Revr-508/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 508/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz S., protiv tuženika Osnovne škole „S.“, kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-89/09 od 9. studenoga 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-873/08 od 28. siječnja 2009., u sjednici održanoj 20. svibnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju razliku između isplaćene naknade za rad u turnusu i pripadajuće naknade za rad u drugoj smjeni u razdoblju od 20. lipnja 2005. do 31. prosinca 2005. u iznosu od 995,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos te je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 404,64 kn. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 587,13 kn.

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-873/08 od 28. siječnja 2009. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I i III izreke) na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 995,36 kn bruto na ime razliku između isplaćene naknade za rad u turnusu i pripadajuće naknade za rad u drugoj smjeni u

om zakonskom zateznom

razdoblju od 20. lipnja 2005. do 31. prosinca 2005. sa pripadajuć

kamatom.

II. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženiku na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 2.306,95 kn.“

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – u nastavku: ZPP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava navode iz revizije i predlaže istu odbiti.

Podneskom od 15. lipnja 2010. tužitelj je obavijestio sud da opoziva punomoć Odvjetničkom uredu V. i da povlači tužbeni zahtjev u cijelosti. Imajući u vidu da prema odredbi čl. 99. st. 2. ZPP opozivanje punomoći proizvodi pravni učinak od kada je priopćeno sudu, a da je tužitelj punomoć opozvao nakon što je njegov punomoćnik podnio reviziju 31. prosinca 2009., takva revizija podnesena je u granicama punomoći od ovlaštene osobe. Za donošenje odluke o podnesenoj reviziji nije odlučno ni što je tužitelj u podnesku povukao tužbu, jer se prema odredbi čl. 193. ZPP tužba može povući najkasnije do odluke drugostupanjskog suda o žalbi protiv odluke kojom je odlučeno o tužbi i tužbenom zahtjevu.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz stavka 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelj je u reviziji istaknula slijedeća pravna pitanja:

1. „da li prilikom tumačenja izvora prava, kojima su uređena prava radnika u slučaju dvojbe u pogledu njihove interpretacije sud treba prihvatiti tumačenja koja idu na štetu radnika ili tumačenja koja idu radniku u korist, sukladno svrsi koja se želi postići kolektivnim ugovaranjem u smislu zaštite interesa i prava radnika“,

2. „može li Dodatak I kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama čijem donošenju nije prethodio postupak uređen čl. 186. st. 1.-6. Zakona o radu, odnosno nije formiran pregovarački odbor i nisu vođeni pregovori iako 4 sindikata „pokrivaju“ djelatnost osnovnog školstva, biti obvezujući za sve zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama glede naknade za rad u drugoj smjeni, unatoč činjenici da istovremeno Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Dodatak I Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, Zaključkom Vlade RH proširen na sve javne službe, te Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, kao lex specialis kojemu su pristupili svi sindikati koji uređuju odnose u osnovnom školstvu, rad u drugoj smjeni vrednuju identično i povoljnije od Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama?“,

3. „može li Dodatak I kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama kojemu su u preambuli navedene osobe na koje se odnosi (sukladno čl. 192. ZOR-a) i čijem donošenju nisu prethodili zakonito provedeni pregovori, sukladno čl. 186.st. 1-6. ZOR, niti ima naknadnog pristupanja te proširene primjene, mijenjati odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama donesenog sukladno čl. 186. st. 1.- 6. ZOR-a?“,

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike između isplaćene naknade za rad u turnusu i naknade za rad u drugoj smjeni u vremenu od 20. lipnja 2005. do 31. prosinca 2005., sa zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika,

- da je tuženik na osnovu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“, broj 174/04) isplaćivao tužiteljici mjesečni dodatak na osnovnu plaću za rad u turnusu u iznosu od 5% od plaće,

- da je tužitelj člana sindikata „Preporod“ koji sindikat nije potpisnik Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama,

- da je navedeni sindikat „Preporod“ potpisnik kasnijeg Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“, broj 28/06) kojim se utvrđuje zaposlenicima osnovnoškolskih ustanova naknada za smjenski rad u iznosu od 10% koja zamjenjuje do tada postojeću naknadu za rad u turnusu od 5%,

- da je sindikat „Preporod“ potpisivanjem Dodatka II navedenom Kolektivnom ugovoru dao izjavu da potpisom toga Dodatka prihvaća kao važeće i odredbe dodatka I navedenog Kolektivnog ugovora.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev polazeći od toga da i u slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, primjena kolektivnog ugovora na sve radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata koji su potpisali kolektivni ugovor sa statusom nečlana, a sve u smislu čl. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZOR).

Prema toj zakonskoj odredbi propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima koji pored ostalih osnova ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju članstva ili nečlanstva u sindikatu.

Dakle, na temelju pravila o zabrani diskriminacije iz navedene zakonske odredbe, radnik koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora može ostvariti ona prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor.

Za istaknuti je da pitanje navedeno pod 1. nije dovoljno određeno, a niti se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije niti izjašnjavao treba li u slučaju dvojbe prilikom tumačenja izvora prava kojima su uređena prava radnika prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili u njegovu korist, a niti se izjašnjavao da li su odredbe ZOR-a u vezi pregovaranja i donošenja kolektivnih ugovora kogentne ili dispozitivne naravi.

Pitanja navedena pod 2. i 3. polaze od toga da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nisu prethodili pregovori sukladno čl. 186. st. 1.-6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 – dalje u tekstu: ZOR), jer da nije formiran pregovarački odbor, iako u osnovnom školstvu djeluju četiri sindikata, ne mogu se u ovom slučaju prihvatiti kao pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, jer nižestupanjske presude ne sadrže utvrđenja da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nije prethodio postupak predviđen odredbama čl. 186. ZOR-a.

Tužiteljica se u reviziji pozvala i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U- III-1458/2008 od 30. lipnja 2009., no shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije protivno pravnom shvaćanju zastupljenom u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Naime, u obrazloženju navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske između ostaloga je navedeno:

„U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, (ne)obveznost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira – te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ukoliko je isti potpisan. Dakle, osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog čl. 203. ZOR-a.

S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sa statusom nečlana. Naime, odredbom čl. 2. ZOR-a propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja… članstva ili nečlanstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik, koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata, s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZOR-a“.

Međutim, valja uzeti u obzir da se navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske tiče slučaja u kojima je utvrđeno da je novi Kolektivni ugovor potpisao samo jedan od više sindikata koji djeluju na određenom području, a da su prethodno zakonito provedeni pregovori u smislu čl. 186. ZOR-a, a u predmetnom slučaju nema utvrđenja da li su takvi pregovori zakonito provedeni ili nisu.

Stoga se u ovom slučaju istaknuta pravna pitanja ne mogu smatrati važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa stoga podnesena revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. st. 2. ZPP).

Zagreb, 20. svibnja 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.