Revt-298/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 298/2011-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. N., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u S., protiv tuženika G. G. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-96/08-11 od 5. srpnja 2011., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-314/07 od 4. listopada 2007., u sjednici održanoj 12. lipnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Ovrv-1256/04 od 31. kolovoza 2004. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 596.580,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 20. srpnja 2004. do isplate, kao i u dijelu kojim mu je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.283,40 kn također s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 21.813,60 kn (stavak II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da iste presude preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu vrijednosti izvršenih građevinskih radova po IV. privremenoj situaciji, koju je tužitelj, kao izvođač radova, ispostavio tuženiku, kao investitoru, na temelju ugovora o građenju koji su parnične stranke sklopile 11. rujna 2003.

Tuženik u reviziji prije svega ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP, budući da su stranke za rješavanje ovog spora ugovorile arbitražu, slijedom čega da za njegovo rješavanje nije nadležan sud.

O ovom prigovoru tuženika pravomoćno je odlučeno tijekom postupka posebnim rješenjem na način da je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja suda prvog stupnja kojim se isti po prigovoru tuženika oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, odlučio da su stranke Ugovorom o građenju od 11. rujna 2003. (članak 10.) arbitražu ugovorile isključivo za slučaj razilaženja u mišljenju u interpretaciji ugovora, a ne i za slučaj spora oko ispunjenja ugovornih obveza.

Tuženik u reviziji prigovara da je sud drugog stupnja u pobijanoj presudi, preispitujući odluku o nadležnosti, samo paušalno odgovorio na njegove prigovore i uputio ga na obrazloženje pravomoćnog rješenja kojim je prethodno (prije odlučivanja o glavnoj stvari) odlučeno da rješavanje ovog spora ide u sudsku nadležnost.

Neosnovano tuženik prigovora da bi pobijana odluka u tom dijelu bila manjkava, s obzirom na to da je sud drugog stupnja na jasan način obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba članka 42. stavka 1. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01) koja propisuje obvezu suda da se na prigovor tuženika oglasi nenadležnim, ukine provedene radnje i odbaci tužbu ako je tužba podnesena sudu, a stranke su za rješavanje spora ugovorile arbitražu.

Naime, i ovaj sud prihvaća shvaćanje suda drugog stupnja da su stranke u članku 10. ugovora o građenju od 11. rujna 2003. ugovorile arbitražu samo za interpretaciju (tumačenje) ugovora za slučaj da među njima dođe do razilaženja u toj interpretaciji. Kako je predmet ovog spora zahtjev za isplatu radova prema privremenoj situaciji, a ne radi se o sporu o interpretaciji ugovora, nije ostvaren revizijski razlog iz članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP, kada je u ovom sporu odluku o zahtjevu tužitelja za isplatu radova donio sud.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju revident također ukazuje u reviziji.

Naime, prvostupanjski je sud, na temelju ocjene izvedenih dokaza, odbivši pritom, kao nepotrebne, dokazne prijedloge tuženika da se kao svjedok sasluša inženjer D. B. te da se izvrši uvid u spis poslovni broj P-340/04 (koji se vodio radi isplate radova po istom ugovoru, ali po drugoj privremenoj situaciji), zaključio da je tužitelj, sukladno ugovoru stranaka, izveo građevinske radove na naselju u M. u vlasništvu tuženika, temeljem kojih je ispostavio spornu privremenu situaciju, da je nadzorni organ tuženika svojim žigom i potpisom tu situaciju ovjerio, čime je prihvaćena vrijednost izvedenih radova, slijedom čega je tuženik, kao naručitelj tih radova, na temelju odredbe članka 630. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), u obvezi platiti tužitelju vrijednost izvedenih radova.

Prihvativši utvrđenja suda prvog stupnja – da je tužitelj, kao izvođač radova, izvršio svoju ugovornu obvezu, odnosno izveo radove prema IV. privremenoj situaciji, da je tu situaciju ovjerio D. B., dipl. ing. građevine koji je obavljao poslove nadzornog organa naručitelja (tuženika), iz čega proizlazi da je tužitelj sporne radove izveo u ugovorenom opsegu i u skladu s pravilima struke – drugostupanjski sud izražava shvaćanje da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji obveza tuženika isplatiti iznos po IV. privremenoj situaciji. Drugostupanjski sud pritom prihvaća shvaćanje suda prvog stupnja da je dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša D. B. nepotreban i suvišan pored činjenice da je on, kao nadzorni organ tuženika, čija zadaća je bila stalan nadzor nad radovima i kontrola količine i kvalitete upotrijebljenog materijala, svojim potpisom i žigom ovjerio tu situaciju.

Svi navodi tuženika iz podneska od 27. rujna 2007., u kojem je tuženik istaknuo nove činjenice i predložio nove dokaze, u smislu odredbe članka 352. ZPP, prilikom odlučivanja o žalbi tuženika nisu uzeti u obzir.

