Gž-302/2019-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-302/2019-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja R. p. d.o.o. R., OIB:...., . zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika R. M., OIB: ..., iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-476/2018 od 7. studenog 2018., dana 28. ožujka 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-476/2018 od 7. studenog 2018.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 2. veljače 2018. poslovni broj Ovrv-481/2018 koje je donio javni bilježnik D. P. iz R., na temelju kojega je tuženiku naloženo da u roku od osam dana tužitelju isplati novčani iznos od 80,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. ožujka 2014. do isplate, po kamatnoj stopi za pojedina razdoblja, sve precizirano u toj točki izreke presude.

Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku da u roku od osam dana nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.000,38 kn, zajedno sa zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na dio tog iznosa od 275,38 kn.

Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno da se dokaz koji je tuženik dostavio sudu na (prvom) pripremnom ročištu održanom 24. rujna 2018., koji se odnosi na uvid u presudu koju je isti sud donio 29. svibnja 2018. u parnici poslovni broj Povrv-1370/2017, neće se uzeti u obzir.

Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

Predlaže žalbu uvažiti.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev radi isplate troškova neplaćenog iznosa dnevne parkirne karte za korištenje usluge parkiranja na javnom parkiralištu u R..

U provedenom postupku sud prvog stupnja je proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu, odnosno u izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, u rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Tt-16/8538-2 od 11. siječnja 2017., u fotografije, u dnevnu parkirnu kartu broj 262556 od 21. veljače 2014. te u Ugovor o podjeli s preuzimanjem društva kapitala od 15. prosinca 2016. dok primjenom odredbe članka 461.a stavak 2. i 3. ZPP-a nije uvažio dokaz kojeg je tuženik dostavio u stadiju postupka (u sporu male vrijednosti) kada to više nije mogao učiniti.

Tako provedenim i u smislu odredbe članka 8. ZPP-a ocjenjenim dokazima, prvostupanjski je sud utvrdio da je vozilo marke Renault Clio, registarskih oznaka RI ...., u nespornom vlasništvu tuženika, dana 21. veljače 2014. po ovlaštenoj osobi tužitelja opaženo bez plaćene parkirne karte na javnom parkiralištu u R., koje pripada 1. B crvenoj zoni.

Nastavno je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovane sve materijalno pravne prigovore i tvrdnje istaknute po tuženiku – prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor nepostojanja jednakosti davanja, tvrdnju da do zasnivanja ugovornog odnosa kod naplate parkiranja dolazi ubacivanjem kovanica u automat koji izdaje parkirnu kartu te tvrdnju da se u konkretnom slučaju traži naplata ugovorne kazne.

Tako je u pogledu prigovora nedostataka aktivne legitimacije, kojeg je tuženik obrazlagao navodima da je predmet ovog postupak plaćanje usluge parkiranja 2014. a tužitelj da je pravo naplate parkiranja stekao tek 2017. do kada je takvo pravo bilo predviđeno za trgovačko društvo R. p. d.o.o., sud prvog stupnja je uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Tt-16/8538-2 od 11. siječnja 2017. te u Ugovor o podjeli s preuzimanjem društva kapitala od 15. prosinca 2016., utvrdio da je tužitelj pravni slijednik ranijeg društva R. p. d.d. Kako je na temelju odredbe članka 1. Općih uvjeta o načinu naplate parkiranja na javnom parkiralištu (Službene novine Primorsko-goranske županije broj 51/13; u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) upravo društvo R. p.d.d. bilo ovlašteno za obavljanje poslova vezanih uz organizaciju te način naplate parkiranja i korištenja javnog parkirališta s naplatom na području Grada R., to je sud zaključio da je tužitelj pravni slijednik društva R. p. d.d. u svim tim poslovima.

U svezi prigovora tuženika da u konkretnom slučaju ne postoji jednaka vrijednost davanja zbog činjenice da tužitelj traži da mu se plati i nekorištenje parkirnog mjesta, prvostupanjski sud pozivom odredbu članka 24. Općih uvjeta smatra da je onaj korisnik javnog parkirališta koji nema valjanu parkirnu kartu sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga za plaćanje dnevne karte od strane ovlaštene osobe tužitelja, s tim da dnevna karta vrijedi na svim otvorenim javnim parkiralištima neovisno o parkirališnim zonama. Sud se poziva i na odredbu članka 15. Odluke o visini naknade za parkiranje (Službene novine Primorsko- goranske županije broj 55/09 i 38/11; u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je predviđena cijena dnevne parkirne karte od 80,00 kn. Prvostupanjski sud u smislu citiranih odredbi Općih uvjeta i Odluke smatra da za cijenu od 80,00 kn korisnik parkirališta može kroz vrijeme od 24 sata parkirati svoje vozilo na svim otvorenim javnim parkiralištima neovisno o parkirališnim zonama pa to da ne ukazuje na postojanje nejednake vrijednosti davanja. Sud posebno ima u vidu cijene parkiranja po satu, od kojih najniža iznosi 3,00 kn za jedan sat parkiranja, dok je u zoni u kojoj je predmetnog dana tuženik parkirao vozilo naknada iznosila 4,00 kn po satu, pa sud zaključuje da bi za parkiranje od 24 sata korisnik parkirališta u toj zoni bio dužan platiti cijenu od 96,00 kn, dakle više od iznosa dnevne parkirne karte.

