I Kž-534/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-534/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Gudelja, Neve Šibl i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. R. zbog kaz. djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 9. lipnja 2000. br. K-59/99, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. R. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. M. R. je proglašen krivim zbog kaz. djela ubojstva iz čl. 90. KZ, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. studenoga 1999. godine pa nadalje, a izrečene su mu i sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti (alkoholizma) iz čl. 76. st. 1. KZ i oduzimanje predmeta iz čl. 80. KZ.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, po branitelju Ž. S., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama i predložio da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna u najkraćem mogućem trajanju.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana i pobijana presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, žalitelj obrazlaže tvrdnjom kako se u presudi navodi nešto što optuženik nije iskazao, pa tako da je on u kuhinji neposredno prije opaljenja ubacivao streljivo u cijev puške, dok iz njegove obrane "nesporno proizlazi" da "nije znao ranije da li se u cijevi nalazio koji metak, no s obzirom da je došlo do opaljenja, vjerujem da je metak bio u cijevi", a isto tako da nisu iskazali svjedoci S. i B. J. da bi optuženik punio pušku pred njima u kuhinji, već da su čuli i vidjeli "repetiranje puške nakon prvog hitca", a što tijekom postupka da nije nesporno dokazano, dok se u ostalom dijelu obrazloženja ove žalbene osnove prigovara pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja, napose u pogledu oblika krivnje optuženika, odnosno činjeničnom zaključku prvostupanjskog suda kako je on postupao sa izravnom namjerom da usmrti oštećenicu.

Međutim, tvrdnja žalitelja o postojanju citirane bitne postupovne povrede nije osnovana, jer je prvostupanjski sud korektno reproducirao obranu optuženika iznijetu tijekom glavne rasprave (l. 99-101, 165), te je u obrazloženju presude naveo upravo ono što je on iskazao (str. 3. st. 1. i 2, str. 4. st. 1. presude), a jednako tako je izložio suštinu iskaza svjedoka B. J. (l. 67-68, 103, 104) i S. J. (l. 69-70, 104), uključujući tu i razlike u njihovim iskazima između onog što su iskazivali tijekom istrage i iskaza datih na glavnoj raspravi (str. 7-8 presude). Ono čemu žalitelj u stvari prigovara jest ocjena obrane optuženika i iskaza svjedoka, te činjeničnom zaključku utemeljenom na tim iskazima, napose u pogledu oblika optuženikove krivnje, pa, dakle, pobija u tom dijelu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona, tvrdeći da se iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno može zaključiti da se ovdje radi o kaznenom djelu prouzročenju smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ.

Jer, prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom pobijane presude, po kojem se i prosuđuje ispravnost primjene kaznenog zakona, u postupanjima optuženika se stječu upravo sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, a nikako ne prouzročenje smrti iz nehaja, pa je prvostupanjski sud djelatnost optuženika pravilno pravno označio kada ga je proglasio krivim zbog kaznenog djela ubojstva, zbog čega, onda, ne postoji povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni druge bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP, kao ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP, na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobijajući pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, žalitelj prigovara ocjeni obrane optuženika i izvedenih dokaza, napose iskaza svjedoka B. J. i S. J., pa s tim u svezi prigovara i činjeničnom zaključku prvostupanjskog suda da je optuženik postupao sa izravnom namjerom da usmrti oštećenicu, dok nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što,

navodno, nije utvrđena odlučna činjenica može li se ciljati s puškom tipa karabin, držeći je jednom rukom za predio gdje se nalazi okidač u visini kuka, te "kolika bi iznosila preciznost takvog gađanje", s kojom silom se mora povući obarač da bi došlo do opaljenja, te može li do opaljenja doći dodirom prsta po obaraču.

Suprotno tome, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, savjesnom i objektivnom ocjenom kako obrane optuženika, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i pravilno zaključio da je optuženik, ispaljujući jedan hitac u ošt. D. B., postupao s namjerom da je usmrti i time počinio kazneno djelo iz izreke pobijane presude.

Istina, prvostupanjski sud, kada obrazlaže postupanje optuženika s izravnom namjerom na usmrćenje oštećenice, svoj činjenični zaključak temelji na obrani optuženika, te iskazima svjedoka S. i B. J., ali da je on upravo postupao s tom namjerom proizlazi, na prvom mjestu, iz njegova postupanja uopće.

Tako, optuženik jest iskazao: "Inače su se u pušci nalazila četiri metka. Ja nisam znao ranije da li se u cijevi nalazi koji metak, no s obzirom da je došlo do opaljenja vjerujem da je metak bio u cijevi" (l. 100), pa osim što bi bilo naivno povjerovati kako on nije znao da se metak nalazi u cijevi, imajući u vidu njegovo cjelokupno ponašanje kritične prigode, iz iskaza svjedoka S. J. proizlazi da optuženik jest ubacio metak u cijev u samoj kuhinji ("Ja mogu reći da znam sigurno da je jedan puta optuženik povukao zatvarač prema sebi, dakle jedan puta repetirao, da li je i drugi puta repetirao, to ne mogu reći. Ja sam se jako uplašio, te sam odmah otrčao po hitnu pomoć i policiju" (l. 104). Naime, iz iskaza svjedoka očevidaca B. J. i S. J., koji nemaju nikakva razloga da neistinito terete optuženika, proizlazi da je on u jednom momentu prišao k oštećenici, uhvatio je za kosu i počeo je čupati, nakon čega ga je S. J. udaljio iz svoje kuće. No, on se je ponovno vratio za petnaestak minuta, s pukom u ruci, i odmah po ulasku u kuhinju usmjerio cijev puške prema oštećenici i opalio.

Dakako, s obzirom na blizinu oštećenice, koja je sjedila na kauču, nije ni bilo potrebno nekakvo posebno gađanje, niti je odlučno to što je metak najprije prošao kroz podlakticu njene desne ruke, a potom u grudni koš i trbuh, kada je on htio upravo pucati u oštećenicu, zbog čega je i usmjerio cijev puške u pravcu gornjeg dijela njena tijela, povukao okidač i ispalio u nju jedan projektil, koji joj je i nanio smrtonosne povrede. Stoga on jest postupao sa izravnom namjerom da oštećenicu usmrti, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud.

Prema nalazu i mišljenju balističkog vještaka ing. M. Z., vojnička puška iz koje je optuženik pucao tehnički je ispravna (l. 117-120), a do opaljenja ne može doći bez povlačenja okidača (l. 166), pa onda time što se vještak nije očitovao (jer nije ni pitan) s kojom se silom mora povući okidač da bi došlo do opaljenja, činjenično stanje nije ostalo manjkavo utvrđeno.

Stoga je prvostupanjski sud i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i djelatnosti optuženika ispravno pravno označio, što je sve logično i uvjerljivo obrazložio. Neosnovano se žali optuženik i zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Prvostupanjski sud je valjano utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, pa kada je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, iako su postojale i otegotne okolnosti, a osim toga su ovakva kaznena djela vrlo učestala, onda je u dovoljnoj mjeri vrednovao upravo olakotne okolnosti, tako da izrečena kazna nikako nije prestroga. Još blažom kaznom od izrečene ne bi se postigli svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.

Ovaj sud je ispitao i odluku o izrečenim sigurnosnim mjerama optuženiku (čl. 382. ZKP) i pri tome našao da je pobijana presuda i u tom dijelu pravilna i zakonita, a sadrži i dostatne razloge za izricanje tih mjera.

Stoga je žalbu optuženika trebalo odbiti kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.