IV Kž-137/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 137/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. J. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja D. P., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 25. travnja 2002. godine br. Kv-340/02 (Kio-1250/01), u sjednici održanoj 7. travnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja D. P. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zagrebu odbio je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja D. P., vlasnika obrta A. iz K. za provođenjem istrage protiv osum. J. M. i osum. Z. S., vlasnika i direktora trgovačkog društva P.-t. d.o.o. iz P. zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona.

Protiv navedenog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj D. P. po punomoćniku i predlaže da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači, te odredi provođenje istrage protiv osumnjičenika u skladu s istražnim zahtjevom.

Žalba nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, dok prema odredbi čl. 188. st. 3. istog Zakona, u istražnom zahtjevu se, pored ostalog, moraju naznačiti i okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeći dokazi.

Iz citiranih odredbi proizlazi da osnovana sumnja predstavlja sumnju određenog

i da sumnja mora biti

kvaliteta koji opravdava pokretanje kaznenog postupka, što znač

zasnovana na konkretnim činjenicama koje nedvojbeno ukazuju na visok stupanj vjerojatnosti da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo sa svim svojim bitnim obilježjima.

Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada u svom rješenju ističe da u konkretnom slučaju iz postupanja osumnjičenika ne proizlazi osnovanost sumnje koja bi se odnosila na

IV Kž 137/02-2

postojanje prijevarne namjere na njegovoj strani, kao bitnog obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ.

Naime, između osumnjičenika i oštećenika kao tužitelja postojala je uspješna poslovna suradnja od 1993. godine koja je trajala sve do 1. lipnja 2001. godine, a odvijala se na način da je oštećenik kao tužitelj nakon svakog obavljenog posla ispostavio račun osumnjičenicima koji su oni podmirivali. Ugovor o obavljanju servisa i održavanju, sklopljen između stranaka 7. siječnja 1997. na godinu dana (čl. 7. Ugovora) nije produljivan, već je služio kao podloga za njihovu faktičnu suradnju na opisani način i nakon isteka roka njegovog važenja. S obzirom da je poslovna suradnja nastavljena i nakon prestanka važenja Ugovora o obavljanju servisa i održavanju, te da su osumnjičenici i nakon toga plaćali naknade za obavljene usluge temeljem ispostavljene fakture, okolnost da oštećeniku kao tužitelju nisu podmirili dugovanja po računima iz 1999. i 2000. godine ne ukazuje na postojanje njihove prijevarne namjere već kod sklapanja spomenutog Ugovora, kako tvrdi žalitelj. Ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da, u konkretnom slučaju, postoji šteta na strani oštećenika, ali da je ona nastala uslijed neispunjenja obveze od strane osumnjičenika u okvirima građanskopravnog odnosa, a ne kao rezultat počinjenja kaznenog djela.

Osim navedenog, treba dodati da kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ, za koje se osumnjičenici terete, propisano je Kaznenim zakonom od 21. listopada 1997. godine ("Narodne novine", broj 110/97) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine i nije postojalo u vrijeme u koje se osumnjičenicima stavlja na teret sklapanje Ugovora o obavljanju servisa i održavanju motornih vozila od 7. siječnja 1997. godine s oštećenikom.

Kako temeljem odredbe čl. 2. st. 2. KZ, nije moguće voditi kazneni postupak za kazneno djelo koje zakonom nije bilo propisano, a imajući u vidu činjenični opis djela, moglo bi se eventualno raditi o kaznenom djelu prijevare iz čl. 137. st. 1. i 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji je tada bio na snazi. Međutim, s obzirom na odredbu čl. 3. st. 2. KZ, prema kojoj se, prilikom izmjena zakona nakon počinjenja djela, primjenjuje zakon koji je blaži za počinitelja, u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 137. st. 1. i 2. KZRH, već odgovarajuću odredbu za kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ, jer je za isto djelo prema ranijem zakonu zapriječena kazna stroža od kazne za kazneno djelo prijevare po važećem zakonu.

Za kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ, kao teži oblik djela, propisana je kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za tu vrstu djela, u skladu s odredbom čl. 430. ZKP, provodi se skraćeni postupak, bez provođenja istrage.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 398. st. 3. ZKP valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 7. travnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Katica Jelić, v.r.