Rev-x-1061/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedUkoliko se, sukladno odredbi čl. 216. Zakona o obveznim odnosima ne može tražiti vraćanje iznosa naplaćenog na ime naknade štete zbog ozlijede tijela, narušenja zdravlja ili smrti kada je isplata izvršena savjesnom stjecatelju, da li se takvi iznos mogu prebijati? Da li se iznos isplaćen savjesnom pribavitelju može uračunavati kod primjene odredbe čl. 196. Zakona o obveznim odnosima.
Legislator headnote
AI generatedRev-x-1061/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, - dalje: ZPP/03) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju dvaju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana, da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda od 29. siječnja 2007., ali da je odluka u sporu utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
Full text
Broj: Rev-x 1061/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, te Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M.-S. iz Z., zastupane po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2774/10-2 od 21. veljače 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-394/10-68 od 28. srpnja 2010., u sjednici dana 12. veljače 2013.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 2774/10-2 od 21. veljače 2012. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pn-394/10-68 od 28. srpnja 2010. odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice N. M.-S. da joj tuženik C. o. d.d. Z. isplati na ime naknade štete s naslova tuđe pomoći i njege za period od 1. travnja 2004. do 31. siječnja 2007. iznos od 20.640,86 kuna sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate (točka I 1.izreke).
Odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik umjesto mjesečnog iznosa od 751,96 kuna utvrđenog pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu Pn- 1824/93 od 15. studenog 1994. ubuduće plaća rentu u iznosu od 1.450,80 kuna mjesečno počevši od 1. veljače 2007. tako da dospjele a neisplaćene mjesečne iznose plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od petog u mjesecu za tekući mjeseca do isplate, a buduće dospijevajuće iznose najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec (točka I 2. izreke), a odbijen je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parnične troškove (točka I 3. izreke).
Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 10.827,50 kuna (točka II izreke).
Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžn-2774/10-2 od 21. veljače 2012. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Tako su sudovi odlučili u sporu radi povišenja rente s osnove tuđe pomoći i njege koja je tužiteljici dosuđena presudom Općinskog suda u Zagrebu Pn-1824/93 od 15. studenog 1994. u mjesečnom iznosu od 751,96 kuna mjesečno. Tužiteljica tvrdi da su se izmijenile okolnosti u odnosu na one koje je sud imao na umu kada je navedenom presudom odlučio o visini rente.
Nižestupanjski sudovi su već sudili o navedenom tužbenom zahtjevu za povećanje rente pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-8183/96 od 16. ožujka 1999., te su zahtjev prihvatili povećanjem rente, ali je Vrhovni sud RH presudom poslovni broj Rev-1848/01-2 od 8. siječnja 2004. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu, a tužiteljica je u međuvremenu prije ukidanja presude naplatila povećane iznose rente po pravomoćnoj (naknadno ukinutoj) presudi. U ovoj parnici sud je ocijenio da tužiteljica doduše ima pravo na uvećanje rente po osnovi tuđe pomoći i njege, ali da je već naplatila naknadu u odgovarajućem iznosu sve do 2014., pa je tužbeni zahtjev odbijen.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, - dalje: ZPP/03) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju dvaju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana, da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda od 29. siječnja 2007., ali da je odluka u sporu utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
U reviziji su naznačena slijedeća materijalnopravna pitanja:
1. Ukoliko se, sukladno odredbi čl. 216. Zakona o obveznim odnosima ne može tražiti vraćanje iznosa naplaćenog na ime naknade štete zbog ozlijede tijela, narušenja zdravlja ili smrti kada je isplata izvršena savjesnom stjecatelju, da li se takvi iznos mogu prebijati?
2. Da li se iznos isplaćen savjesnom pribavitelju može uračunavati kod primjene odredbe čl. 196. Zakona o obveznim odnosima.
Tužiteljica predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 4.687,50 kuna.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija je neosnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu po čl. 392.a st. 2. ZPP koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl.53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena.
Materijalnopravno pitanje odnosi se na primjenu odredbe čl. 216. i čl. 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05).
