I Kž-154/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 154/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 01. prosinca 2009. godine, broj K-25/08, u sjednici održanoj 11. svibnja 2010. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. K., za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu mu se temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. srpnja. 2008. god. do 01. kolovoza 2008. god.

II. Odbija se žalba opt. M. K. kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. M. K., proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07. – dalje u tekstu: KZ) na štetu mllj. V. A., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. srpnja. 2008. god. do 01. kolovoza 2008. god.

I Kž 154/10-3

Temeljem čl. 122. st. 4. (ispravno je čl. 122. st. 1.) Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP) opt. M. K. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP u iznosu od 4.000,00 kn, dok se od dužnosti naknade preostalog dijelu troškova kaznenog postupka oslobađa.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Žalbu je podnio i optuženik putem braniteljice po službenoj dužnosti S. G.-G., odvjetnice iz K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, a sadržajno i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe i troškova kaznenog postupka, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik putem iste braniteljice, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sukladno odredbi članka 373. stavka 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Vraćajući spis zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Mirta Kuharić, dostavila je dana 30. ožujka 2010. godine, pod brojem KŽ-DO-334/10, pisano mišljenje u kojem predlaže da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana. Kod istog prijedloga ostao je i Petar Pulišelić, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je nazočio sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika osim u odluci o kazni i troškovima kaznenog postupka Optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali tu povredu ne konkretizira, pa je pobijana presuda ispitana sukladno odredbama čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP i pritom nije utvrđeno da bi bila počinjena kakva bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući presudu iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik argumentira samo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, prigovarajući vrijednosnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnosti zaključaka prvostupanjskog suda. No, žalbenim tvrdnjama optuženika nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, podvrgnuo brižljivoj i kritičkoj analizi navode obrane i svjedoka dovodeći ih u svezu s nalazima psihijatrijskog i psihologijskog vještaka, te je ispravno zaključio da je optuženik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 4. KZ, koje mu se optužnim aktom stavlja na teret.

I Kž 154/10-3

Stoga su potpuno neosnovane žalbene tvrdnje optuženika da je maloljetna oštećenica dobrovoljno pristala na radnju izjednačenu sa spolnim odnosom kao i da to proizlazi iz snimke s optuženikova mobitela, a pogotovo iz tonskog zapisa koji prati tu snimku. Neosnovano žalitelj u izostanku tjelesnih ozljeda kod oštećenice vidi i daljnju potvrdu svojih navoda, kao što tome u prilog neosnovano ističe dio nalaza psihologijskog vještaka prof. I. K. u kojem se navodi da oštećenica ima potencijal za neistinitim iskrivljavanjem činjenica ukoliko bi za to bila motivirana željom da se obrani od negativnih moralnih sudova okoline, te da svjedokinja M. P. i A. K. nisu vjerodostojni svjedoci, zbog toga što M. P. nije bila očevidac događaja, i osvetoljubiva je prema optuženiku, jer se smatra kolateralnom žrtvom, a A. K. mu se, pak, želi osvetiti jer nije osuđen za silovanje na njezinu štetu.

Prije svega, valja napomenuti da je prisila svaki pritisak na nečiju volju koji dolazi izvana s posljedicom isključenja ostvarenja ili formiranja vlastite volje kada se primjenom sile utječe na žrtvu da se ponaša suprotno vlastitoj volji. Najčešće se pod silom razumijeva uporaba fizičke sile, tj. snage protiv neke osobe zbog čega je ona primorana nešto činiti, propuštati ili trpjeti. No, postoji i psihička prisila, koja je usmjerena na slamanje volje drugoga. U konkretnoj situaciji je, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, optuženik kao fizički višestruko jača osoba od oštećenice, odvodeći je na osamljeno mjesto, poljski put gdje u blizini nema kuća ni ljudi, na nju najprije djelovao psihičkom prisilom, a onda je, udarivši je dva puta šakom po glavi, primijenio i fizičku silu. Time je skršio njezin otpor i utjecao na nju, da protiv svoje volje uzme njegov spolni organ u usta i oralno ga zadovolji, jer je bila u strahu od daljnjeg fizičkog maltretiranja i „da joj se ne desi nešto još gore“, a to objašnjava „pravim“ spolnim odnošajem i mogućnošću neželjene trudnoće. Takav zaključak prvostupanjski sud opravdano temelji i na tonskom zapisu snimke s mobitela, jer je preslušavanjem utvrđeno kako oštećenica upravo zbog straha od spolnog odnošaja koji za nju predstavlja još veće zlo, govori optuženiku da ne želi spolni odnošaj, a kada joj on naređuje da u tom slučaju „puši“, ona izvršava tu naredbu, kako bi izbjegla teže posljedice.

