I Kž-628/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 628/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. T. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 218. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. L. T. i opt. K. T. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 25. travnja 2008. broj K-48/07, u sjednici održanoj 10. prosinca 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. L. T. i opt, K. T. kao neosnovane, te se potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženici L. T. i K. T. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela, i to pod točkom 1. izreke oboje optuženika zbog kaznenog djela pokušaja razbojništva iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06.) u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ i zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 1. Kaznenog zakona, te pod točkom 2. izreke optuženi L. T. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona, pa su optuženom L. T. utvrđene kazne zatvora i to za djela pod točkom 1. izreke, na temelju članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona, kazna zatvora u trajanju tri godine te na temelju članka 99. stavka 1. Kaznenog zakona kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, a za kazneno djelo pod točkom 2. izreke na temelju članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona, uz primjenu članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke c) Kaznenog zakona, kazna zatvora u trajanju dvije godine, dok je optuženoj K. T. na temelju članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona, uz primjenu članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke c) Kaznenog zakona, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, a na temelju članka 99. stavka 1. Kaznenog zakona, uz primjenu članka

I Kž 628/08-5

57. stavka 2. i stavka 4. točke c) Kaznenog zakona, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, pa su optuženici, uz primjenu odredaba članka 60. stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, osuđeni na jedinstvene kazne zatvora, i to optuženi L. T. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina i četiri mjeseca, a optužena K. T. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i jednog mjeseca.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme koje provode u pritvoru, i to optuženom L. T. od 20. siječnja 2008. pa dalje, a optuženoj K. T. od 20. srpnja 2007. pa dalje.

Na temelju članka 79 Kaznenog zakona optuženicima L. T. i K. T. izrečene su sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju po pet godina.

Na temelju članka 80. Kaznenog zakona od optuženog L. T. oduzeti su elektrošoker i automatska puška sa spremnikom i streljivom.

Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženom L. T. naloženo je oštećenici S. L. platiti 26.105,00 kuna, u roku mjesec dana.

Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku oštećenici T. C., M. C. i I. Š. upućeni su s imovinskopravnim zahtjevima u parnicu.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici L. T. i K. T..

Optuženi L. T. podnio je žalbu po branitelju, odvjetniku mr. sc. Ž. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da je preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz članka 99. stavka 1. Kaznenog zakona te da mu izrekne blažu kaznu.

Optužena K. T. podnijela je žalbu po braniteljici, odvjetnici D. G., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, a na temelju članka 374. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku u odsutnosti branitelja optuženog L. T., odvjetnika mr. sc. Ž. G., koji je o sjednici

I Kž 628/08-5

uredno izviješten, te sukladno odredbi članka 374. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku u odsutnosti optuženog L. T. koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, jer predsjednik vijeća niti vijeće nisu smatrali da bi njegova nazočnost bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženi L. T. tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. u vezi člankom 133. Zakona o kaznenom postupku (koje odredbe su u žalbi naznačene kao članci 384. i 139. Zakona o kaznenom postupku - očigledno pročišćenog teksta tog Zakona objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 62/03., koja numeracija se, međutim, ne primjenjuje), jer da je, prije nego što je optuženik iznio svoju obranu, S. L., vlasnici mjenjačnice, vratio novac koji je trebao biti dokaz u postupku, pa da je time optuženiku otežao dokazivanje da nije u pitanju novac pribavljen kaznenim djelom.

Suprotno ovim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu članka 138.c Zakona o kaznenom postupku kada je oštećenoj S. L. vratio novac koji je u prethodnom postupku bio privremeno oduzet od optuženog L. T.. Iz sadržaja uredovne zabilješke od 29. studenog 2007. (list 173 spisa) jasno proizlazi da su se branitelji optuženika suglasili s vraćanjem predmetnih novčanica oštećenici, pa nije bilo zapreke za postupanje sukladno prvoj rečenici navedene odredbe Zakona o kaznenom postupku, koja nalaže da se predmeti koji su tijekom kaznenog postupka privremeno oduzeti vrate vlasniku.

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju ističe optuženi L. T., a niti neka druga takva povreda na čije postojanje drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Povredu kaznenog zakona optuženi L. T. obrazlaže okolnošću da je u dokaznom postupku bila pročitana presuda Općinskog suda u Šibeniku broj K-371/96, iako je za tu osudu nastupila rehabilitacija.

Suprotno ovim tvrdnjama, čitanjem presude Općinskog suda u Šibeniku od 23. kolovoza 1996. broj K-371/96 te presude Županijskog suda u Šibeniku od 14. studenog 1996. broj Kž-53/96 nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. Zakona o kaznenom postupku koju ističe optuženi L. T.. Prije svega valja istaći da iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske (list 170 spisa) proizlazi da je optuženi L. T. 2003. te 2005. godine bio osuđivan od strane Općinskog suda u Tešnju zbog počinjenja novih kaznenih djela, što, prema odredbi članka 85. stavka 5. Kaznenog zakona, isključuje nastupanje rehabilitacije za ranije kazneno djelo. Osim toga, da je sud prvog stupnja i pogrešno utvrdio da je optuženi T. ranije osuđivan, ta okolnost ne bi predstavljala povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. Zakona o kaznenom postupku, jer time ne bi došlo do prekoračenja odlukom o kazni ovlasti koje sud ima po zakonu, već eventualno do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i to pogrešnog utvrđenja okolnosti značajnih za odmjeravanje kazne.