Nadalje, sud prvog stupanja nalazi neosnovnim tvrdnju tuženika da kod naplate parkiranja do zasnivanja ugovornog odnosa dolazi ubacivanjem kovanica u automat koji izdaje parkirnu kartu pozivajući se na odredbu članka 6. Općih uvjeta kojom je predviđeno da se ugovor o korištenju javnog parkirališta s naplatom sklapa parkiranjem vozila na javnom parkiralištu, i to za one korisnike koji ne plate parkirnu kartu na jedan od načina iz odredbe članka 6. stavak 1. Općih uvjeta, s tužiteljem sklapaju ugovor o korištenju javnog parkirališta u trajanju od 24 sata. Utvrđenje je suda da u trenutku kada osoba parkira vozilo na javnom parkiralištu s naplatom ista prihvaća i sve odredbe ugovora o korištenju javnog parkirališta s naplatom utvrđene Općim uvjetima, a to znači da korisnik parkirališta parkiranjem svog vozila na parkiralištu i izostankom plaćanja (satne) parkirne karte pristaje na to da mu bude izdana dnevna parkirna karta (članak 6. stavak 2. Općih uvjeta).

Vezano za prigovor da u se konkretnom slučaju od tuženika potražuje naplata ugovorne kazne protivno članku 350. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO), prvostupanjski sud iznosi pravno mišljenje da se dnevna parkirna karta ne može poistovjetiti s ugovornom kaznom jer je njezina naplata posljedica propuštanja od strane korisnika parkirališta u plaćanju satne parkirne karte radi čega smatra da dnevna karta nije ugovorena za novčane obveze (za obvezu plaćanja satne parkirne karte), nego da se dnevna karta naplaćuje za propust korisnika parkiranja u tome da uopće plati uslugu parkiranja, pri čemu se poziva na stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-355/2007 od 10. prosinca 2008.

Stoga u konačnici sud prvog stupnja pozivom na članak 451. stavak 3. ZPP-a održava na snazi platni nalog iz citiranog rješenje o ovrsi u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje iznosa od 80,00 kn, čiju visinu utvrđuje pozivom na članak 26. stavak 1. Općih uvjeta, sve sa zakonskom zateznom kamatom sukladno članku 29. stavak 1., 2. i 8. ZOO-a.

Odluku o troškovima postupka sud donosi primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) te članka 31. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. - dalje OZ).

S obzirom da se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, presuda kojom se završava takav spor, sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru prednje citiranih zakonskih odredbi, nije utvrđeno da bi donošenjem iste bila počinjena koja od navedenih bitnih postupovnih povreda.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća iznesene pravne zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva koji se temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava na činjenična utvrđenja iz postupka, čiju pravilnost ovaj sud nije ovlašten ispitivati, jer se radi o sporu male vrijednosti.

Stoga se tuženik radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja već iznesenih razloga, sukladno odredbi članka 375. stavak 5. ZPP-a, upućuje na detaljan i sveobuhvatan sadržaj obrazloženja pobijane presude, pa tako i u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije te plaćanja ugovorne kazne koje prigovore je tuženik iznosio tijekom postupka te ih sada bez uporišta ponavlja u žalbi budući ih je prvostupanjski sud pravilno otklonio kao neosnovane.

Vezano za pozivanje tuženika u žalbi na odredbu članka 296. ZOO-a (ništetnost pojedinih odredbi općih uvjeta) te vezano za žalbene tvrdnje da građani uslugu parkiranja uglavnom koriste nekoliko do maksimalno osam sati dnevno (za obavljanje određenih poslova ili dok rade) pa da je naplata dnevne karte od 80,00 kn ustvari naplata za uslugu koja nije pružena, treba reći da je i u tom pravcu sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik na izboru imao mogućnost plaćanja satne karte upravo kroz vrijeme za koje je koristio uslugu parkiranja pa kada to nije učinio sukladno odredbama Općih uvjeta, koje je prihvatio parkiranjem vozila na javnom parkiralištu, treba platiti dnevnu parkirnu kartu. Osim toga, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tuženik nije dokazao da svoje vozilo nije parkirao kroz vrijeme od 24 sata na mjestu na kojemu je vozilo zatečeno bez plaćene parkirališne karte.

Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, relevantnih odredbi Tarife te članka 31. stavak 3. OZ-a.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Rješenje suda prvog stupnja, kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 28. ožujka 2019.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak

Općinskom sudu u Rijeci

Vraćamo vam spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.