Revr-707/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 707/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz Š., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženika HT – H. t. d.d. iz Z., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i partneri iz Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-649/2008 od 7. srpnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2928/2007 od 8. veljače 2008., u sjednici održanoj 24. ožujka 2009.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2928/07 od 8. veljače 2008. i Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-649/2008 od 7. srpnja 2008. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Poništava se kao nezakonita odluka o otkazu broj: HRM1-184566/2005 od 2. veljače 2006., koju je tuženik donio protiv tužitelja kao svog radnika, pa se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao kod tuženika prije donošenja navedene nezakonite odluke."

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu mu parničkog troška u iznosu od 5.947,50 kn.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 2.985,00 kn, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. 1. izreke odlučeno je da se poništava kao

če 2006. koju je donio

nezakonita odluka o otkazu broj HRM1-184566/2005 od 2. velja

tuženik protiv tužitelja kao svog radnika, pa se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao kod tuženika prije donošenja navedene nezakonite odluke.

Istom je odlukom pod toč. 2. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.947,50 kn, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pa se poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se revizija prihvati, a pobijane presude preinače tako što bi se odbio tužbeni zahtjev tužitelja i naložilo tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku, uključivo s troškom revizije.

U odgovoru tužitelj se usprotivio reviziji smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije i tuženiku naloži naknada troškova odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu, za zaključiti je da pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1., jer je drugostupanjski sud odgovorio na one žalbene navode koji su bili od odlučne važnosti za ovo presuđenje.

Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

S tim u svezi valja navesti, a suprotno reviziji, da kada je sud slijedom tako postavljenog tužbenog zahtjeva, prihvatio tužbeni zahtjev na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 2. veljače 2006., a naveo razloge prema kojima je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim, nije počinio bitnu povredu koja bi se svodila na proturječje razloga s izrekom te presude. Ovo stoga, što odlučivanje o sudskoj zaštiti prema odredbi čl. 122. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/2004 – dalje ZR – pročišćeni tekst), iako bi sadržaj takve odredbe upućivao na potrebu postavljanja i odgovarajućeg tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nedopušten, ne znači da se nedopuštenost otkaza, koju ima u vidu ta zakonska odredba, može poistovjetiti s institutima ništavosti, a ni pobojnosti ugovora, koje imaju u vidu opći propisi slijedom odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO). Zato revident bez osnove pridaje značaj sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva i izreci suda kojom je sud odlučio o takvom zahtjevu, koji oni nemaju. Zato izreka presude u konkretnom slučaju sadrži odluku o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

No, s pravom se revizijom upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, odredbom iz čl. 113. st. 1., alineja 1 i st. 3. ZR predviđeno je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), s time da pri odlučivanju o tom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Prema tome, kada se poslodavac opredjeljuje koje će radnike zadržati na radu, a kojima će otkazati, mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnike.

Slijedom utvrđenja prvostupanjskog suda, a koja je prihvatio i sud drugog stupnja, tuženik je Programom zbrinjavanja viška zaposlenika (list 17, 22 i 37 spisa) uzeo u obzir navedene kriterije i slijedom njih, u odnosu na radnike iz usporedive grupe KV montera s mjestom rada u T., od ukupno 13 radnika, među njima otkazao ugovore o radu s tri radnika među kojima i tužitelju. Time što tuženik nije na radu zadržao tužitelja za kojega je utvrđeno da je star 37 godina i ima 14 godina radnog staža kod tuženika, a nije otkazao ugovor o radu drugom radniku Ž. Š. koji je star 28 godina i ima 7 godina radnog staža kod tuženika, s time da oba nemaju osoba na uzdržavanju, nije tuženik povrijedio zakonsku odredbu poštivanja kriterija prilikom odabira radnika kojima će otkazati ugovor o radu. Smisao je odredbe čl. 113. ZR da se, kod mogućnosti izbora, na radu zadrži osoba koja bi teže došla u mogućnost sklopiti ugovor o radu s novim poslodavcem.

Navedena zakonska odredba po svom sadržaju upućuje poslodavca da prilikom otkazivanja mora voditi računa o socijalno-ekonomskim prilikama radnika, ali ona ne pretpostavlja niti traži od tuženika da pukom matematičkom računicom, usporedbe starosti i godina staža, daje obvezu poslodavcu da na radu zadrži radnika koji je nešto stariji i ima nešto više radnog staža od nekog drugog usporedivog radnika. Ovo pogotovo ne u situaciji kao što je konkretni slučaj, jer se s pravom može reći da tužitelj i usporedni radnik ulaze u kategoriju radnika približno istih socijalno-ekonomskih prilika, budući da se radi o mlađim radnicima čije su mogućnosti ponovnog zaposlenja, ako se uzima u obzir njihove godine starosti i godine radnog staža, približno iste.

Ovo sve pogotovo kada se uzme u obzir da tužitelj, ni radnik s kojim se uspoređuje, nemaju drugih osoba na uzdržavanju.

Stoga se tuženiku, slijedom takvih utvrđenja, ne može odreći pravo da između radnika približno istog socijalno-ekonomskog položaja izabere kojega će od njih zadržati na radu, a kojemu otkazati. Upravo tako je tuženik i postupio.

Zato ne može biti sam po sebi razlog nedopustivosti otkaza ugovora o radu taj, što tuženik nije otkazao ugovor o radu nešto mlađem radniku umjesto tužitelju. Utoliko su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su iz tih razloga zaključili da je tuženikov otkaz ugovora o radu tužitelju nedopušten.

Valjalo je zato prihvatiti reviziju tuženika i nižestupanjske presude preinačiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP (toč. I. izreke ove presude).

Ujedno je valjalo, u skladu s odredbom iz čl. 166. st. 2. ZPP, odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku, s time što je pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 1. ZPP valjalo tako zahtjev tužitelja za naknadu mu parničnog troška odbiti, a ujedno ga obvezati na naknadu parničnog troška tuženiku u iznosu od 2.985,00 kn, a koji se trošak odnosi na zastupanje tuženika po odvjetniku, uključivo i sa troškom revizije (toč. II. i III. izreke ove presude).

Trošak odgovora na reviziju tužitelju nije dosuđen, jer je ocijenjeno da on nije bio potreban u revizijskoj fazi postupka, a sve sukladno odredbi iz čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP (toč. IV. izreke ove presude).

U Zagrebu, 24. ožujka 2009.

Predsjednik vijeća:

Mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.