Optužena K. T. povredu kaznenog zakona obrazlaže tvrdnjom da je kaznena djela počinila pod prisilom, pa da je „valjalo primijeniti odredbu čl. 30. st. 2. Kaznenog zakona“. Međutim, ovakvim žalbenim navodima ističe se tzv. posredna povreda kaznenog zakona, jer žaliteljica smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po njenom stajalištu proizlazi iz

I Kž 628/08-5

provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Suprotno ovim tvrdnjama, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj drugostupanjskoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga valja zaključiti da sud prvog stupnja nije počinio povrede kaznenog zakona iz članka 368. točaka 1. i 5. Kaznenog zakona koje u žalbama ističu optuženici, niti je na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Optuženi L. T. ističe i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, on se o optužbi očitovao na način da se smatra krivim. Budući da, prema članku 363. stavku 7. Zakona o kaznenom postupku, optuženik koji se u odnosu na sve točke optužbe izjasnio da se smatra krivim ne može pobijati presudu zbog razloga iz članka 369. Zakona o kaznenom postupku (a iz obrazloženja ove žalbene osnove ne proizlazi da bi optuženi T. ukazivao na dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje za koje bi saznao nakon donošenja presude), njegova žalba u ovome dijelu nije razmatrana.

Optužena K. T. u žalbi ponavlja navode obrane prema kojima je porekla da bi s optuženim L. T. sudjelovala u počinjenju kaznenih djela na način kako joj je to stavljeno na teret, tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno prihvatio iskaze oštećenika T. C. i M. C., jer da su oni predmetni događaj različito opisali, da su bili uplašeni te da nisu mogli pravilno uočiti što se događa. Ukazuje i na zaključke vještakinje psihijatrice dr. L. M. iz kojih proizlazi da je ona pasivno ovisna osoba i da je u braku s agresivnom osobom koja pokazuje niz psihičkih smetnji, a to da potvrđuje njenu obranu o postupanju u strahu od optuženog L. T. kao izuzetno opasne osobe.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja ispravno je ocijenio kako obranu optužene K. T., tako i iskaze oštećenika T. C. i M. C.. Za prihvaćanje iskaza oštećenika ispitanih kao svjedoka te za otklanjanje obrane optuženice kao neistinite taj je sud dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalbeni navodi takvu ocjenu dokaza ne dovode u sumnju.

Naime, iz iskaza svjedoka T. C. i M. C. proizlazi da je napad oboje optuženika na njih uslijedio istovremeno, pri čemu je muškarac - optuženi L. T. - napao oštećenog T. C., dok je ženska osoba - optužena K. T. - napala oštećenu M. C.. Suglasni iskazi ovih svjedoka stoga otklanjaju obranu optužene K. T. prema kojoj joj je optuženi L. T., mimo njene volje, gurnuo elektrošoker u ruku, pritisnuo gumb na njemu i istim udario ženu koja je pala, a nakon toga da je gurnuo muškarca koji je također pao na tlo. Osim toga, svjedokinja M. C. iskazala je i da je, nakon što je ona osjetila strujni udar, optužena K. T. skočila na nju i oborila ju na tlo, pa je očigledno neistinita obrana optuženice kojom ona poriče aktivno sudjelovanje u napadu na oštećenike i prethodni dogovor s optuženim L. T. da počine kazneno djelo razbojništva.

I Kž 628/08-5

S obzirom na izneseno, sud prvog stupnja ispravno je ocijenio neistinitom i obranu optužene K. T. prema kojoj je ona bila u strahu od optuženog L. T.. I njeno ponašanje nakon predmetnog događaja - odlazak s optuženikom u T., gdje su se našli s njenom sestrom i mladićem te dvije djevojke, gdje je optuženi L. T. plaćao sve troškove - kao i navodi optuženice da je odlazila sama na kupanje, da je sa sobom imala i mobitel, a da je optuženika prijavila policiji kada ju je istukao i silovao, upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da ona kritične zgode nije postupala u strahu od optuženog L. T., već u skladu s prethodnim dogovorom za počinjenje razbojništva, a osobine njene ličnosti o kojima je iskazala vještakinja psihijatrica dr. L. M., prema kojoj je optuženica osoba prosječnog intelektualnog funkcioniranja s pasivno ovisnim i agresivnim obilježjima u strukturi ličnosti, ne dovode u sumnju takva utvrđenja.

Budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da optužena K. T. nije postupala pod djelovanjem sile, pa niti one neodoljive, nije bilo uvjeta niti za primjenu odredaba članka 31. stavka 1. odnosno članka 31. stavka 2. u vezi s člankom 30. Kaznenog zakona.

Slijedom iznesenog, nije osnovana niti žalba optužene K. T. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku).

