I Kž-865/2009-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 865/09-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama opt. N. B., opt. A. O. i opt. T. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 8. lipnja 2009. godine, broj: K-72/01, u sjednici održanoj dana 28. travnja 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, opt. N. B. i opt. A. O., te branitelja opt. N. B., D. Ž.-L. i branitelja opt. T. K., P. J., obojice odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. N. B., opt. A. O. i opt. T. K. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N. B., opt. A. O. i opt. T. K. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a, a opt. T. K. i u vezi čl. 38. KZ-a, činjenično i pravno opisanih u izreci pobijane presude, pa su svim optuženicima, po čl. 337. st. 4. KZ-a, uz primjenu čl. 57. st. 2. b) KZ-a, izrečene kazne zatvora i to: opt. N. B. i opt. A. O., u trajanju od jedanaest mjeseci – svakom, a opt. T. K., u trajanju od pet mjeseci, nakon čega je svim optuženicima, po čl. 67. KZ-a, primijenjena uvjetna osuda s rokovima kušnje u trajanju od tri godine – u odnosu na opt. N. B. i opt. A. O., te u trajanju od jedne godine – u odnosu na opt. T. K..

Po čl. 68. KZ-a, opt. N. B. i opt. A. O. određeno je da u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude, vrate korist pribavljenim kaznenim djelom „D.“ d.d. iz S., iznos od 37.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, na način da iz te osnove plate svaki po 18.750,00 EUR.

I Kž 865/09-7

Po čl. 69. st. 5. KZ-a opt. N. B. i opt. A. O. primjena uvjetne osude biti će opozvana ako isti u roku od jedne godine, po pravomoćnosti presude, ne izvrše navedenu obvezu, a mogli su je izvršiti.

Po čl. 132. st. 1. i 2. ZKP ošt. „D.“ d.d. iz S. u stečaju, dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 37.500,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti.

Po čl. 122. st. 1. ZKP u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, opt. N. B., opt. A. O. i opt. T. K. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 8.798,00 kn – svakom, od čega iznos od 5.798,00 kn predstavlja trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a iznos od 3.000,00 kn predstavlja paušalni iznos.

Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. N. B., po branitelju D. Ž.-L., odvjetniku iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; opt. A. O., po branitelju F. O., odvjetniku iz I., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da opt. A. O. oslobodi od optužbe, ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće; opt. T. K., po branitelju, P. J., odvjetniku iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na „novi postupak i odluku“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Po čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća, po čl. 374. st. 1. ZKP, uredno su izviješćeni opt. N. B. i njegov branitelj D. Ž.-L., odvjetnik iz S., opt. A. O. i njegov branitelj F. O., odvjetnik iz I., opt. T. K. i njegov branitelj, P. J., odvjetnik iz S., no na sjednicu vijeća pristupili su opt. N. B. i opt. A. O., te branitelji opt. N. B. i opt. T. K., D. Ž.-L. i P. J., obojica odvjetnika iz S., dok je sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno izviješćenih opt. T. K. i branitelja opt. A. O., F. O., odvjetnika iz I. (čl. 374. st. 4. ZKP), a sjednici vijeća prisustvovala je i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. N. B.

Nije u pravu žalitelj kada u žali ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

I Kž 865/09-7

Prema žalitelju, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer sama okolnost što vještak financijsko-knjigovodstvene struke u „D.“ d.d. iz S. nije pronašao poslovnu dokumentaciju u vezi nabave i prodaje 65.000 kg šećera, još ne znači, prema žalitelju, da takva dokumentacija nije dostavljena. Bitno je da je takva dokumentacija postojala (što je evidentirano iz izvješća PU … – koja je pronađena po nalogu ŽDO u Splitu), a to što poslovna dokumentacija nije evidentirana u poslovnim knjigama „D.“ d.d. iz S., to još ne znači da poslovna dokumentacija nije dostavljena.

