Rev-1121/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1121/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Đorđa Bjegovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.V. iz D.V. …, M.O. iz S.B., M …, I.D. iz Z., II. N. odvojak br. … i M.K., M. str. 13214 M. …, zastupani po punomoćniku S.J., odvjetniku u S.B., protiv tuženika Đ.P. iz M. br. …, kojeg zastupa punomoćnik Ž.R., odvjetnik u S.B., radi poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Požegi od 23. prosinca 1992. godine posl. br. Gž-602/92, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 7. travnja 1992. godine posl. br. P-997/90, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1994.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Okružnog suda u Požegi od 23. prosinca 1992. godine posl. br. Gž-602/92 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 7. travnja 1992. godine posl. br. P-997/90 i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 7. travnja 1992. godine posl. br. P-997/90 suđeno je:

"Utvrđuje se da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 7. ožujka 1990. godine između sada pokojnog, a tada živog A.V. iz M. i tuženog Đ.P. iz M. … pravno nevaljan, te se isti p o n i š t a v a.

Tuženi je dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 44.425 HRD, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Požegi od 23. prosinca 1992. godine posl. br. Gž-602/92 preinačena je navedena presuda suda prvog stupnja tako da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti a tužiteljima naloženo da naknade tuženiku parnični trošak u ukupnom iznosu od 30.585 HRD.

Protiv ove pravomoćne presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložili da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu suda drugog stupnja preinači tako da odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi navedenu presudu suda prvog stupnja.

U smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) prvostupanjski je sud reviziju tužitelja dostavio na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja pobija osnovanost navoda revizije te predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud pazi po službenoj dužnosti jedino na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP a ta povreda nedvojbeno nije ostvarena. O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama parničnog postupka, revizijski je sud ovlašten voditi računa, prema odredbi čl. 386. spomenutog zakona, jedino kada se revident na takve povrede određeno i konkretno poziva u razlozima revizije.

Tužitelji ne obrazlažu posebno niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, konkretno je ne naznačuju, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Međutim, revidenti osnovano tvrde da je pobijana presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZOO) ništav je ugovor koji je protivan moralu ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Protivno je moralu i načelu poštenja i savjesnosti u prometu kada davatelj uzdržavanja zaključuje ugovor o doživotnom uzdržavanju s primateljem uzdržavanja znajući da je primatelj uzdržavanja krajnje teškog zdravstvenog stanja u kojem nastupanje smrti predstavlja izvjesnu činjenicu koja po redovitom tijeku stvari nastupa kroz relativno kratko vrijeme. Dakle, da bi se moglo ocijeniti da li je u ovoj pravnoj stvari ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tuženika Đ.P. kao davatelja uzdržavanja i A.V. kao primatelja uzdržavanja dana 7.III. 1990. godine (koji je ovjeren kod Općinskog suda istog dana) protivan moralu i načelu poštenja i savjesnosti u prometu bilo je potrebno utvrditi da li je davatelj uzdržavanja (tuženik) u vrijeme sklapanja ugovora obzirom na osobna saznanja o vrsti bolesti od koje je bolovao primatelj uzdržavanja te pojavnim manifestacijama te bolesti koje je tuženik mogao primijetiti mogao znati da je primatelj uzdržavanja teško bolestan i da mu predstoji skora smrt. Ova odlučna činjenica u postupku pred sudom prvog stupnja nije utvrđena jer je sud prvog stupnja utvrđivao samo zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja (utvrdio teško zdravstveno stanje te prihvatio mišljenje vještaka da bi, da nije primatelj uzdržavanja počinio suicid, nakon kraćeg vremena nastupila smrt kao posljedica bolesti), te utvrdio da je primatelj uzdržavanja imao u vrijeme sklapanja ugovora nepodnošljive bolove, hvatao se za glavu i da su to znali svi uključujući i tuženika. Međutim sud prvog stupnja nije utvrdio da li je tuženik iz činjenice da je znao dijagnozu bolesti primatelja uzdržavanja i da ga je poznavao te znao da primatelj uzdržavanja trpi jake bolove (zbog kojih je uzimao opijate) znao ili kao prosječan čovjek mogao znati da je zdravlje primatelja uzdržavanja teško narušeno i da mu zbog toga prijeti skora smrt.

Sud drugog stupnja pak zaključuje da: "Opće je poznato da neke osobe oboljele od raka požive i nekoliko godina, tako da brza smrt kod svih takvih bolesnika nije izvjesna" te je ocijenio da sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju nije protivan moralu. Ni pravno shvaćanje suda drugog stupnja ne može kao pravilno prihvatiti ovaj revizijski sud. Ovo iz razloga što se presuda ne može zasnivati na nekim činjenicama koje su rezultat naučnog istraživanja koliko u prosjeku žive osobe oboljele od raka a u cijelosti zanemariti okolnost konkretnog slučaja (da je bolest primatelja uzdržavanja bila u poodmakloj fazi i da se očekivalo skoro nastupanje smrti).

Zbog navedenih je razloga pred nižim sudovima, zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno a to je imalo za posljedicu da se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te su pobijane presude nižih sudova primjenom čl. 395. st. 2. ZPP ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi da li je tuženik, obzirom na vrstu bolesti od koje je primatelj uzdržavanja bolovao, duljinu trajanja te bolesti, općeg izgleda primatelja uzdržavanja te pojavnih oblika kroz koje se bolest manifestirala (nepodnošljivi bolovi koji su se ublažavali opijatima) znao da je primatelj uzdržavanja teško bolestan i da mu obzirom na stanje zdravlja predstoji skora smrt (ovo pod uvjetom da nije počinjen suicid). Tek nakon što utvrdi navedene činjenice a imajući u vidu navode iz ovog rješenja moći će sud prvog stupnja zakonito odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 29. lipnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.