I Kž-768/2000-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-768/00-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Katice Jelić, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 1. i 2. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Požegi od 26. rujna 2000. godine, broj: K-13/00-15, u sjednici održanoj 20. ožujka 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.Z., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Požegi opt. M.Z. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ-a u vezi s čl. 33. st. 1. i 2. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju odredaba navedenih članaka, te primjenom odredbe čl. 57. st. 1. i kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) 2. toč. d) KZ-a optuženik je osuđen na

mjeseci, u koju mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. srpnja 2000. godine, nadalje. Na temelju odredbe čl. 76. st. 1. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je osuđen na naknadu troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i opt. M.Z. putem branitelja.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženiku izreče strožu kaznu. Opt. M.Z. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 28. prosinca 2000. godine, broj:

DOKŽ-1721/00 predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a odbije žalba optuženika.

Žalbe nisu osnovane.

Opt. M.Z. nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Protivno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 367. st. 1. toč. 8. i toč. 11. ZKP, koje optuženik, doduše, izričito ne navodi i ne označava, ali na njih ukazuje u sadržaju svoje žalbe. Naime, iz sadržaja zapisnika s glavne rasprave nedvojbeno proizlazi da se optuženik u odnosu na optužbu očitovao tako da se ne smatra krivim. No, njegov izričaj da se za kazneno djelo osjeća krivim ali da optužnicu ne priznaje u cijelosti, ne može se tumačiti drugačije nego da zapravo osporava svoju krivnju, tj. da se ne smatra krivim. Dakle, njegovo očitovanje je samo za sebe kontradiktorno, ali kako se optuženik ima pravo braniti kako god želi, pa i kontradiktorno, to ne znači da je zbog toga presuda kontradiktorna. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je očitovanje optuženika o optužbi uzeo u smislu da se ne osjeća kriv, pa ga je ispitao nakon dovršenog dokaznog postupka. Naime, za optuženika se može uzeti kako se očitovao da je kriv, samo ako je njegovo priznavanje potpuno, izričito i jasno, što proizlazi iz smisla odredbe čl. 320. st. 4., 6. i 7. ZKP u vezi s odredbom čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP. Slijedom toga, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio očitovanje optuženika o optužbi, pa presuda u tom smislu nije kontradiktorna, te nije ostvarena ni bitna povreda odredbe kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Iako optuženik u uvodu žalbe navodi kao razlog pobijanja prvostupanjske presude i povredu kaznenog zakona, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, pa se u tom pravcu povodom same žalbe optuženika presuda ne može ni ispitati.

Optuženik, također, nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i za činjenične zaključke iznio je valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Optuženik neosnovano ističe da nije razjašnjena okolnost u pogledu njegove osuđivanosti odnosno neosuđivanosti. S obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ne utvrđuje optuženikovu eventualnu raniju osuđivanost, to ga pravilno tretira kao neosuđivanu osobu, ali tu okolnost opravdano ne uzima kao neku posebnu olakotnu okolnost. To se odnosi i na optuženikovo priznanje, jer je proturječno, nepotpuno i nejasno. Nadalje, protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra pravilno zaključio da je optuženik, iako je u vrijeme počinjenja djela bio alkoholiziran, u pijanom stanju, s koncentracijom alkohola od 2,12 promila u krvi i 2,40 promila u mokraći, morao biti svjestan svog čina i mogao je upravljati svojim postupcima. Osim toga, kod optuženika se radi o poremećaju u strukturi ličnosti, koji naročito dolazi do izražaja u alkoholiziranom stanju, a manifestira se nekim shizoidnim crtama, zatim u impulzivnosti, depresivnosti, smanjenoj kontroli nad impulsima i emocionalnoj praznini. Kada se uzmu u obzir iskazi svjedoka M.M. koji je naveo da je kritičnog dana oko 14,00 sati vidio optuženika u blizini ugostiteljskog objekta B., da je bio alkoholiziran i prijetio je da će nekoga ubiti, a prije toga, oko podneva to isto je izjavio i pred svjedokom F.T., a zatim i pred svjedokom A.J. i S.T., pred kojim je optuženik, govoreći da će nekoga ubiti, čak navodio da će izbosti oštećenika V.L. kao pečenku, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako ubrojivost optuženika ne dolazi u pitanje. Naime, u vrijeme kad se optuženik dovodio u alkoholizirano stanje, kazneno djelo što ga je počinio bilo je obuhvaćeno njegovom namjerom. Stoga ne stoje optuženikovi žalbeni prigovori da nije razjašnjeno njegovo duševno zdravlje kao i njegove sposobnosti da upravlja svojim postupcima, pa nije utemeljena njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ustanovio je da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne pravilno ocijenio značaj svih utvrđenih okolnosti, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. U skladu s tim okolnostima izrekao mu je primjerenu kaznu, kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci. Bez obzira na otegotne okolnosti, da je optuženik pokazao upornost u počinjenju djela koja se očituje u navedenoj pripremi i višekratnim prijetnjama, da je djelo počinio u pijanom stanju, te da je oštećenik zadobio osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, okolnost da je djelo ostalo u pokušaju prvostupanjski sud je pravilno uzeo kao osnovu za ublažavanje kazne u smislu odredbe čl. 33. st. 2. KZ-a. No nema olakotnih okolnosti koje bi opravdavale još daljnje ublažavanje kazne. Optuženik ni ne navodi koje olakotne okolnosti postoje niti ih obrazlaže, pa njegova žalba u tom smislu nije osnovana. Izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci će i po stajalištu ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a, tj. svrhu specijalne i generalne prevencije.

Zbog svega naprijed navedenog nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, jer izrečena kazna nije preblaga. Konačno, optuženik se neosnovano žali i zbog izrečene mjere sigurnosti obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Opravdanost izricanja te mjere nedvojbeno proizlazi iz utvrđenih i naprijed navedenih okolnosti pod kojima je optuženik počinio kazneno djelo, a također, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra u kojima je izričito naveo da treba provesti obvezno liječenje optuženika.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenom žalbenih navoda utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 387. ZKP odbio je žalbe stranaka kao neosnovane i presudio kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Milan Gudelj, v. r.