Rev-x-11/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 11/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Branka Medančića i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o. iz Ž., kojega zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika I. P. iz Ž., kojega zastupa punomoćnik L. L., odvjetnik u Ž., radi isplate, te u pravnoj stvari tuženika - protutužitelja I. P. iz Ž., kojega zastupa punomoćnik L. L., odvjetnik u Ž., protiv tužitelja – protutuženika A. d.o.o. iz Ž., kojega zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika - protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1099/09 od 5. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-873/07 od 9. ožujka 2009., u sjednici održanoj 17. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika – protutužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku - protutužitelju I. P. isplatiti tužitelju - protutuženiku 146.298,38 kn sa zateznim kamatama od 20. studenog 1999. do isplate dok je u preostalom dijelu odbijen njegov tužbeni zahtjev.

Naloženo je tužitelju - protutuženiku „A.“ d.o.o. isplatiti tuženiku - protutužitelju 19.979,27 kn sa zateznim kamatama od 3. svibnja 1999. do isplate.

Tuženiku - protutužitelju naloženo je platiti tužitelju - protutuženiku trošak postupka u iznosu 38.362,05 kn.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (st. I. izreke) reviziju je izjavio tuženik – protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te odbije u cijelosti tužbeni zahtjev i traži trošak prema troškovniku uključivši i trošak revizije i pristojbe na reviziju.

Tužitelj - protutuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP), a koja se temeljem odredbe čl. 52. st. 4. u svezi odredbe čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Revizijski navodi da tužitelj ne može biti stranka u postupku ne mogu se prihvatiti, jer revident ni ne tvrdi da bi tužitelj prestao postojati ili da je nad njim došlo do otvaranja stečajnog postupka. Neosnovani su revizijski navodi da tužitelja nije zastupala ovlaštena osoba, jer novi zakonski zastupnik tužitelja nije opozvao punomoć koju je odvjetniku za zastupanje u ovom predmetu dao raniji zakonski zastupnik tužitelja. Zato ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U nižestupanjskim presudama navedeni su jasni, razumljivi i opširni razlozi i odlučnim činjenicama te ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, ocijenio je sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa tako i iskaz svjedoka A. I., koga je tuženik - protutužitelj imenovao nadzornim organom, i to kako iskaz od 19. ožujka 2008. tako i sve ostale njegove iskaze tijekom postupka. Na revizijske navode treba dodati da svjedok A. I. ni u jednom trenutku nije izmijenio svoj iskaz glede činjenice da je tuženik odobrio radove koji nisu bili ugovoreni, a koje je naknadno izveo protutužitelj. Zato ne postoji relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 8. ZPP a ni u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP.

Zbog navedenog se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revizijskim navodima koji ukazuju na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova te kojima revident sam ocjenjuje provedene dokaze prigovara se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga nije dopušteno izjaviti reviziju kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati cijenu za izvršene radove prema ugovoru o izgradnji građevinskog objekta kojeg su dana 21. svibnja 1998. zaključili I. P. kao naručitelj i A. d.o.o. Ž. kao izvoditelj, kao i za izvedene, a neugovorene radove.

Predmet spora je i zahtjev tuženika - protutužitelja da mu tužitelj - protutuženik plati 139.898,54 kn koji iznos obuhvaća ugovornu kaznu, trošak izgradnje dimnjaka Q., štetu zbog umanjenja vrijednosti objekta kao posljedicu loše izvedenih radova, dodatnih troškova radi saniranja loše izvedenih građevinskih radova te trošak pribavljanja atesta.

