Civil court dismissed plaintiff's claim for damages against hospital and center due to statute of limitations and lack of medical negligence proof.
Legislator summary
AI generatedThe civil court in Zagreb dismissed the plaintiff's claim for damages against a hospital and a care center, ordering the plaintiff to pay the defendants' legal fees instead. The plaintiff alleged physical pain and fear resulting from a 1985 injury and subsequent 1995 surgery, arguing for solidary liability. The court rejected these claims because the plaintiff failed to prove medical negligence at the hospital and the claim was barred by the statute of limitations under the Obligations Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 376. st. 1. i 2. ZOO; čl. 154. st. 1. ZOO; čl. 164. st. 1. do 3. ZPP; The court held that a claim for damages is inadmissible if the right to claim is time-barred or if the plaintiff fails to establish a causal link between the defendant's conduct and the damage.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Posl. br. LXVI Pn-8723/95
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Jadranki Matić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelj S. Đ. iz D., zastupanog po punomoćniku Ž. Č., odvjetniku u Š., Zajednički odvjetnički ured Ž. Č. i D. Č., Š., protiv tuženika Klinika z.t. u Z., , zastupanog po punomoćniku D. H., pravniku, zaposleniku tuženika te tuženika centra S.R., Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., , radi naknade štete nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2009. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M. J., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika B. G., u zamjenu za punomoćnika tužitelja Ž. Č., punomoćnika ptvotuženika D. H. i punomoćnika drugotuženika M. K., odvjetnika, dana objave 12. veljače 2009.
p r e s u d i o je
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. Đ. iz D. koji glasi:
"Nalaže se tuženicima klinici z.t. u Z., i centru S. R., Z., da tužitelju S. Đ. iz D. solidarno plate 102.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 98.000,00 kn od presuđenja do isplate, a na iznos od 4.000,00 kn od 01. svibnja 1986. do isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka."
II. Nalaže s tužitelju S. D. iz D. da tuženiku klinici z.t. u Z., plati troškove parničnog postupka u iznosu od 24.400,00 kn u roku 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi da je kao osoba s problemima u sluhu i govoru bio štićenik tuženika centra S. R. (dalje: centra), da je 19. prosinca 1985., u dobi od 15 godina slomio nogu zbog čega je operiran u Z. kod tuženika klinike z.t. u Z.. Navodi da su nakon otpuštanja iz bolnice brigu i nadzor nad njim vršila oba tuženika. Tužitelj navodi da zbog oštećenog sluha i problema s govorom nije razumio kakvu je povredu zadobio i što treba dalje poduzimati vezano uz kontrole i preglede liječnika te je nastavio i danas trpjeti bolove koji su radi intenziteta izazivali i strah i tegobe. Navodi daje obzirom na te tegobe 10 godina nakon štetnog događaja bio na pregledu te da je otkriveno da mu se u predjelu gležnja desne noge nalaze tri željezna čavla zbog čega je podvrgnut operativnom zahvatu u bolnici u Š.. Obzirom na sve navedeno tužitelj smatra da postoji solidarna odgovornost obaju tuženika da mu naknade štetu nastalu radi štetnog događaja od 19. prosinca 1985., ali i onu koju je pretrpio radi novog operativnog zahvata u 1995. Traži, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 03. studenoga 2008., da mu tuženici plate na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 15.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 10.000,00 kn, za umanjenje aktivnosti profesionalnog sportaša 50.000,00 kn i za naruženost 3.000,00 kn te da mu na ime nenovčane materijalne štete za tuđu pomoć i njegu plate 4.000,00 kn sve sa zatezno kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tužitelj traži i naknadu troškova parničnog postupka. Tuženik klinika z.t. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da ne postoji greška u liječenju, a tijekom postupka ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troškova parničnog postupka.
Tuženik centar u odgovoru na tužbu priznaje činjenicu da je tužitelj kao osoba s oštećenjem sluha i problemima u govoru bio štićenik ovog tuženika u periodu od 12. rujna 1977. do 19. lipnja 1985. kada je završio osnovnu školu te u periodu od 09. rujna 1985. do 16. lipnja 1988. kada je završio srednju strukovnu školu za zanimanje bravara. Osporava svoju odgovornost, a pridružuje se istaknutom prigovoru zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i ne traži naknadu troškova parničnog postupka. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju tužitelja, potvrde o školovanju tužitelja od 31. siječnja 2002. i 08. veljače 2002., potvrdu MNK C. P., presliku putovnice, avionskih karata i novinskog članka, provedeno je medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima S. D., kirurgu, S. M., neurologu, saslušan je svjedok D. M., provedeno je još jedno medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima dr. H. J., kirurgu i dr. R. S., neurologu-psihijatru, napravljene su pisane dopune nalaza i mišljenja, a vještaci su i usmeno obrazložili svoje nalaze i mišljenja te ih usuglasili. Ocjenom dokaza sukladno odredbi 51. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Nije sporno među strankama da je tužitelj 19. prosinca 1985., kada je stradao, bio štićenik tužitelj tuženog centra, da je liječenje provedeno kod tuženika klinike z.t. u Z., da je 10 godina nakon štetnog događaja tužitelju odstranjen osteosintetski materijal koji je stavljen prilikom operacije izvršene neposredno nakon ozljeđivanja 1985. u bolnici u Š..