Odredba čl. 216. ZOO glasi:„ Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, kad je isplata izvršena savjesnom pribaviocu.“
Građanski odjel Vrhovnog suda RH je na svojoj sjednici održanoj dana 29. siječnja 2007. (poslovni broj Su IVg 46/2007-1), tumačeći citiranu odredbu u odnosu na pojam savjesnog stjecatelja, zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:
„Ne može se tražiti vraćanje iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, kad je isplata izvršena po pravomoćnoj presudi, jer treba smatrati da je isplata izvršena savjesnom pribaviocu, pri čemu nije odlučno što je u revizijskom postupku oštećenik odbijen s tim dijelom tužbenog zahtjeva.“.
Pobijanom presudom nije zauzeto pravno shvaćanje koje je suprotno navedenom.
Među strankama nije sporno:
- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu Pn-1824/93 od 15. studenog 1994. utvrđena obveza tuženika plaćati tužiteljici rentu za tuđu pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 751,96 kuna jer je tužiteljici tuđa pomoć potrebna 90 sati mjesečno,
- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-8183/96 od 16. ožujka 1999. koja je potvrđena drugostupanjskom presudom Županijskog suda mjesečna renta od 751,96 kuna izmijenjena te je tužiteljici dosuđena renta u iznosu od 1.875,00 kuna mjesečno za period od 6. prosinca 1996. do 31. prosinca 1996., u iznosu od 2.250,00 kuna za period od 1. siječnja 1997. do 30. studenog 1997. te u iznosu od 2.964,60kunaod 1. prosinca 1997. nadalje,
- da je Vrhovni sud ukinuo navedene presude kojima se povećava renta, a tužiteljica je po pravomoćnim presudama primala rentu u povećanom iznosu.
U ovoj parnici je utvrđeno:
- da tužiteljici pripada pravo na povećanje rente jer da su se izmijenile odlučne okolnosti u odnosu na one utvrđene presudom Općinskog suda u Zagrebu Pn-1824/93 od 15. studenog 1994., s time što ranije dosuđenu mjesečnu rentu treba povećati i to za period od 1. travnja 2004. do 30.lipnja 2004. za 452,70 kuna, od 1. srpnja 2004. do 31. prosinca 2004. za 482,40 kuna, za period od 1. siječnja 2005. do 30. lipnja 2005. za 518,40 kuna te od 31. prosinca 2005. nadalje za 698.84 kune,
- da je tužiteljica već naplatila povećani iznos rente na temelju ranije presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-8183/96 od 16.ožujka 1999. dakle u višem iznosu od onoga koji joj pripada po presudi donesenoj u ponovljenom postupku, pa je tuženik time preplatio rentu sve do 2014..
Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da tužiteljica ima pravo na povećanje rente jer da su se izmijenile odlučne okolnosti u odnosu na one utvrđene pravomoćnom presudom iz 1994., ali imajući na umu da je tužiteljica već naplatila rentu u povećanom iznosu, tužbeni zahtjev je odbijen.
Pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda a koje se tiče primjene odredbe čl. 216. ZOO nije u suprotnosti sa citiranim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela.
U pobijanim presudama naime nije bilo riječi o prestanku tražbine tužiteljice prijebojem sa istovrsnom dospjelom tražbinom tuženika, jer tuženik nije u parnici niti istaknuo prigovor prijeboja, niti je tvrdio da prema tuženici ima dospjelu utuživu tražbinu zbog stjecanja bez valjane pravne osnove. Sudovi u obrazloženju presude ničim ne dovode u pitanje pravno shvaćanje da se ne može se tražiti vraćanje iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, kad je isplata izvršena po pravomoćnoj presudi, jer treba smatrati da je isplata izvršena savjesnom pribaviocu.
Kako je tražbina prestala isplatom nema pretpostavki za prijeboj.
Navedeno pravno shvaćanje međutim ne rješava pitanje prava na ponovnu naplatu po istoj osnovi, sada na temelju nove presude o istoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 196. ZOO sud može na zahtjev oštećenika ubuduće povećati rentu (…) ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Međutim kada sud odlučuje o zahtjevu za naknadu štete odluku o tužbenom zahtjevu donosi na temelju činjeničnog stanja u trenutku zaključenja glavne rasprave, vodeći računa o tome u kojem omjeru je oštećenik u tom trenutku već obeštećen. Temeljno je naime načelo odštetnog prava obeštetiti oštećenika, a u ovom slučaju tužiteljica je obeštećena jer je njezina tražbina ugašena isplatom po ukinutoj presudi, a o tome je sud bio dužan voditi računa.
Zato je pravilno ocijenjeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer je tražbina prestala isplatom.
Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je presudu valjalo potvrditi po čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 12. veljače 2013.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.