Pobijajući odluku o kazni, optuženi L. T. tvrdi da su kazne utvrđene mu za pojedina djela prestroge, posebno da je pogrešno cijenjen podatak o njegovoj ranijoj osuđivanosti, da je kazneno djelo razbojništva iz točke 1. izreke pobijane presude ostalo u pokušaju jer da su optuženici dragovoljno odustali od dovršavanja djela, da su postojali uvjeti za ublažavanje tih kazni, a da je i jedinstvena kazna zatvora prestrogo odmjerena jer je blizu zbroja pojedinačnih kazni.

Optužena K. T. ističe da prilikom odmjeravanja kazni nisu dovoljno cijenjene utvrđene olakotne okolnosti - njena dosadašnja neosuđivanost, ponašanje pred sudom i izraženo kajanje te činjenica da je inicijator počinjenja djela bio optuženi L. T..

Suprotno ovim tvrdnjama oboje optuženika, sud prvog stupnja ispravno je utvrdio i pravilno cijenio sve okolnosti koje utječu na visinu kazni utvrđenih za pojedina kaznena djela te jedinstvenih kazni zatvora izrečenih optuženicima.

Ranija osuđivanost optuženog L. T., kako je već ranije izneseno, ne proizlazi samo iz presude Općinskog suda u Šibeniku, već i iz podataka o osudama ovog optuženika pribavljenima putem međunarodne pravne pomoći, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o neusklađenosti ranijeg ponašanja optuženog T. sa zakonima. Osim toga, nema govora o dragovoljnom odustanku optuženika od počinjenja kaznenog djela razbojništva opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, jer do oduzimanja stvari oštećenika nije došlo zbog otpora koji su oni pružili i nailaska drugih osoba. Stoga kazne zatvora koje su optuženom L. T. za pojedina kaznena djela utvrđene na donjoj granici kazni zaprijećenih za ta djela ne ukazuju prestrogima.

Sud prvog stupnja je i prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni optuženoj K. T. u dovoljnoj je mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti koje optuženica ponavlja u žalbi, zbog čega je i primijenio institut ublažavanja kazni iz članka 57. Kaznenog zakona.

I Kž 628/08-5

I jedinstvene kazne zatvora - optuženom L. T. u trajanju šest godina i četiri mjeseca, a optuženoj K. T. u trajanju dvije godine i jedan mjesec - odmjerene su pravilnom primjenom odredaba članka 60. stavka 2. Kaznenog zakona, vodeći računa o posebnostima višestrukih počinitelja kaznenih djela i njihovom međusobnom odnosu s obzirom na vrstu i vrijeme njihova počinjenja.

Stoga navedene kazne i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnostima počinitelja, te pogodnima da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Optuženi L. T. u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru protjerivanja stranca iz zemlje u žalbi samo navodi da je “pretjerana, a ujedno je izrečena u predugom trajanju“.

Suprotno ovim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je prema optuženom L. T. primijenio sigurnosnu mjeru iz članka 79. Kaznenog zakona jer iz njegovog ponašanja - dolaska u Republiku Hrvatsku tijekom turističke sezone, sa prethodno stvorenom odlukom činjenja kaznenih djela radi stjecanja materijalne koristi - proizlazi opasnost da bi ponovno počinio neko kazneno djelo, a petogodišnje trajanje te mjere ukazuje se dostatnim za otklanjanje te opasnosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom čl. 382. Zakona o kaznenom postupku, ispitao i odluke o sigurnosnoj mjeri protjerivanja stranca iz zemlje izrečenoj optuženoj K. T., kao i o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta izrečenoj optuženom L. T., te je našao da su i te odluke donesene pravilnom primjenom čl. 79. Kaznenog zakona odnosno suglasno odredbama čl. 80. Kaznenog zakona.

Slijedom iznesenog, žalbe optuženog L. T. i K. T. zbog odluke o kaznenim sankcijama (članak 370. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje se neosnovanima.

Optuženi L. T. pobija odluku o imovinskopravnom zahtjevu tvrdeći da „nije utvrđeno … koliko je novca bilo u mjenjačnici, nije napravljena nikakva revizija poslovanja niti je utvrđivan dnevni promet, pa je moguće i da iznos koji se spominje kao nastala šteta zapravo ne odgovara stvarno nastaloj šteti“. Ovim navodima optuženik u suštini, suprotno odredbi članka 363. stavka 7. Zakona o kaznenom postupku, osporava pravilnost utvrđenih činjenica. Stoga, imajući u vidu njegovo priznanje kaznenog djela opisanog pod točkom 2. prvostupanjske presude, valja samo odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku naložio optuženom L. T. nadoknaditi oštećenoj S. L., vlasnici mjenjačnice „I.-t.“, 26.105,00 kuna, što predstavlja razliku između kunske protuvrijednosti iznosa koji je optuženi T. pribavio ovim kaznenim djelom i iznosa koji je oštećenici već vraćen.

Zbog toga se i žalba optuženog L. T. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu (članak 370. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje neosnovanom.

I Kž 628/08-5

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbe opt. L. T. i K. T. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. prosinca 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.