Sporno je da li je tužba podnesena unutar zastarnog roka iz 51. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO).
Navedenom je odredbom propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od trenutka kada je oštećnik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Budući se ovdje radi o šteti nastaloj zbog tjelesne ozljede i u tom smislu narušenja zdravlja valjalo je utvrditi kada je tužitelj saznao za svaki pojedini vid štete koji je utužen. Ocjenom nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. D. i dr M. te nalaza i mišljenja vještaka dr. J. i dr. S., koje nalaze i mišljenja sud prihvaća kao stručne, jasne i nepristrane, utvrđeno je da je u štetnom događaju tužitelj zadobio ozljedu u vidu prijeloma oba mealeola gležnja desne noge s djelomičnim iščašenjem. Utvrđeno je također da je tužitelj zbog ovako zadobivene ozljede bio operiran te da mu je tada stavljen u nogu ostesintetski materijal koji je izvađen prilikom operativnog zahvata 25. rujna 1995. Liječnici vještaci, dr. D. i dr. J., nakon usuglašavanja nalaza i mišljenja ocijenili su da je tužitelj, uzimajući u obzir vrstu i lokalitet ozljede, oba operativna zahvata i
oporavak nakon liječenja i 1985./1986. i 1995. pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju 7 dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 15 dana te slabog intenziteta u trajanju od 7 tjedana što je ukupno 71 dan.
Utvrđeno je također temeljem usuglašene ocjene nalaza i mišljenja liječnika vještaka neurologa dr. M. i dr. S. da je tužitelj nakon ozljeđivanja 1985. zbog ozljede i liječenja te posljedica trpio i strah, a strah je trpio i vezano uz operativni zahvat iz 1995. Usuglašeno su ovi liječnici vještaci ocijenili da je tužitelj pretrpio ukupan strah, i vezano za ozljeđivanje u 1985. i novi operativni zahvat u 1995., i to primarni jaki strah kratkog trajanja, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 10 dana te manjeg intenziteta u trajanju od 60 dana.
Temeljem ovako utvrđenih činjenica sud zaključuje da tužitelj nije trpio bolove i strah kontinuirano od ozljeđivanja do dovršetka oporavka nakon operacije izvedene 1995.. Ovo stoga što tužitelj medicinskom dokumentacijom nije uspio dokazati da je nakon odlaska iz K. toplica 20. ožujka 1986. odlazio kod liječnika radi konstantnih bolova ili straha koje je trpio u vezi s ozljeđivanjem iz 1985., a nije dokazao niti da je bolove i strah trpio prilikom bavljenja nogometom u kojem je postigao zapažene rezultate. Stoga sud zaključuje da od ovako ukupno dane ocjene pretrpljenih bolova i straha dio otpada na jedan, a dio na drugi vid nematerijalne štete i to one nakon štetnog događaja i oporavaka koji je trajao 1985./1986. kao i vezano uz operativni zahvat 1995.
Nakon provedenog usuglašavanja mišljenje liječnika vještaka kirurške struke dr. D. i dr. J., s čijeg stanovišta su zaostale trajne posljedice, utvrđeno je da je kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti od 13 %. Liječnici vještaci pri tome su na uvjerljiv, stručan i jasan način obrazložili da je smanjenje životne aktivnosti kako je ocijenjeno nastalo kao posljedica štetnog događaja iz 1985. te da na isto nije od utjecaja operativni zahvat iz 1995. Ovo su zajedno, na ročištu održanom 21. listopada 2008., jasno istaknuli navodeći da vađenje osteosintetskog materijala nije utjecalo na funkcijski kapacitet desnog gležnja.
Osim toga vještak D. u pisanom je nalazu i mišljenju od 03. listopada 2000. posebno istaknuo da je uobičajeno da se osteosintetski materijal ostavlja kod bolesnika oko godinu do dvije, a da se može ostaviti i doživotno. Također je u usmenoj dopuni, na ročištu održanom 17. lipnja 2005., dodatno pojasnio svoj stav navodeći da činjenica da je ostosintetski materijal ostao duže nego je uobičajeno ne predstavlja nikakve posljedice koje bi se odnosile na smanjenje životne aktivnosti odnosno ne utječe na smanjenu pokretljivost gležnja. Ovako dano obrazloženje sud prihvaća u cijelosti, a niti tužitelj ga nije uspio dovesti u sumnju svojim prigovorima.
