Rev-2502/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2502/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Đure Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. d.o.o. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik u Š., protiv tuženika S. P. iz V., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. Č. i D. Č., odvjetnici u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-312/2010-2 od 11. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1376/07 od 10. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos 22.200,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 6.080,00 kuna, sve u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ističući da reviziju podnosi zbog pravnog pitanja koje je važno za „jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana“, a o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno da se pobijana presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predloži da se revizija tuženika odbije kao neosnovana. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Zato u slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki nema uvjeta za ispitivanje osnovanosti takve (nedopuštene) izvanredne revizije.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate ugovorene naknade za slučaj raskida ugovora.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su prihvatili tužbeni zahtjev kao osnovan zaključujući da je tuženik raskinuo ugovor o alotmanu zaključen s tužiteljem, te da je na temelju čl. 7. tog Ugovora tuženik u obvezi platiti tužitelju ugovorenu naknadu u utuženom iznosu, a sve s obzirom na utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji da su stranke sklopile ugovor o zastupanju 11. prosinca 2006., kojim je tuženik, kao domaćin i vlasnik tri apartmana, tužitelju turističkoj agenciji, stavio na raspolaganje svoje apartmane, a tužitelj se obvezao da će iste, uz ugovorenu proviziju, popuniti turistima po određenoj cijeni kroz ugovoreno razdoblje, da je tuženik nakon sklapanja ugovora s tužiteljem ishodio rješenje nadležnog upravnog tijela od 23. ožujka 2007., kojim je utvrđeno da dana 21. ožujka 2007. prestaje pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu, i o tome obavijestio tužitelja, na što mu je tužitelj odgovorio dopisima od 25. travnja 2007. i 18. svibnja 2007., ponudivši mu pomoć pri nalaženju osoba za održavanje apartmana, i podsjećajući ga na ugovorene obveze za slučaj otkaza ugovora, na što tuženik nije reagirao.

U podnesenoj izvanrednoj reviziji tuženik postavlja sljedeće pravno pitanje:

„Da li prestaje obveza ispunjenja, ukoliko je ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu nemoguće, bez obzira radi li se o incidentalnoj ili naknadnoj nemogućnosti ispunjenja?“

Tužitelj se u reviziji obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja poziva na odluku revizijskog suda broj Rev-471/05-2 od 11. listopada 2005., tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom u navedenoj odluci.

U odnosu na postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji treba reći da je u revizijskoj odluci broj Rev-471/05-2 od 11. listopada 2005. predmet spora bio zahtjev tužitelja za ispunjenje ugovora, da su sudovi utvrdili da je predmet obveze ugovora između stranaka bila izgradnja stambene zgrade na određenom zemljištu kao činidba koju je trebao izvršiti tuženik, da je već u vrijeme sklapanja ugovora ispunjenje takve obveze bilo nemoguće, jer zemljište na kojem je trebalo izgraditi objekt nije imalo dovoljnu širinu, pa da ne postoji mogućnost dobivanja građevne dozvole za izgradnju ugovorene vrste objekta, te da za navedenu nemogućnost ispunjenja nije odgovorna niti jedna strana ugovora, slijedom čega su sudovi zaključili da je zbog nemogućnosti ispunjenja tužbeni zahtjev za ispunjenje ugovora neosnovan.

Nasuprot tome, u ovoj pravnoj stvari tijekom postupka nije utvrđeno da ispunjenje predmetnog ugovora nije bilo moguće već u vrijeme sklapanja ugovora, kao niti naknadno, niti je predmet spora bio ispunjenje ugovora, već isplata ugovorene naknade za slučaj raskida ugovora.

Stoga, s obzirom da se odluka na koju se poziva revident temelji na različitom činjeničnom stanju od činjeničnog stanja u ovom postupku, te da u revizijskoj odluci Rev- 471/05-2 od 11. listopada 2005. nije zauzeto pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju izraženom u odlukama sudova u postupku koji je prethodio reviziji u ovom konkretnom predmetu, to prema ocjeni revizijskog suda postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog je revizija tuženika na temelju čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odbačena kao nedopuštena.

Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 29. lipnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Gordana Jalšovečki, v. r.