Gzz-6/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-6/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivke Zlokić, Nenada Perina i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. z. K., koga zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženika Republike Hrvatske, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 3. svibnja 2002. godine broj Gž-68/02-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 27. studenoga 2001. godine broj P-391/01- 13, u sjednici održanoj dana 23. rujna 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukidaju presude Županijskog suda u Koprivnici od 3. svibnja 2002. godine broj Gž-68/02-2 te Općinskog suda u Đurđevcu od 27. studenoga 2001. godine br. P-391/01 i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je predloženo da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. 4208 k.o. K. i to kčbr. 3192/243, 3192/216, 436 i 3192/221, što da bi tuženik bio dužan priznati i tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva.

Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv nižestupanjskih presuda državni odvjetnik Republike Hrvatske izjavio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijane presude preinače i odbije tužbeni zahtjev.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti tuženik nije odgovorio.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj na temelju ugovora o prodaji kojeg je sklopio 15. lipnja 1989. godine, kao kupac s prodavateljem P. K., stupio u posjed spornih nekretnina i da se u njihovom posjedu nalazi i sada. Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen, iz razloga što je odredbom čl. 15. st. 4. Zakona o zadrugama (Narodne novine 53/91; Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz područja organizacije i poslovanja gospodarskih subjekata koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni bio preuzet Zakon o zadrugama – Službeni list SFRJ 3/90) bilo propisano da se zemljište i druga sredstva u društvenom vlasništvu mogu prenijeti na zadrugu kao sredstva u društvenom vlasništvu. Stoga, da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991. godine – Narodne novine 34/91) sporno zemljište postalo vlasništvo Republike Hrvatske.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti je istaknuto, da je odredbom čl. 36. Zakona o zadrugama bilo propisano da sredstva koja je zadruga posjedovala na dan stupanja na snagu toga zakona postaju zadružna imovina, dok da je st. 2. čl. 36. određivao da imovina zadruge nastala radom i poslovanjem zadruge nakon 1. srpnja 1953. godine postaje zadružnim vlasništvom, pa da je na taj način i sporno zemljište prešlo u zadružno vlasništvo prije nego što je stupio na snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu, zbog čega da nije prešlo u vlasništvo tuženika.

Točno je, da je čl.. 15. st. 4. Zakona o zadrugama bilo propisano da se sredstva u društvenom vlasništvu na zadrugu mogu prenijeti kao sredstva u društvenom vlasništvu, ali je odredbom čl. 36. st. 1. istog zakona bilo određeno da sredstva postojećih zadruga stupanjem na snagu tog zakona postaju sredstva zadruge, a imovina zadruge koja je nastala radom i poslovanjem zadruge nakon 1. srpnja 1953. godine postaje zadružnim vlasništvom (čl. 36. st. 2. Zakona o zadrugama). Time je izvršena pretvorba ranije postojećeg društvenog vlasništva u zadružno vlasništvo na nekretninama obuhvaćenim čl. 36. Zakona o zadrugama. Stoga se čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, koji je propisivao da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska, ne odnosi na poljoprivredno zemljište koje u vrijeme stupanja na snagu tog zakona bilo zadružno vlasništvo.

Dosljedno izloženom, prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo utvrđujući da je sporno zemljište kao društveno vlasništvo prešlo u vlasništvo tuženika na temelju čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Tužbenim zahtjevom je zatraženo da se utvrdi da je tužitelj vlasnik spornog poljoprivrednog zemljišta te da se tuženika obveže da mu izda zemljišnoknjižnu ispravu podobnu za upis toga prava u zemljišnoj knjizi. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u dosadašnjem postupku nisu utvrđene činjenice je li na temelju sklopljenog ugovora o prodaji od 15. lipnja 1989. godine tužitelj stekao pravo korištenja, koje bi kasnije na temelju čl. 36. st. 2. Zakona o zadrugama prešlo u zadružno vlasništvo kao i glede pravne osnove zahtjeva tužitelja da mu tuženik izda odgovarajuću tabularnu ispravu.

Kako je činjenično stanje relevantno za pravilnu primjenu materijalnog prava nepotpuno utvrđeno, nižestupanjske presude su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju čl. 408. st. 2. u svezi čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92 i 112/99).

U Zagrebu, 23. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.