Ovo posebno i stoga što je i drugi vještak, kirurg dr. J., potvrdio mišljenje vještaka D.. Osim toga liječnici vještaci kirurške struke kod davanja ocjene smanjenje životne aktivnosti vodili su računa i o činjenici daje tužitelj nakon ozljede aktivno nastavio trenirati nogomet. Činjenicu da se aktivno bavio nogometom nakon ozljeđivanja 1985. tužitelj je i dokazao dostavljajući presliku novinskog članka, kao i činjenicom da je bio pozivan i u S. radi sklapanja ugovora s tamošnjim prvoligašem. Mišljenje je vještaka kirurga, upravo obzirom na ovu činjenicu, što je logično i uvjerljivo, da je zaostala ograničenost pokretljivosti gležanjskog zgloba nakon štetnog događaja 1985. dobro kompenzirana i nije pričinjavala dodatne teškoće u bavljenju sportom.
Temeljem toga sud zaključuje da se ne može utvrditi uzročno posljedična veza zbog koje bi smanjenje životne aktivnosti bilo moguće ocijeniti u većem stupnju od onog kako su u mišljenju naveli liječnici kirurzi dr. D. i dr. J., samo radi činjenice da je tužitelj bio aktivni sportaš. Osim toga tužitelj nije dostavio niti jedan liječnički nalaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da nije uspio potpisati ugovor sa prvoligaškim klubom u S. obzirom na probleme s nogom, što su i liječnici vještaci izričito naveli.
Temeljem ovako utvrđenih činjenica sud utvrđuje da su trajne posljedice konačno nastale 1986. Ovo stoga što vađenje osteosintetskog materijala 1995. nije utjecalo na
funkcijski kapacitete gležnja te stoga što se tužitelj nakon 20. ožujka 1986., do kada je boravio u K. toplicama, nije javio na kontrolu kod kirurga niti postoji bilo kakav dokaz da je tužitelj liječenje nastavio od odlaska iz K. toplica do 1995. Osim toga tužitelj niti jednim dokazom nije dokazao daje nakon završenog liječenja 1986., u bavljenju sportom, nogometom u kojem je postigao zapažene rezultate odlazio kod liječnika radi problema sa ozlijeđenim gležnjem.
Nije sporno među strankama daje kod tužitelja nakon dva operativna zahvata zaostalo naruženje manjeg stupanja i to u vidu postoperativnih ožiljaka s unutarnje strane gležnja veličine 12X2 cm te s vanjske strne veličine 10X1,5 cm.
Nije sporno niti da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon ozljeđivanja 1985. i nakon operativnog zahvata 1995. Ocjenom mišljenja vještaka utvrđeno je da su tužitelju tuđa pomoć i njega bili potrebni, ukupno gledajući oba događaja, 20 dana po 8 sati dnevno, 20 dana po 6 sati dnevno, 10 dana po 6 sati dnevno i te kroz tri mjeseca po 6 sati tjedno.
Stav je suda da je obzirom na ovako utvrđene činjenice nastupila zastara prava potraživati naknadu štete iz štetnog događaja od 1985., a samim time i za štetu koju tužitelj trpi nakon operativnog zahvata 1995.
Naime, ocjena pretrpljenih bolova i straha dana je u ukupnosti, što znači i za bolove i strah pretrpljene nakon štetnog događaja iz 1985., kao i za one vezane uz operativni zahvat izveden 1995. Navedeno upućuje na zaključak da dio ocjene pretrpljenih bolova i straha otpada na štetni događaj iz 1985., a dio na operativni zahvat iz 1995. Stav je suda, obzirom da tužitelj nije dokazao kontinuitet trajanja bolova i straha od kada se prestao liječiti 1986. do operativnog zahvata 1995., daje tužba obzirom na danu ocjenu, čak i kada bi se ista ocjena u cijelosti odnosila na pretrpljene bolove i strah nakon štetnog događaj iz 1985., podnesena izvan zastarnog roka 51. 376. st. 1. ZOO za ove vidove nematerijalne štete. Ovo stoga što kada bi se ukupna ocjena pretrpljenog straha i bolova i odnosila na one pretrpljene nakon samog štetnog događaja iz 1985., a i kada bi se na taj period odnosio samo dio ocjene, u oba su slučaja i strah i bolovi prestali 1986. Budući je tužba podnesena 19. listopada 1995. to je ista podnesena izvan zastarnog roka. Ovako utvrđena činjenica ujedno ukazuje da je došlo i do zastare prava zahtijevati štetu za ove vidove nematerijalne štete (čl. 376. st. 2. ZOO) koja je posljedica štetnog događaja iz 1985. jer je šteta u odnosu na pretrpljene bolove strah, kako je utvrđeno nastala 1986., a tužba je sudu predana 19. listopada 1995. Utvrđeno je već ranije i detaljno je obrazloženo da je konačno stanje glede smanjenja životne aktivnosti također postalo konačno 1986. Stoga je i za ovaj vid nematerijalne štete nastupila zastara sukladno odredbu čl. 376. st. 1. i 2. ZOO.
