I Kž-498/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 498/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka i Mikor Milivoja kao članova vijećali stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv okr. V. I. zbog krivičnog djela iz čl. 96. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi os.

V. I. podnesene protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 17. svibnja 1991. Kv-32/91-6, K-128/90, u sjednici održanoj 16. srpnja 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske

Oskara Poje,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba osudjenog V. I. kao neosnovana i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Osijeku je u vijeću sastavljenom po čl. 23. st. 6. u vezi čl. 555. st. 1. ZKP-a uvodno naznačenom presudom osudjenom V. I. opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Valpovu od 5. IX. 1990. br. K- 128/90-6 zbog kriv. djela iz čl. 96. st. 2. KZH, te odredio da se utvrdjena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci izvrši.

Protiv navedene prvostepene presude podnio je žalbu osudjenik V. I., ne naznačujući žalbene osnove, ali se iz sadržaja žalbe razabire da se presuda pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji. Žalba nema ni izričit prijedlog, no vidljivo je da žalitelj predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno sudjenje ili preinači ta presuda u pravcu da obustavi postupak za opozivanje uvjetne osude.

Odgovor na žalbu osudjenika nije podnesen.

I Kž 498/1991-3

Javno tužilaštvo Hrvatske je dalo pismeni prijedlog 27. VI. 1991. g. pod br. Ktž-691/91. Predlaže da se žalba odbije.

Žalba nije osnovana.

Ničim u žalbi nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Razlozi u presudi su jasni i potpuni, a takodjer su do kraja utemeljeni na rezultatima provedenih izvidjaja po čl. 509. st. 2. ZKP-a, odnosno, nisu u protivnosti sa sadržajem iskaza osudjenika datog prije donošenja pobijane odluke.

Naprotiv, razlozi i navodi žalbe ne odnose se na odlučne činjenice.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, sve da su i istinite činjenice i okolnosti koje se tiču razloga zbog kojih je osudjenik zakasnio na sjednicu vijeća na kojoj je donijeta pobijana presuda, ne predstavlja povredu prava obrane, u postupku, niti je time povrijedjena koja odredba krivičnog postupka tako da bi to bilo, ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude pa time nije bila ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP-a, jer je osudjeni bio uredno obaviješten o vremenu i mjestu održavanja sjednice vijeća, a po čl. 509. st. 3. ZKP-a, pod uvjetom urednog obavještavanja stranaka i oštećenika, njihov nedolazak ne sprečava održavanje takove sjednice.

Niti okolnosti i činjenice koje se odnose na razloge zbog kojih je osudjenom prestao radni odnos, odnosno zbog kojih je došlo do razvoda braka izmedju njega i majke njegovo dvoje malodobne djece, čije uzdržavanje izbjegava, takodjer nisu odlučne, pa zato i nije potrebno da ih se utvrdjuje. Rezultati saslušanja osudjenika i izvidi u kojima je pribavljen iskaz majke,zakonske zastupnice mldb. V. Š. i V. G., svjedokinje V. B. pokazuju da osudjeni zaradjuje za život radeći okolo i iznajmljujući prostorije zajedničke kuće, a da ništa nije doprinio za uzdržavanje djece niti od donošenja spomenute krivične presude, niti zaostale obroke, što mu je u njoj bilo naloženo kao dodatni uvjet, dakle da toj obavezi nije udovoljio, čak ni djelomično. Razlozi koji se navode od strane osudjenika da ne može takovoj obavezi udovoljiti nisu uvjerljivi, a isto tako nema odlučan značaj navod u žalbi da osudjenik povremeno daje starijem djetetu džeparac, a mladjem: "kako kad", jer se time obaveza ni približno ne ispunjava, niti je taj navod dovoljno konkretiziran, pa ni potkrijepljen kakovim dokazima.

Zato je po ocjeni drugostepenog suda činjenično stanje potpuno i valjano utvrdjeno.

Utvrdjeni odnos osudjenika prema obavezi postavljenoj po navedenoj krivičnoj presudi u uvjetnoj osudi opravdava njeno opozivanje.

I Kž 498/1991-3

Kako drugostepeni sud pri ispitivanju presude po službenoj dužnosti prema čl. 376. ZKP-a nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje se ispituju povodom žalbe, a žalba osudjenika je neosnovana, valjalo je po čl. 384.

ZKP-a odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 16. srpnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Drakulić Milena, v.r.