Isto tako, žalitelj smatra da je obvezu dostave dokumentacije imao, prije svega, opt. A. O. – rukovoditelj predstavništva „D.“ u Z., a osim toga, opt. N. B. kao direktor tvrtke nije zadužen za prikupljanje i dostavu poslovne dokumentacije (što proizlazi i iz ZTD-a i iz akata d.d.). Prema žalitelju, nema nikakvih dokaza da su opt. N. B. i opt. A. O. zatražili od opt. T. K. da on dio iznosa novca ostvarenog prodajom šećera (240.000,00 kn) sa žiro računa „A. – P.“ plati „I. – K.“ d.o.o. iz Z., a da su nakon toga, opt. N. B. i opt. A. O. taj novac zadržali za sebe, jer je do takvog zaključka prvostupanjski sud došao pogrešnom ocjenom činjenica koje se odnose na poslovne odnose između opt. A. O. i opt. T. K., a on (opt. N. B.) je samo potpisao Kupoprodajni ugovor između „D.“ d.d. iz S. i „A. – P.“ – i to nakon toga što je opt. A. O. pronašao kupca šećera i s njime dogovorio cijenu, dok on osobno nikada nije kontaktirao sa opt. T. K.. Prema okolnosti da je opt. A. O. kum J. P., može se zaključiti tko je tražio od J. P. uplaćivanje iznosa od 240.000,00 kn na žiro račun tvrtke „I. – K.“ u vlasništvu J. P..

Žalitelj smatra da on sa načinom plaćanja 65.000 kg šećera nije imao „nikakve veze“, pa samim time nije mogao biti ni proglašen krivim zbog učina kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a.

Suprotno svim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje jer iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. S. K. (te dopune nalaza i mišljenja) proizlazi da je tvrtka „S. t.“ dugovala tvrtki „D.“ novčana sredstva (prema ovršnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu), da je 19. travnja 1994. godine zaključena vansudska nagodba između te dvije tvrtke, u kojoj nagodbi se tvrtka „S. t.“ obvezuje tvrtki „D.“ isporučiti 65.000 kg šećera, radi naplate 75.000,00 DEM (i time se odriče preostalog dijela duga). Nakon toga, zaključen je Kupoprodajni ugovor za tu količinu šećera između tvrtke „D.“ i tvrtke „A. – P.“, s ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 0,69 DEM/kg. Prema narudžbenici broj: …/A.O. 65.000 kg šećera isporučuje se tvrtki „A. – P.“ iz Z., i to po nalogu tvrtke „D.“ d.d. iz S..

Prema vještaku, pregledom poslovnih knjiga tvrtke „D.“ d.d. u S. nije pronađena nikakva dokumentacija koja se odnosi na navedeni trgovački posao, kao što u poslovnim knjigama tvrtke „S. t.“ i tvrtke „D.“, kao i tvrtke „T.“ nisu pronađene nikakve poslovne transakcije (dokumentacija) koje bi opravdavale zaključenje Ugovora o cesiji između gore navedenih pravnih osoba, a osim toga, vještak je uvidom u stečajni spis utvrdio da između tvrtke „I. - K.“ i tvrtke „D.“ ne postoji bilo kakva tražbina.

U dopunskom vještačenju, vještak zaključuje da je tvrtka „A. – P.“ u svojim poslovnim knjigama evidentirala primitak, daljnju prodaju i naplatu 65.000 kg šećera od tvrtke „D.“ iz S., iako tvrtka „D.“ nije fakturirala tvrtci „A. – P.“ isporučeni šećer (65.000 kg),

I Kž 865/09-7

ali prema mišljenju vještaka, tvrtka „A. – P.“ već na temelju kupoprodajnog ugovora mogla je isplatiti šećer tvrtki „D.“ što ona nije učinila.

