Rev-3010/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3010/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Državno pravobraniteljstvo Županije primorsko-goranske u Rijeci (sada nadležno državno odvjetništvo) protiv tuženika 1. Grada Rijeke, zastupanost po punomoćniku D. K. i J. P., odvjetnicima iz R. i tuženika 2. M. S. iz R., zastupanog po punomoćniku V. A., odvjetniku iz R., radi poništenja aneksa ugovora odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-117/00 od 21. lipnja 2000. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4992/95 od 23. studenog 1999. godine, u sjednici održanoj dana 11. studenoga 2003. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija prvotuženika se prihvaća preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-117/00 od 21. lipnja 2000. godine i presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4992/95 od 23. studenoga 1999. godine i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništav aneks 2 ugovoru broj 1677 zaključen između prvotuženika i drugotuženika dana 14. lipnja 1995. godine.

Tužitelj je dužan naknaditi prvotuženom Gradu Rijeka parnični trošak u iznosu od 2.800,00 kn u roku od 15. dana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-117/00 od 21. lipnja 2000. godine odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4992/95 od 23. studenoga 1999. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništav aneks ugovora broj 1677 od 14. lipnja 1995. godine sklopljen između prvotuženika Grada Rijeke kao prodavatelja i drugotuženika M. S. kao kupca.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio prvotuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju.

Revizija je osnovana.

Predmet odlučivanja u ovom sporu je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim Aneks 2 Ugovoru broj 1677, zaključen između prvotuženika Grada Rijeke i drugotuženika M. S. dana 14. lipnja 1995. godine kojim je drugotuženika, kao ratnom vojnom invalidu Drugog svjetskog rata priznat popust od 25% na cijenu stana te kojim se prvotuženik obvezao drugotuženiku vratiti određeni iznos naveden u ugovoru.

Utvrđeno je da je drugotuženik ratni vojni invalid iz Drugog svjetskog rata koji je obuhvaćen kao vojni invalid IX grupe, slijedom čega da je izračunat popust od 25% kod kupnje stana na kojem postoji stanarsko pravo.

U konkretnom sporu prijepornim se pokazalo pitanje pripada li drugotuženiku kao ratnom vojnom invalidu Drugog svjetskog rata pravo na popust cijene prilikom kupnje stana u smislu odredaba čl. 16. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" br. 69/92 - pročišćeni tekst, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94 i 58/95 - dalje Zakon o prodaji) ili to pravo pripada samo ratnim vojnim invalidima Domovinskog rata.

Pogrešno su prvostupanjski i drugostupanjski sud primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti aneksa ugovora kojeg su tuženici zaključili dana 14. lipnja 9195. godine.

Polaze pri tome od zaključka, da ratni vojni invalidi Drugog svjetskog rata, prema odredbama čl. 16. Zakona o prodaji, nemaju pravu na popust u cijeni stana prilikom kupnje stana na kojem postoji stanarsko pravo, već da takovo pravo pripada samo ratnim vojnim invalidima Domovinskog rata.

Revident ukazuje da je tek noveliranom odredbom čl. 16. Zakona o prodaji stanova ("Narodne novine" br. 58/95) koji je stupio na snagu dana 17. kolovoza 1995. godine, propisano da pravo na popust imaju samo invalidi Domovinskog rata, a koja odredba nema retroaktivno djelovanje.

Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe nenoveliranog ranijeg čl. 16. Zakona o prodaji stanova koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa ugovora.

Ako se polazi od stajališta da taj Zakon nije pravio razliku, uz ispunjenje ostalih uvjeta za koje su nižestupanjski sudovi utvrdili da su ostvareni, između invalida Drugog svjetskog rata i invalida Domovinskog rata nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu i utvrdi ništavim aneks ugovora.

Stoga se ostvaruje revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U sporu radi utvrđenja ništavosti ugovora stranke tog ugovora kao tuženici imaju svojstvo jedinstvenih suparničara, jer se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema njima, pa se primjenom odredbe čl. 201. ZPP koje regulira parnični položaj jedinstvenih suparničara, učinak parnične radnje, odnosno učinak podnesene revizije od strane prvotuženika proteže i na drugotuženika koji reviziju nije podnio.

Trebalo je stoga temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. ZPP.

U Zagrebu, 11. studenoga 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.