Gž-762/2011-2 · Županijski sud u Dubrovniku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Gž. 762/11

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda predsjednice suda Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. P., iz D., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u D., protiv tuženika F. D. d.o.o. iz M., koga zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u D., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 9 P. 943/09 od 14. travnja 2010.godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2013. godine

:

p r e s u d i o j e

1. Tužiteljeva žalba se djelomično prihvaća, a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a tuženikova žalba se odbija kao nesnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 9 P. 943/09 od 14. travnja 2010.godine:

a) preinačuje u točki I. alineji drugoj izreke na način da se zatezne kamate na iznos od 10.500,00 kn određuju od 29. lipnja 2009.g. pa do isplate,

b) potvrđuje u preostalom dijelu.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe na prvostupanjsku presudu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:

„I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude na ime naknade štete iznos od 76.360,00 kn sa zateznim kamatama u visini eskontne stope eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvćene za 5%-ih poena i to na:

- 65.860,00 kn počevši od 29. lipnja 2009.g. pa do isplate,

- 10.500,00 kn počevši od 14. travnja 2010.g. pa do isplate.

II. Odbija se tužitelj za zahtjevom preko iznosa od 76.360,00 kn za svotu od 29.100,00 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na tu svotu.

III. Dužan je tuženik platiti tužitelju parnični trošak od 12.451,46 kn u roku 8 dana.“

Protiv dijelova navedene presude obje parnične stranke su pravodobno izjavile žalbu.

Tužitelj je izjavio žalbu protiv dijela točke I alineje 2, točke II i dijela točke III (preko iznosa dosuđenih parničnih troškova) izreke presude, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se navedeni dijelovi presude preinače na način da se tužbenom zahtjevu udovolji u cijelosti, a tužitelju dosude i troškovi sastava žalbe.

Tuženik je izjavio žalbu protiv točki I i III izreke presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Na žalbe nije odgovoreno.

Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, dok tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na kojeg sadržajno ukazuje tuženik osporavajući pravilnost izvedenih dokaza.

Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu koju je tužitelj, kao tuženikov zaposlenik na poslovima skladištara II, doživio dana 1. lipnja 2007.g. radeći u skladištu tuženikovog pogona u K..

Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da je tužitelj navedenog dana oko 14,00 sati, preslagujući zajedno s poslovođom I. L. drvene ploče na najvišoj etaži regala u skladištu, s vrha prenosivih dvokrakih ljestvi visokih 3,30 m izgubio ravnotežu i pao na pod skladišta, i to zato jer se popevši na vrh ljestvi rukom uhvatio za „štaflu“ (komad drveta) za koju je bio u pogrešnom uvjerenju da je pričvršćena. Po položaju te „štafle“ tužitelj nikako nije mogao vidjeti da ona nije bila pričvršćena i da mu ne bi mogla poslužiti kao oslonac, niti je to s bilo kakvom pozornošću mogao utvrditi. Uslijed pada je zadobio kompresivni prijelom 4. i 5. slabinskog kralješka s pomakom fragmenata, te kompresijom korjenova živaca i prijelom stiloidnog nastavka lijeve palčane kosti, zbog čega mu je urađen operativni zahvat spondiloleza uz trajnu ugradnju osteosintetskog materijala.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, što nije ni sporno, tužiteljevu aktivnu legitimaciju i tuženikovu pasivnu legitimaciju.

Tuženikova žalba opravdano ukazuje da se kod utvrđivanja osnove tuženikove odgovornosti prvostupanjska presuda pogrešno poziva na odredbu čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO), ali je o glavnoj tražbini pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti jednako. Pravni temelj tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 109. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04. i 68/05. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 297. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11), a kojom je propisano da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, te odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09. i 143/12), kojom je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu.

Iako je tuženik tijekom postupka tvrdio da je tužitelj odgovoran odnosno suodgovoran za nastalu štetu, jer se štetni događaj zbio uslijed tužiteljeve nepažnje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik propustio navesti u čemu bi ta nepažnja se sastojala, što znači da nije u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a naveo činjenice iz kojih bi proizašla osnovanost njegove tvrdnje o postojanju razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje njegove odgovornosti za štetu. Tuženik tek u žalbi konkretizira u čemu se sastoji ta navodna tužiteljeva nepažnja, no to su nove činjenice koje se u smislu odredbe čl. 352. ZPP- a ne mogu iznositi u žalbi, budući se ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Pored toga, prvostupanjski sud je pravilno odbio provesti tuženikov dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka I. L., budući iz spisa predmeta proizlazi da on nije bio očevidac tužiteljevog pada, pa provođenje tog dokaza, kao ni dokaza očevidom na licu mjesta također predloženog od tuženika, ne bi doprinijelo potpunijem utvrđenju činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenog medicinskog vještačenja sačinjenog po dr. med. I. B., specijalisti sudske medicine i patološke anatomije, kojem i ovaj sud kao stručnom i objektivnom poklanja puno povjerenje, pravilo i zakonito odlučio da tužiteljici temeljem odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO) na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti pripada iznos od 65.860,00 kn, dok je za dio preko dosuđenog (za iznos od 28.172,00 kn) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

Neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti, koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio u jednom iznosu, vodeći računa o vještačenjem utvrđenim pretrpljenim bolovima, strahu, naruženosti i posljedicama koje se ogledaju u smanjenoj životnoj aktivnosti, što sve predstavljaju mjerila težine povrede osobnosti koja treba uzeti u obzir pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade.

Što se tiče dosuđenog iznosa imovinske štete koji se odnosi na troškove tuđe pomoći i njege, pobijanom presudom je pravilno odlučeno, ponovo na osnovi navedenog vještačenja dr. med. I. B., da tužitelju pripada zatraženi iznos od 10.500,00 kn, a osnova tog traženja proizlazi iz odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a.

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda kojom je tužitelju dosudio zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe 29. lipnja 2009.g, pa do isplate. Iako bi tužitelju temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a za ovaj vid štete na dosuđeni iznos pripadale zatezne kamate od dana kad se on pismeno obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete (iz spisa proizlazi da je to bilo 12. lipnja 2009.g.), prvostupanjski sud je pravilno odlučio u granicama postavljenog zahtjeva.

Nepravilna je, međutim, odluka prvostupanjskog suda kojom je zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu odredio od dana 14. travnja 2010.g, kao dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, na što ukazuje tužiteljeva žalba.

Kako iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna u trajanju tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice, iz koje je izašao dana 29. studenog 2008.g, ova tražbina je svakako dospjela do dana podnošenja tužbe, pa je stoga temeljem odredbe čl. 1086. ZOO-a valjalo u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu i temeljem navedene odredbe i odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a na dosuđeni iznos imovinske štete odrediti zatezne kamate kako je tužbenim zahtjevom i zatraženo, od dana podnošenja tužbe 29. lipnja 2009.g, pa do isplate.

Odluka o parničnom trošku u prvostupanjskoj presudi je u svemu pravilna i zakonita. Protivno navodima tužiteljeve žalbe, prvostupanjski sud je kod odlučivanja o troškovima postupka pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Nije točno da je tužitelj uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, kako se u žalbi navodi, što bi opravdalo primjenu odredbe 154. st. 3. ZPP-a.

Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u točki 1. izreke, a temeljem članka 368. st. 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Budući je uspjeh ostvaren tužiteljevom žalbom neznatan (žalba je prihvaćena jedino u odnosu na datum početka tečenja zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete), valjalo je odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe na prvostupanjsku presudu, pa je stoga temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

U Dubrovniku, 6. veljače 2012. godine

Predsjednica vijeća :

Josita Begović, v.r.