Takav slijed „poslovanja“ navedenih tvrtki opravdava zaključak prvostupanjskog suda da su zaključeni u suštini „prividni“ dokumenti: Kupoprodajni ugovor i Ugovor o cesiji. I prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi se o poslovnim dokumentima koji su trebali poslužiti samo u svrhu da se opravda osnovanost uplate od 240.000,00 kn, a iz iskaza svjedoka J. P. – direktora tvrtke „I. – K.“ (inače kuma opt. A. O.) nedvojbeno proizlazi da je dio novca njegova tvrtka posudila tvrtki „G. T.“ u kojoj su od svibnja 1994. godine počeli raditi opt. N. B. i opt. A. O. – i taj novac nikada nije vraćen tvrtki „G. T.“.

To što vještak dipl. oec. S. K. nije mogao utvrditi „u koju svrhu je plaćeno 240.000,00 kn“ (iz razloga jer u dokumentaciji o isplati novca nije navedena vrsta robe), ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da su novac u iznosu od 240.000,00 kn opt. N. B. i opt. A. O. prisvojili za sebe.

Kada je u pitanju oblik zlouporabe iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a, tj. kada se radi o iskorištavanju položaja i ovlasti odgovorne osobe u pravnoj osnovi, tada je i jedino bitno da li je počinitelj povrijedio dužnost staranja o tuđim imovinskim interesima. Prekoračenje internih ovlasti odgovorne osobe ne postoji samo kad su one propisane zakonom, ugovorom, statutom ili pojedinim uputama članovima društva, nego i u svim slučajevima u kojima počinitelj ne vodi poslovne na pošten i odgovoran način, pri čemu je mjerodavan interes vlasnika imovine – kako to ističe i prvostupanjski sud na str. 21-22. pobijane presude, na koje razloge se također upućuje žalitelj.

Isto tako, neobavljanje dužnosti (kao drugi oblik zlouporabe za koje se tereti opt. N. B. – kao i opt. A. O.) ovdje predstavlja samo nečinjenje, tj. propuštanje da se određene radnje poduzmu. No, kako su te radnje sastavni dio aktivnih radnji koje se provode prilikom iskorištavanja položaja i ovlasti odgovorne osobe – na taj oblik zlouporabe se ovdje samo ukazuje. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda navedene na str. 22-25. pobijane presude, te na iste razloge upućuje žalitelja.

Kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i odluke o oduzimanju imovinske koristi (čl. 382. ZKP), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preispitao je ove odluke i našao da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kaznene sankcije, tj. uvjetne osude prema opt. N. B. vodio računa o svim okolnostima iz čl. 56. KZ-a, te zakonskim uvjetima iz čl. 67. KZ-a, tako da će se i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske bez izvršenja kazne ostvariti sve svrhe kaznenih sankcija, a obveza iz čl. 68. KZ-a samo upotpunjuje uvjerenje suda da će se izrečenom sankcijom ostvariti sve opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a.

Na žalbu opt. A. O.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi ističe da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, iz obrazloženja žalbe proizlazi, da se žalitelj

I Kž 865/09-7

žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je posljedično dovelo i do povrede kaznenog zakona na štetu opt. A. O., dok druge osnove žalbe (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluka o kaznenoj sankciji, odluka o oduzimanju imovinske koristi i odluka o troškovima kaznenog postupka, kao osnove žalbe ističe u žalbi, ali ih uopće ne obrazlaže), tako da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preispitao žalbu opt. A. O. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. u onom dijelu u kojem se pobijana presuda pobija žalbom, kao i u onom dijelu koje Vrhovni sud Republike Hrvatske mora preispitati po službenoj dužnosti (bilo u smislu odredbe čl. 382. ZKP, ali i u smislu odredbe čl. 379. ZKP).