Nadalje, s pravom je prvostupanjski sud u tom pravcu prihvatio iskaz oštećenice i svjedokinje M. P., te dijelom i A. K.. Naime, iskaz oštećenice pravilno je ocijenjen logičnim i okolnosnim, jer iz nalaza psihijatrijskog i psihologijskog vještaka proizlazi da je koherentan i dosljedan, s bogatim subjektivnim opisom seksualnog događaja, pri čemu postoji glasovna, prostorna, vremenska i osobna povezanost opisanog događaja, tijekom kojeg opisa dolazi do retraumatizacije, odnosno do emocionalnih reakcija kao što je posramljenost, ljutnja, gađenje, depresivnost i strah. Vještaci su, naime, na osnovu psihologijske i psihijatrijske analize sadržaja iskaza oštećenice temeljem sudske i medicinske dokumentacije, te emocionalne i psihičke reakcije oštećenice, ocijenili da je njezin iskaz s te strane indikativan i vjerodostojan. Ocijenili su da ona posjeduje dobre kognitivne sposobnosti koje joj omogućuju kvalitetno svjedočenje, te iako ima i potencijal za neistinito iskrivljavanje činjenica ukoliko bi za to bila motivirana, takve tendencije kod nje nisu evidentirane, te premda ona sama ne bi prijavila događaj, kada je isti već prijavljen ona ga opisuje faktično uz mogućnost razlike u nekim detaljima, što može biti uzrokovano i protekom vremena, ali ne može bitno promijeniti činjenice.

I iskaz svjedokinje M. P. s pravom je prihvaćen kao vjerodostojan, jer iako nije bila očevidac događaja, opisala ga je po kazivanju oštećenice u bitnom sukladno njezinom iskazu, a vještaci su temeljem sudske i medicinske dokumentacije, te emocionalne i psihičke reakcije ispitanice njezin iskaz s te strane ocijenili vjerodostojnim, jer je logičan, koherentan i

I Kž 154/10-3

dosljedan. Tijekom opisa kod nje dolazi do retraumatizacije, jer se smatra kolateralnom žrtvom i misli da je zbog povezivanja s tim događajem smještena u O. dom B., ali je utvrđeno da njezino motivaciono polje ne determinira potrebu za dezinformiranjem.

U odnosu na iskaz A. K. napominje se da je prvostupanjski sud njezin iskaz prihvatio samo u dijelu koji se odnosi na činjenicu optuženikovog saznanja o starosti oštećenice, jer je u tom dijelu suglasan sa prihvaćenim iskazima oštećenice i svjedokinje M. P.. Na zaključak da je optuženik znao i bio potpuno svjestan da se radi o maloljetnoj osobi, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, nimalo ne utječe iskaz svjedoka A. M., prijatelja optuženika, da mu nije poznato je li optuženik znao da je oštećenica maloljetna, jer takav iskaz ne sadrži relevantne podatke u odnosu na navedenu okolnost.

Nadalje, nije u pravu žalitelj ni da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda kojom su odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem svjedoke I. B. i I. D. na okolnost slobodnog ponašanja djevojaka u optuženikovoj kamp-kućici, te B. Z. na okolnost podnošenja kaznene prijave. Naime, inzistiranje u žalbi na tvrdnji da su se djevojke, pa i oštećena, preslobodno ponašale prije događaja, kad bi se i prihvatilo kao točno, predstavlja samo subjektivnu ocjenu žalitelja o dopustivosti i moralnosti njihovog ponašanja, ali nije odlučno za ocjenu inkriminiranog događaja, jer je, s obzirom na zaštitni objekt ovog kaznenog djela tj. slobodu odlučivanja žene u sferi spolnosti, sasvim irelevantno kakvi su odnosi između optuženika i oštećenice bili prije i poslije inkriminiranog događaja i kakvo je bilo njezino ponašanje, odnosno ponašanje ostalih djevojaka. Isto tako, a budući da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, pravilno je prvostupanjski sud odbio i dokazni prijedlog za saslušanjem policijskog djelatnika B. Z. kao nevažan, a odluke je jasno i određeno obrazložio.