Tuženik u reviziji osporava da bi navodi njegova podneska od 27. rujna 2007. predstavljali nove činjenice, odnosno nove dokaze, uz tvrdnju da su isti izneseni još tijekom postupka, prije zaključenja glavne rasprave. Upravo s tim u vezi tuženik upućuje da je sud drugog stupnja, ne cijeneći žalbene navode koji su od odlučnog značaja, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Međutim, neosnovano revident ističe da navodi podneska od 27. rujna 2007. (koje drugostupanjski sud nije uzeo u obzir) ne predstavljaju nove činjenice, obzirom da suprotno proizlazi iz sadržaja spisa. Drugostupanjski je sud u odnosu na te činjenice i dokaze dao jasne razloge zašto oni, u smislu odredbe članka 352. stavka 1. ZPP, nisu uzeti u razmatranje.

S druge strane, prvostupanjski je sud razmotrio, a drugostupanjski sud preispitao sve one činjenice koje je tuženik iznio do zaključenja glavne rasprave, a iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je preispitana i odluka suda prvog stupnja kojom je taj sud, ne smatrajući ih važnim za odlučivanje, odbio po tuženiku predložene dokaze, naznačivši razlog njihova odbijanja.

Kada je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke dao razloge o odlučnim činjenicama i ocijenio odlučne žalbene navode, a ti razlozi nisu ni nejasni ni proturječni, nije počinjena bitna povreda postupovnih odredbi na koju ukazuje revident.

Svi prigovori redvidenta koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, a kojima isti osporava situaciju koju je potpisao nadzorni organ tuženika, kojima ističe da radovi nisu izvršeni, da nisu poštivani rokovi isporuke i slični prigovori, u ovom stadiju postupka ne mogu biti uzeti u razmatranje, jer iz odredbe članka 385. ZPP ne proizlazi da se revizija može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prigovor tuženika u odnosu na propuštanje drugostupanjskog suda da sankcionira relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je počinio sud prvog stupnja kada je propustio izvesti po tuženiku predložene dokaze nije osnovan.

Naime, tuženik je tijekom postupka prigovorio da su određeni radovi iskazani u IV. privremenoj situaciji sporni, jer je nadzorni organ naknadno, iako je privremenu situaciju ovjerio, utvrdio da radovi nisu izvršeni, na koju okolnost je predložio saslušanje svjedoka D. B. Obzirom na to da tuženik tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem kojim bi se eventualno utvrdila osnovanost takvog prigovora, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja osnovano, kao nepotreban za vođenje parnice, odbio prijedlog za saslušanjem svjedoka koji je za tuženika obavljao posao nadzora. To stoga što na temelju njegovog iskaza, čak i kad bi potvrdio navode tuženika da je IV. privremena situacija naknadno korigirana ili poništena, ne bi bilo moguće utvrditi da tužitelj te radove nije izveo, pa da ne bi postojala valjana pravna osnova za naplatu tih radova.

Odluku o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica donosi sud (članak 220. stavak 2. ZPP), uzimajući u obzir sve okolnosti, pa tako i okolnost bi li izvođenje nekog dokaza bilo svrsishodno za pravilno rješenje spora.

Prvostupanjski je sud u presudi, nakon analize provedenih dokaza i na temelju toga izvedenih činjeničnih zaključaka, obrazložio zašto nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje daljnjih dokaza, s time da tuženik tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta (kako to sada u reviziji iznosi), pa sud o tom dokaznom prijedlogu nije niti mogao odlučiti.

Time što sud određeni dokaz, koji ne smatra važnim za odluku, odbije i naznači razlog odbijanja (članak 292. stavak 4. ZPP), ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, jer se u takvom slučaju ne radi o nezakonitom postupanju suda.

Ova bitna povreda nije počinjena niti time što je sud prvog stupnja glavnu raspravu zaključio na istom ročištu na kojem je tužitelj zahtjev za isplatom zateznih kamata na glavno potraživanje pobliže odredio u pogledu početka tijeka kamata (na način da je određeno naznačio dan dospijeća obveze), bez da je tuženiku ostavio poseban rok za očitovanje na izmjenu tog zahtjeva. To stoga što tužitelj time zahtjev u bitnome nije izmijenio, već samo pobliže odredio, pa se tuženik, zastupan po kvalificiranom punomoćniku – odvjetniku, mogao i trebao o tome izjasniti na ročištu održanom 26. rujna 2007.

Drugostupanjski je sud na temelju utvrđenih činjenica; da je tužitelj izveo radove obračunate u privremenoj situaciji; da je opseg i vrijednost tih radova svojim potpisom i žigom ovjerio nadzorni organ tuženika; da tuženik te radove nije platio, pravilno zaključio da je tužitelj sporne radove izveo u ugovorenom opsegu i u skladu s pravilima struke, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo iz članka 630. stavka 1. ZOO, kad je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen.

Naime, ovjerena privremena situacija predstavlja, kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi, obračun djelomično izvedenih radova, a njezinom ovjerom i potpisom nadzorni organ naručitelja tih radova potvrđuje da su radovi prikazani u situaciji zaista i izvršeni. Tuženik svojim paušalnim navodima i prigovorima takav zaključak nižestupanjskih sudova nije doveo u sumnju.

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. lipnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.