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju, opt. A. O., kao rukovoditelj Predstavništva „D.“ u Z. nije imao ovlasti da samostalno posluje, već je sve poslove obavljao uz „izričito pismeno ili usmeno ovlaštenje N. B. – direktora tvrtke „D.“ d.d. iz S.. Isto tako, prema žalitelju, on je (opt. A. O.) dostavljao svu poslovnu dokumentaciju u centralu u S., a „gdje je nestala ta dokumentacija, to opt. A. O. nije poznato, a nije ni trebalo biti poznato jer on nije imao nikakvih ovlasti nad financijskim službama tvrtke u S.“. Svi uvjeti za zaključenje vansudske nagodbe između tvrtke „S. p.“ i tvrtke „D.“ dogovoreni su između N. B. i predstavnika tvrtke „S. p.“, a nakon zaključenja vansudske nagodbe, opt. N. B. tražio je od opt. A. O. da pronađe kupca za navedenu količinu šećera (65.000 kg) i on je (opt. A. O.) „pronašao kupca u tvrtki „A. – P.“.

Kupoprodajni ugovor (između te dvije tvrtke) potpisali su N. B. i T. K., kao što su i sami odredili cijenu šećera po 0,60 DEM/kg. Prema žalitelju, narudžbenica broj: …/A.O. (sa inicijalima opt. A. O.) samo je dokaz da je roba isporučena tvrtki „A. – P.“ – a svu tu poslovnu dokumentaciju opt. A. O. dostavio je u tvrtku „D.“ d.d. u S., uključujući i „račun – otpremnicu broj: …/A.O. od 29. 04. 1994. godine“.

Prema žalitelju, „ukoliko je i postojao bilo kakav dogovor o neispostavljanju fakture za prodaju šećera, te dogovor o neplaćanju isporučenog šećera, takav dogovor mogao je postojati samo između N. B. i T. K. – jer oni su jedini imali ovlast da raspolažu sa svim pravima i obvezama tvrtki kojima su bili na čelu“.

Prema žalitelju, prvostupanjski sud je nekritički ocijenio obranu opt. T. K. jer je taj optuženik svoju obranu izmijenio odnosno drugačije je iskazivao u istražnom postupku odnosno na glavnoj raspravi, a ono što je bitno prema žalitelju „isplata 240.000,00 kn prikazana je kao isplata za kupnju brašna, a ne šećera“, što prema žalitelju, „znači samo to da se opt. T. K. poslužio krivotvorenim ispravama kako bi sebe i opt. N. B. zaštitio od kaznene odgovornosti – jer su njih dvojica podijelili novac dobiven prodajom šećera“ (str. 7., odl. 3. žalbe).

Na kraju žalitelj ističe da kumstvo između njega i J. P. nije od nikakvog utjecaja na ostvarenje poslovnih događaja u vezi kupovine 65.000 kg šećera, već je to „samo konstrukcija da se terete opt. A. O. i J. P.“.

Suprotno svim navodima u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je opt. A. O. kao rukovoditelj Predstavništva tvrtke „D.“ iz Z. (sa posebnim ovlaštenjima za samostalno postupanje – str. 748. spisa), dakle, kao odgovorna osoba, zajedno po prethodnom dogovoru

I Kž 865/09-7

sa opt. N. B. – direktorom tvrtke „D.“ d.d. iz S., mimo tvrtke „D.“ d.d. iz S. sudjelovao u prodaji 65.000 kg šećera, da bi nakon toga opt. T. K. dio iznosa od prodanog šećera (240.000,00 kn) uplatio na žiro račun tvrtke „I. – K.“, a nakon zaključenja Ugovora o cesiji – taj novac zadržali za sebe, i na taj način oštetili tvrtku „D.“ d.d. iz S. za navedeni iznos. Da su opt. N. B. i opt. A. O. zadržali navedeni iznos novca, proizlazi, između ostalog, iz iskaza J. P. – kuma opt. A. O., prema kojem iskazu je on tvrtki „G. T.“ „pozajmio“ taj novac, a koja sredstva nisu nikada vraćena tvrtki „I. K.“, niti je ta tvrtka potraživala.

