Revr-190/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 190/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. N. iz Z., kojega zastupa punomoćnik R. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika “E. m.“ d.o.o. iz Z., kojega zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući i reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1753/08 od 7. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-21254/04 od 23. travnja 2008., u sjednici održanoj 29. travnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da odluka o izvanrednom otkazu kojom je tuženik 15. listopada 2004. tužitelju otkazao ugovor o radu nije zakonita, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na isto radno mjesto s istim pravima iz radnog odnosa koje je imao do tog datuma u roku od 8 dana i sve uz naknadu troška postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 3.812,50 kn. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određenih navedenih u reviziji.

Tužitelj nije određeno naveo u čemu bi se sastojala povreda postupka, te se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revizijski navodi u pretežitom dijelu ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje o kojem prigovoru ovaj sud nije vodio računa, pošto se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da za utvrđenje da otkaz poslodavca nije dopušten, slijedom čega tužitelju radni odnos nije prestao. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno je li tuženik počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa radi koje je donesena odluka o izvanrednom otkazu.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužitelj radio kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme u svojstvu komercijaliste,

- da je tuženik 15. listopada 2004. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koja se sastoji u tome da je tuženik kao komercijalista u razdoblju od 16. lipnja 2004. do 22. rujna 2004. neovlašteno, bez pismenog ili usmenog odobrenja nadređene mu osobe, izvršio isporuku robe tj. goriva, vrlo rizičnim kupcima u enormno velikim količinama, čime je oštetio poslodavca u iznosu 615.515,57 kn.

- da je tužitelj na istu odluku pravovremeno uložio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučivao te je tužitelj u zakonskom roku podnio sudu tužbu.

Na takvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, jer i ovaj sud smatra da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 114. (ranije čl. 107.) st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 77/04 – pročišćeni tekst - dalje ZR) za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Tužitelj je imao sklopljen ugovor o radu na radnom mjestu komercijaliste. Njegov posao se sastojao u posredovanju između potencijalnih kupaca i poslodavca na način da je trebao provjeriti platežnu sposobnost potencijalnih kupaca, pripremiti dokumentaciju za ugovore o poslovnoj suradnji, ali i provjeravati naplatu izdane robe kupcima te reducirati i ograničiti izdavanje robe u slučaju neplaćanja prethodnih računa.

Tužitelj je međutim u kratkom vremenskom razdoblju većem broju kupaca isporučio robu i to: trgovačkom društvu „L.“ d.o.o. od 19. lipnja 2004. do 13. srpnja 2004. u iznosu 648.594,80 kn, od čega je ostalo nenaplaćeno 315.165,77 kn; trgovačkom društvu „S.“ d.o.o. od 2. srpnja 2004. do 13. srpnja 2004. u vrijednosti 98.976,46 kn od čega nije ništa naplaćeno; trgovačkom društvu „B. p.“ d.o.o. od 27. kolovoza 2004. do 13. rujna 2004. u vrijednosti 90.330,97 kn, od čega je ostalo nenaplaćeno 72.980,98 kn; građevinskom obrtu D. u iznosu 66.554,96 kn iako s tim obrtom nije uopće bio sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji; trgovačkom društvu „V. t.“ d.o.o. tužitelj je temeljem ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenim 31. svibnja 2004. i korištenjem kartice „E. m.“ d.o.o. u kraćem razdoblju izdao robu u dva navrata u ukupnoj vrijednosti 93.226,41 kn, koje potraživanje je ostalo nepodmireno.

Tužitelj je isporučivao robu kupcima koji do tada još nisu podmirili vrijednost već izdane robe, a u jednom slučaju je isporučio robu u vrijednosti 66.554,96 kn (građevinski obrt D.) iako s tim obrtom nije bio ni sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji.

Takvim postupanjem tužitelj je počinio osobito tešku povredu iz obveze iz radnog odnosa jer je propustio provjeriti naplatu izdane robe kupcima, ograničiti izdavanje robe novim kupcima zbog čega je za tuženika nastala šteta u iznosu 577.194,06 kn koji tuženik niti prisilnim putem nije uspio naplatiti od navedenih kupaca.

Neosnovano se revident poziva na činjenicu da su sve tvrtke u visini s dugovanjem bile pokrivene instrumentima osiguranja predviđenim ugovorima, jer iz provedenog postupka proizlazi da roba isporučena po tužitelju nije naplaćena ni aktiviranjem sredstva za osiguranje plaćanja, a niti prisilnim putem.

Revizijski navodi da su svjedoci M. B., kao zamjenik direktora tuženika i A. S. kao financijski direktor tuženika bili dužni organizirati poslovnu politiku kod tuženika, nisu od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu, jer je odluka o izvanrednom otkazu tužitelju donesena zbog njegovih propusta u izvršavanju obveza iz radnog odnosa u skladu s naravi i vrstom poslova komercijaliste.

Kako je zbog propusta tužitelju u obavljanju svojih obveza iz radnog odnosa u relativno kratkom razdoblju, za tuženika nastala znatna šteta (577.194,06 kn) pravilno je ocijenjeno da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa koja opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Poslodavac je zbog postupaka i propusta tužitelja izgubio povjerenje u njega i zbog toga nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Zbog toga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena ovaj sud je primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio je reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. travnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.