošak pravilno razvrstan i zatražen u iznosima prema važećoj Tarifi.

U Zagrebu, 23. svibnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.