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li tuženik - protutužitelj ispunio sve svoje obveze preuzete ugovorom i je li dužan platiti tužitelju – protutuženiku utuženi iznos. Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da su stranke 21. svibnja 1998. sklopile Ugovor o izgradnji građevinskog objekta – stambeno-poslovne građevine … u Ž.,

…, prema kojem je tužitelj kao izvođač radova preuzeo obvezu izgradnje navedenog objekta, svojim materijalom, prema ponudi tužitelja od 30. travnja 1998., koja je sastavni dio ugovora, za vrijednost ugovorenih radova u iznosu 399.585,42 kn u koji iznos je uključen i PDV,

- da se tužitelj obvezao započeti sa radovima najkasnije 10. lipnja 1998. te objekt završiti do 10. rujna 1998.,

- da je tužitelj pored ugovorenih radova izvršio i naknadne radove koji nisu obuhvaćeni ugovornom cijenom sa kojima se tuženik suglasio ali je spor nastao oko cijene tih radova,

- da je tuženik tijekom gradnje isplatio tužitelju iznos od 95.000,00 DEM koji predstavlja protuvrijednost kuna od 371.549,08 kn po srednjem tečaju HNB te da je vrijednost dodatnih radova po nalazu sudskog vještaka 118.262,04 kn,

- da se iznos od 140.000,00 kn, za koji je nesporno da ga je tuženik isplatio tužitelju, ne odnosi na plaćanje za izvedene radove prema ugovoru niti na dodatne radove već za kupovinu materijala i obavljene elektro-radove, vodoinstalaterske radove, te fasaderske radove koje su obavljale treće osobe (svjedoci J. Š., P. S. i M. M.).

Naloživši tuženiku da tužitelju isplati iznos od 146.298,38 kn nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 633. ZOO propisano je da za svako odstupanje projekta građenja, odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja. On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove što ih je izvršio bez takve suglasnosti.

Iz odredbe čl. 67. st. 2. ZOO proizlazi da sve kasnije izmjene i dopune ugovora za čije se sklapanje zahtjeva pisana forma moraju biti učinjene u pisanom obliku no iz čl. 73. ZOO proizlazi da se i ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pisana forma smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežitom dijelu obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi nešto drugo.

Tijekom postupka je utvrđeno da su stranke sklopile valjani ugovor o građenju u pisanom obliku u kojem su ugovorile da će tužitelj kao izvođač radova izgraditi stambeno- poslovni objekt prema njegovoj ponudi od 30. travnja 1998. koja je sastavni dio ugovora, ugovorile su cijenu u ukupnom iznosu za sve ugovorene radove u iznosu od 399.585,42 kn. Utvrđeno je da je tužitelj osim ugovorenih radova izveo i dodatne radove koji nisu obuhvaćeni ugovorom no sa čijim izvođenjem se tužitelj suglasio.

Naloživši tuženiku da ovaj iznos isplati tužitelju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Iako ne postoji tuženikova pisana suglasnost za izvedene radove on se suglasio sa dodatnim radovima koje je izveo tuženik te su ispunjene pretpostavke o konvalidaciji ugovora kojemu nedostaje pisani oblik propisane odredbom čl. 73. ZOO. Spomenuta odredba se odnosi i na ugovor o građenju pa se neosnovano tuženik odbija isplatiti tužitelju iznos od 118.262,04 kn koji iznos predstavlja vrijednost naknadno izvedenih radova.

Nižestupanjski sudovi su, primijenivši odredbu čl. 6. Ugovora, pravilno utvrdili da tuženik isplatom 95.000,00 DEM tužitelju nije u cijelosti platio ni cijenu ugovorenu za izvedene radove prema odredbi čl. 2. alineja 2. ugovora (399.575,42 kn), jer protuvrijednost 95.000,00 DEM koje je tuženik isplatio tužitelju iznosi 371.549,08 kn pa se pojavljuje razlika od 28.036,34 kn koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju za radove izvršene prema ugovoru.

Kako je prema čl. 7. Ugovora dan dospijeća 20. studeni 1999. to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 277. ZOO kada su naložili tuženiku platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od tog datuma.

Odluka o trošku postupka pravilno je donesena uz primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u svezi odredbe čl. 155. ZPP, pri čemu su nižestupanjski sudovi uzeli u obzir uspjeh jedne i druge stranke u postupku, a tužitelju su dosuđeni samo troškovi potrebni za vođenje ove parnice.

Zbog navedenog se nije ostvari revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti to je primjenom odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 17. ožujka 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.