Zastara u smislu navedene odredbe čl. 376. st. 1. i 2. nastupila je i za utvrđenu naruženost zaostalu nakon štetnog događaja 1985. Ovo jer je operacija izvršena brzo nakon štetno događaja, jer je tužitelj prestao dolaziti na kontrole nakon 20. ožujka 1986. zbog čega se temeljem ni jedne medicinske dokumentacije ne može izvesti drugi zaključak nego da je ožiljak ostao isti kakav je i danas bio već 1986. Konačno, zastara u smislu odredbe čl. 376. st. 1. i 2. nastupila je i za potraživanje naknade štete za tuđu pomoć i njegu nakon štetnog događaj 1985. Ovo stoga što tužitelj nije dokazao da mu je tuđa pomoć i njega bila potrebna nakon napuštanja K. toplica 1986. jer nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju, a isto nije niti logično jer i sam tvrdi da je odmah aktivno nastavio igrati nogomet. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na štetu za koju tužitelj tvrdi da ju trpi nakon operativnog zahvata 1995., a utvrđeno je da se radi o šteti radi pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, daljnje naruženosti i nenovčane materijalne štete za tuđu pomoć i njegu stav je suda tužitelj više ne može osnovano isticati ovaj zahtjev. Ovo stoga što je nastupila zastara samog prava potraživati naknadu štete iz štetnog događaj 1985. (čl. 376. st.
2. ZOO) pa stoga nema mogućnosti potraživati daljnju štetu koja se povezuje sa štetnim događajem iz 1985.
Tužbeni zahtjev, u situaciji da nije došlo do zastare prava, u svakom slučaju bio bi neosnovan u donosu na tuženu kliniku z. t.. Ovo stoga što tužitelj nije dokazao da je prilikom liječenja tužitelja koje je obavljeno u toj bolnici nakon ozljeđivanja 1985. učinjena bilo kakva pogreška u liječenju. Također, nakon što je otpušten iz bolnice tužitelj je dobio upute kome se i kada treba javljati radi daljnjeg liječenja. Činjenica da tužitelj nije postupao u skladu s tim uputama u svakom slučaju ne mogu se i ne smiju stavljati na teret tužene klinike z. t.. Ovo stoga što ne postoji obveza iste, a niti je uobičajeno, da liječnici zaposleni u klinici provjeravao jesu li se pacijenti javili po uputama na daljnje kontrole. Time nije dokazano postojanje uzročno posljedične veze između štete koju tužitelj trpi i postupanja ovog tuženika, a niti da je ovaj tuženik štetnik te stoga isti nije niti obvezan naknaditi štetu tužitelju (čl. 154. st. 1. ZOO). Obzirom da je sud utvrdio osnovanim prigovor zastare sud nije cijenio ostale dokaze kojima se dokazuje osnovanost tužbenog zahtjeva,
Tužitelju troškovi parničnog postupka nisu dosuđeni jer je tužbeni zahtjev odbijen (čl. 154. st. 1. ZOO).
Tuženik klinika z. t. troškove nije tražio (čl. 164. st. 1. do 3. ZPP).
Tuženiku centru obzirom na uspjeh u postupku dosuđeni su parnični troškovi sukladno odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. do 3. ZPP u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) i to za zastupanje na ročištima održanim 04. prosinca 2006., 09. travanja 2008., 21. listopada 2008., i 28. siječnja 2009. za svako u iznosu od 2.500 kn (Tbr. 9. st. 1. Tarife) te za sastavljanje podnesaka od 11. svibnja 2006., 11. listopada 2006. i 06. rujna 2007. za svaki u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8. st. 1. Tarife) ili ukupno 20.000,00 kn uz koji iznos je tuženiku dosuđeno i 22% PDV-a u iznosu od 4.400,00 kn.
U Zagrebu, 12. veljače 2009.
Sudac:
Jadranka Matić, v.r.
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Zagrebu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, u četiri istovjetna primjerka.
DNA
1. pun. tužitelja
2. I. tuženiku
3. pun. II. tuženika
Za točnost otpravka - ovlašteni službenik: Vesna
Stančin