Rev-1049/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1049/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik iz S., protiv tuženika D. A. d.o.o. M., kojeg zastupa punomoćnik dr. S. Ć., odvjetnik iz S., radi raskida ugovora, poništenja nagodbe i isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-570/06 -2 od 25. svibnja 2006. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj: P-1976/02 od 8. lipnja 2004. godine, u sjednici održanoj dana 8. studenog 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, djelomično se ukida presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-570/06 -2 od 25. svibnja 2006. godine i Općinskog suda u Splitu broj: P- 1976/02 od 8. lipnja 2004. godine u točci III. izreke kojom je tuženiku naloženo da plati tužitelju iznos od 105.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na mjesečne iznose od po 3.000,00 kuna počevši od 10. u mjesecu, s tim da na prvi mjesečni iznos teče od 10. prosinca 1999., a na zadnji od 10. listopada 2002. godine, te u točci IV. i V. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se raskine ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen između tužitelja i tuženika 1997., prijavljen Poreznoj upravi u Splitu 16. srpnja 1997. godine (toč. I. izreke) i da se poništi nagodba zaključena između stranaka dana 23. rujna 2002. godine (toč. II. izreke). Tuženiku je naloženo da platiti tužitelju iznos od 105.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na pojedine mjesečne iznose od po 3.000,00 kn počevši od svakog 10. u mjesecu za navedeno vremensko razdoblje kao u izreci (toč. III. Izreke), da vrati tužitelju pomoćni ključ od ulaznih vrata poslovnog prostora (toč. IV. izreke) i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 4.331,00 kn (toč. V. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženih i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen

Revizija tuženika je osnovana

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP) u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik je naveo da je sud u provedenom postupku „počinio bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, posebno povrede predviđene čl. 354. st. 1. toč. 11. i toč. 8.“ Ovaj sud polazi od toga da je tuženik imao na umu stavak 2. točku 8. i 11. ZPP, a ne stavak 1. toga članka. Osim što se pozvao na te zakonske odredbe, tuženik, međutim, nije određeno naveo kojim radnjama i na koji način su te povrede učinjene, pa to nije određeno naveden razlog u smislu čl. 392. a ZPP.

U postupku je utvrđeno da su stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora u Splitu, dana 15. rujna 1997. godine (tog dana je ovjeren) na vrijeme od pet godina uz mjesečnu zakupninu od 800 DEM u kunskoj protuvrijednosti. Stranke su nadalje sklopile dana 23. rujna 2002. godine nagodbu po kojoj je se tuženik obvezao platiti tužitelju 7.500 EUR i to 1.500 EUR do 1. listopada 2002. godine, a dalje svakih 30 dana po 1.000 EUR, sve u kunskoj protuvrijednosti, te još 5.500,00 kuna do 31. prosinca 2002. godine. Tom nagodbom je nadalje ugovoreno da zakupoprimac (tuženik) kroz navedeno razdoblje zadržava posjed poslovnog prostora, a zakupodavac (tužitelj) se obvezao povući tužbu u sporu pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem P- 468/02.

Prema obrazloženju prvostupanjske presude, a što prihvaća i sud drugog stupnja, ugovor o zakupu je prestao istekom vremena na koje je sklopljen, tj. trajao je do 15. rujna 2002. godine, pa je odbijen zahtjev za raskid ugovora o zakupu. Odbijen je i tužbeni zahtjev za poništenje nagodbe, jer prema ocjeni sudova nižeg stupnja ne postoje mane volje uslijed kojih bi nagodba bila pobojna, ali smatraju da je ništava, jer je u pitanju nesporazum u smislu čl. 63. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01. – dalje: ZOO), koji je se u ovom slučaju primjenjuje.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 105.000,00 kuna s kamatama polazeći od toga da je za razdoblje od 15. rujna 1997. godine pa do 15. rujna 2002. godine tuženik bio dužan platiti 48.000 DEM na ime zakupnine, a od te svote nije platio 28.000 DEM, odnosno 14.000 EUR.

Tuženik svojim navodima u reviziji da nagodba od 23. rujna 2002. godine proizvodi pravne učinke ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a taj revizijski razlog je osnovan. Zauzeti stav da je nagodba ništav pravni posao prvostupanjski sud temelji na iskazu svjedoka D. K., odvjetnika, koji je potpisao nagodbu u ime tužitelja kao njegov punomoćnik i na iskazu tužitelja. Prema iskazu svjedoka K. tuženik je ponudio nagodbu sa sadržajem koji je u nju unesen. Telefonom je nazvao tužitelja i prenio mu prijedlog nagodbe tuženika, a tužitelj mu je rekao kako misli da je to u redu. Kada se tog dana navečer sastao s tužiteljem, ovaj mu je rekao da to nije ono što je očekivao, a očekivao je da mu tuženik plati 7.500 EUR odmah, a ostatak u ratama. Svjedok je iskazao da ga tužitelj prilikom telefonskog razgovora vjerojatno nije dobro čuo, jer je sjedio zajedno s vježbenikom i gospodinom D. ispred restorana na terasi koja je natkrita, a padala je kiša te se u blizini restorana nalazilo parkiralište. Tužitelj je u suštini iskazao da je prilikom telefonskog razgovora njegov punomoćnik (odvjetnik) „ili pogrešno rekao prijedlog nagodbe ili je on istog pogrešno razumio“.

Prema odredbi čl. 63. ZOO ugovor ne nastaje kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili osnovi ili predmetu obveze. Utvrđene činjenice mogu ukazivati samo na to da je eventualno postojao nesporazum između tužitelja i njegovog punomoćnika, a ne između stranaka koje su sklopile nagodbu. Ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu (čl. 85. st. 1. ZOO). Očitovanje volje zastupnika ima jednak učinak kao i očitovanje volje zastupanog. Tužitelj J. R. nije osobno sudjelovao u pregovorima i u sklapanju nagodbe sa zastupnikom tuženika A. D., pa nije ni moglo doći do nesporazuma o predmetu nagodbe između njih. Do nesporazuma dolazi kada se osobe koje su pregovarale (izjavljivale volju) nisu razumjele, pa bi za odgovor na pitanje postoji li nesporazum ili ne bilo relevantno jesu li se razumjeli D. K. i A. D.. Odnos između tužitelja i njegovog punomoćnika može biti od značaja za pitanje je li punomoćnik prekoračio granice ovlaštenja u smislu čl. 87. ZOO, ali tužitelj ne može dovoditi u pitanje valjanost sklopljene nagodbe pozivajući se na to da se on i njegov punomoćnik nisu razumjeli.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa da je sporna nagodba ništava zbog nesporazuma između tužitelja i njegovog punomoćnika sve relevantne činjenice nisu utvrđene, pa je temeljem čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci, s tim će prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva prava i obveze stranaka prosuđivati uzimajući u obzir i sadržaj nagodbe, ukoliko se ne utvrdi postojanje nekih drugih okolnosti koje bi ukazivale na to da nagodba ne proizvodi pravne učinke.

U Zagrebu, 8. studenog 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.