Takvo činjenično stanje proizlazi, prije svega, iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. S. K. (koji je utvrdio da između tvrtke „I. K.“ i tvrtke „D.“ nije postojala nikakva tražbina), a posebno iz obrane opt. T. K. koji je iskazao da je „u vezi kupovine šećera isključivo kontaktirao sa opt. A. O., da je tvrtka „A. – P.“ i ranije poslovala sa tvrtkom „D.“, da je opt. A. O. dao njemu generalnu narudžbenicu da može preuzeti šećer, da je cijena šećera od 0,60 DEM/kg ugovorena pismeno, ali je usmeno dogovorena „puno veća cijena, tj. oko 4,00 kn/kg“ – a njegova tvrtka, po Ugovoru o cesiji, isplatila je vjerovniku tvrtke „D.“ tvrtki „I. K.“ d.o.o. iz Z., u tri navrata, ukupno 240.000,00 kn, a u vezi Ugovora o cesiji i njega je kontaktirao samo opt. A. O.“.

Na kraju, iz iskaza opt. T. K. proizlazi da je on znao da tvrtki „I. K.“ plaća 90.000,00 kn i više od onog što je ugovoreno o prodaji šećera, ali „on ne zna zašto je to učinio“.

Takva obrana opt. T. K., te posebno zaključci vještaka dipl. oec. S. K. temeljito dovode u pitanje navode iz žalbe, zbog čega Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda navedene na str. 24- 26. pobijane presude, te se na te iste razloge upućuje žalitelj.

Kako prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje, tada nije ni „posljedično“ povrijedio kazneni zakon na štetu opt. A. O..

Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, te odluke o oduzimanju imovinske koristi (čl. 382. ZKP), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preispitao je odluku o kaznenoj sankciji i zaključio da će se primjenom uvjetne osude i izricanjem kazne zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci ostvariti svi opći ciljevi kaznenih sankcija, a odluka o primjeni čl. 68. KZ-a, utemeljena je zakonu, prvostupanjski sud dao je valjane razloge za njenu primjenu, te se na te iste razloge (str. 27. pobijane presude) upućuje žalitelj.

Na žalbu opt. T. K.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju, opt. T. K. nije pomagatelj u kaznenom djelu iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a (u smislu odredbe čl. 38. KZ-a) jer prema žalitelju opt. T. K. nije imao svijest o tome da tvrtka „I. K.“ od tvrtke „D.“ ništa ne potražuje – jer da bi opt. T. K. bio dionik (pomagatelj)

I Kž 865/09-7

on mora imati svijest o tome da tvrtka „D.“ ispunjava neku nepostojeću obvezu „jer bez toga nema pomaganja“, a prema žalitelju, prvostupanjski sud se time „uopće ne bavi“.

Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud dao je sve razloge za dioničko postupanje opt. T. K. (str. 25., odl. 1. i str. 26., odl. 1. pobijane presude), te razloge prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, te na iste upućuje žalitelja.

Naime, prema odredbi čl. 38. st. 2. KZ-a pomaganjem se smatra osobito stavljanje počinitelju kaznenog djela sredstvo za počinjenje kaznenog djela – a isplata 240.000,00 kn (bez postojanja pravnog osnova za takvu isplatu – o čemu je već ukazano u ovoj odluci, a povodom žalbe opt. N. B. i opt. A. O.) je upravo takva radnja kojom se drugome s namjerom pomaže da taj drugi ostvari imovinsku korist (i kazneno djelo u cjelini), što je i ostvareno od strane opt. N. B. i opt. A. O..

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 382. ZKP), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preispitao je odluku o kaznenoj sankciji te našao da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci, sa primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ-a, izrekao opt. T. K. adekvatnu kaznenu sankciju, i u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge za takvo izricanje (str. 27. pobijane presude), na koje razloge se također upućuje žalitelj.

Odluka o imovinskopravnom zahtjevu (čl. 132. st. 1. i 2. ZKP) utemeljena je zakonu, prvostupanjski sud dao je valjane razloge za njenu primjenu, koje razloge također prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske i na iste upućuje žalitelja.

Kako razlozi žalbi nisu ostvareni, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu uočene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je po čl. 387. st. 1. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.