Rev-1653/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1653/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb. M. D. iz S. B., zastupanog po majci i zz M. D. iz S. B., oboje zastupani po Odvjetničkom društvu Ž. R. i. kolege" iz S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske – za Ministarstvo obrane, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Županije brodsko-posavske, Slavonski Brod, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 29. listopada 1999. godine, broj: Gž-371/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 24. studenoga 1998. godine, broj: P-804/95, u sjednici održanoj dana 27. listopada 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, te se preinačuju presude Županijskog suda u Požegi od 29. listopada 1999. godine, broj: Gž-371/99 i Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 24. studenoga 1998. godine, broj: P-804/95 i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev mldb. tužitelja kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica da malodobnom tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 26.250,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog postupka u iznosu od 2.462,12 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavila tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače i odbije tužbeni zahtjev podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.

Revizija je osnovana.

I u ovoj fazi postupka sporno je da li tuženica odgovara za nastalu štetu malodobnom tužitelju.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev temeljem čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" – 53/91 i dr. – ZOO), smatrajući da tuženica nije dokazala pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti temeljem čl. 177. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tuženica i u reviziji ponavlja ranije istaknute tvrdnje da nije bila imalac opasne stvari od koje je malodobni tužitelj povrijeđen (upaljač za minu), pa radi toga sudovi neosnovano utvrđuju njezinu objektivnu odgovornost, a osim toga da je štetni događaj posljedica ratnih zbivanja, pa se šteta koju je pretrpio tužitelj ima smatrati posrednom ratnom štetom u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" – 61/91), kao i toč. 3. Upute za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" – 54/93), a za te štete Republika Hrvatska ne odgovara po općim propisima građanskog prava.

Naime, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da su malodobni tužitelj (star 13 godina) i njegovi prijatelji igrajući se pronašli ručne bombe i upaljače ispod mosta Glogovice u Slavonskom Brodu koji predmeti su tamo nemarom odbačeni od strane nepoznate osobe, te su upaljače djeca odnijela kući.

Nakon tri dana, tj. 11. travnja 1994. godine tužitelj i prijatelj igrali su se ispred kuće s upaljačem ručne bombe, kada je naišao susjed A. Š. koji je na zamolbu djece izvukao žicu iz detonatora odnosno osigurač, te ga je bacio u drva, a kada je tužitelj potrčao da uzme navedeni predmet u ruke uslijedila je eksplozija i ozlijedila ga.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju djelomični doprinos nastanku štete u ponašanju mldb. tužitelja, kao i propust roditelja u omjeru od 30%, budući da su preko radija i TV prijemnika bili upozoravani sa izgledom i oblikom ručne bombe, no nisu znali kako izgleda sam upaljač ručne bombe, a da to nije znao ni A. Š. koji je demontirao upaljač, pa da stoga u danim okolnostima šteta se ne može pripisati radnji treće osobe koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći i ukloniti.

Sudovi stoga smatraju s obzirom da je upaljač ručne bombe opasna stvar koja kao eksplozivno sredstvo služi za potrebe oružanih snaga, čije je držanje i promet strogo ograničen posebnim propisima, Republika Hrvatska odgovara po objektivnoj odgovornosti, jer da to eksplozivno sredstvo nije bilo dostupno na način kako je utvrđeno, da do cijelog događaja ne bi došlo.

Sudovi nisu prihvatili tvrdnju tuženice da se radi o ratnoj šteti opravdavajući to okolnostima da na području Slavonskog Broda nisu bile vođene ratne operacije.

U pravu je tuženica kada tvrdi da u konkretnom slučaju ne odgovara za nastalu štetu. S obzirom da mjesto gdje su nađene bombe odnosno upaljač, nije prostor koji bi bio pod nadzorom hrvatskih oružanih snaga, te da nije dokazano da bi predmetni upaljač kojim je povrijeđen tužitelj poticao iz skladišnih postrojbi Hrvatske vojske, a da je upravo putem sredstava javnog informiranja na području Slavonskog Broda i okolice upozoravano mjesno stanovništvo da se kloni opasnosti uzimanja eksplozivnih naprava kao i dužnost obavješćivanja o nalaženju takvih predmeta nadležnim državnim organima, te da je neposredan uzrok štete aktiviranje eksplozivne naprave radnjom treće osobe kojoj su kao odrasloj osobi gore navedeno okolnosti morale biti poznate, ne može se smatrati da je do štete došlo propustom odnosno nemarom koje bi se mogao pripisati tuženici, a tuženica u trenutku nesreće zaista nije bila imatelj eksplozivne naprave.

Iako prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova neposrednih ratnih operacija nije bilo na području Slavonskog Broda, ali je to područje bilo stalno pod udarom neprijateljskih granata u neprijateljskom okruženju,na prvoj crti bojišnice, a s obzirom na vrijeme štetnog događaja kada su nedvojbeno neprijateljstva trajala, konkretni štetni događaj treba smatrati posljedicom ratnih zbivanja, te se šteta koju je pretrpio tužitelj ima smatrati posrednom ratnom štetom u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" – 61/91) i toč. 3. Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" – 54/93).

Opći propisi građanskog prava ne predviđaju odgovornost države za ratnu štetu, no posebnim propisima ustanovljen je autonomni sustav popravljanja ratne štete kako u odnosu na uništena materijalna dobra tako i u slučaju povreda tjelesnog integriteta i zdravlja pojedinaca.

Valjalo je stoga prihvatiti reviziju tuženice i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. listopada 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.