Kako je prvostupanjski sud, prema načelu slobodne ocjene dokaza, iskaze svjedoka i navode obrane optuženika pravilno cijenio po njihovoj uvjerljivosti sa stajališta logike, psihologije i životnog iskustva, s pravom je odbio navode obrane optuženika kao nevjerodostojne. Uvažavajući stoga, uvjerljive, logične i jasne razloge na kojima je zasnovana pobijana presuda, ovaj drugostupanjski sud zaključuje, da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je žalba optuženika u tom pogledu neosnovana.

Budući da žalitelj nije argumentirao žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona na koju se u žalbi poziva, pobijana presuda je ispitana po službenoj dužnosti, sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP i pritom nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni i troškovima postupka

U odnosu na odluku o kazni s pravom državni odvjetnik ističe da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrečena preblaga kazna što ujedno znači da optuženik nije u pravu kada predlaže još blaže kažnjavanje.

Naime, i po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je optuženik višestruki specijalni povratnik, jer je već dva puta osuđivan zbog kaznenog djela silovanja od kojih je jedno ostalo u pokušaju, a kako je inkriminirano kazneno djelo počinio ubrzo nakon izdržavanja kazne po prethodnoj osudi za isto kazneno djelo, očito je da se radi o opasnoj osobi koja nije u stanju kontrolirati seksualni nagon i to naročito u

I Kž 154/10-3

odnosu na znatno mlađe osobe drugog spola. Sve to ukazuje na kontinuirano nepoštivanje zakona i ignoriranje pravila ponašanja u društvu, na što ni dosadašnje izdržane kazne zatvora nisu imale utjecaja u smislu odvraćanja optuženika od daljnjeg vršenja takvih kaznenih djela. Pritom činjenica da između optuženika i oštećenice postoji velika dobna razlika što je optuženik upravo zbog pomanjkanja njezine zrelosti i životnog iskustva iskoristio u cilju lakšeg ostvarivanja kontakta i stvaranja pogodnih uvjeta za izvršenje kaznenog djela, praveći se da će joj učiniti uslugu prijevoza, dodatno ukazuje na visok stupanj kriminalne volje i upornost u dobro isplaniranom izvršenju kaznenog djela. Povrh svega, snimanje mobitelom maloljetne oštećenice u trenutku kada ga ona prisilno oralno zadovoljava i pokazivanje tog video i tonskog zapisa drugima, ukazuje na njegovu potpunu beskrupuloznost. Zbog toga, a neovisno o činjenici da je optuženik otac jednog malodobnog djeteta koje je u obvezi uzdržavati, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike, kao drugostupanjskog suda, kod odmjeravanja kazne optuženiku, nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene inače pravilno utvrđene otegotne okolnosti, pa je izrečena kazna zatvora od tri godine i šest mjeseci preblaga i nije primjerena svim utvrđenim okolnostima, težini djela i stupnju krivnje optuženika.

Stoga je, radi punog ostvarenja zakonom predviđene svrhe kažnjavanja kako to nalaže odredba čl. 50. KZ, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena pobijana presuda u odluci o kazni na način da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, koju kaznu, ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom društvenoj opasnosti i težini djela, ali i da će se takvom kaznom u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela, a upozoriti i druge na njihovu pogibeljnost.

Kako je time prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, istovremeno je valjalo odbiti žalbu optuženika podnesenu zbog te žalbene osnove.

Nadalje, nije u pravu optuženik ni kada ističe da ga je zbog njegove materijalne situacije valjalo u cijelosti osloboditi od dužnosti naknade troškova postupka, jer je prvostupanjski sud iz podataka o imovini optuženika pravilno zaključio da ima vrijednu imovinu od koje može ostvariti prihode i na taj način podmiriti naložene mu troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. ZKP, koji se odnose na vještačenja, u iznosu od 4.000,00 kn, dok ga je ostalih troškova oslobodio. Naime, optuženik je sam naveo da posjeduje dvije obiteljske kuće, jednu u K. B., a jednu u R., dva stana u Z., vinograd u B., te automobile „Mercedes“ i „Jaguar“, kao i da je u inkriminirano vrijeme bio zaposlen sa plaćom od 10.000,00 kn, pa je jasno, da njegova sadašnja nezaposlenost, kod svih utvrđenih okolnosti, nije razlog za oslobođenje od plaćanja troškova kaznenog postupka u cjelini, stoga je njegovu žalbu i s te žalbene osnove valjalo odbiti kao neosnovanu.

S obzirom na sve naprijed navedeno žalbu državnog odvjetnika je valjalo prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, a žalbu optuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu, pa je slijedom toga na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP odlučeno kao pod toč. I i II izreke ove presude.

U Zagrebu, 11. svibnja 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.

I Kž 154/10-3