Gž-1994/2012-3 · Županijski sud u Puli - Pola



Posl. br. Gž-1994/12-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića kao predsjednika vijeća, Marijana Rogića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Dolores Peruško kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC iz [adresa] i MC iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Predragu Jovanoviću odvjetniku iz Labina, protiv tuženika AGENCIJE ZA UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu i ISTARSKIH UGLJENOKOPA TUPLJAK d.d. Labin, u likvidaciji, zastupanoga po punomoćnici Zlati Vidak odvjetnici iz Labina, radi isplate rente, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-383/03-84 od 27. ožujka 2012. g., u sjednici od 16. prosinca 2013. g.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbi tuženika presuda Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-383/03-84 od 27. ožujka 2012. g. djelomično se preinačava na način:

1. da se tužitelju RC umjesto iznosa od 313.036,91 kune kako je to određeno prvostupanjskom presudom, dosuđuje ukupan iznos naknade od 307.702,19 kuna (tristosedamtisućasedamstodvijekune i devetnaestlipa), a u dijelu kojim je određen tijek zateznih kamata:

- umjesto na iznos od 27,77 kuna za svibanj 1992. g. kamata se dosuđuje na iznos od 18,64 kune,

- od listopada 2007. g. nadalje, umjesto na iznose navedene u stavku I. izreke presude suda prvoga stupnja, zatezna kamata teče na iznose kako slijedi:

- 1.570,00 kuna za listopad 2007. g.,

- 1.830,00 kuna za studeni 2007. g.,

- 1.657,00 kuna za prosinac 2007. g.,

- 1.633,54 kune za siječanj 2008. g.,

- 1.607,54 kune za veljaču 2008. g.,

- 1.656,54 kune za ožujak 2008. g.,

- 1.650,54 kune za travanj 2008. g.,

- 1.788,54 kune za svibanj 2008. g.,

- 1.781,54 kune za lipanj 2008. g.,

- 1.711,52 kune za srpanj 2008. g.,

- 1.661,52 kune za kolovoz 2008. g.,

- 1.680,52 kune za rujan 2008. g.,

- 1.740,52 kune za listopad 2008. g.,

- 1.874,52 kune za studeni 2008. g.,

- 1.887,52 kune za prosinac 2008. g.,

- 1.703,80 kuna za siječanj 2009. g.,

- 1.626,80 kuna za veljaču 2009. g.,

- 1.763,80 kuna za ožujak 2009. g.,

- 1.691,80 kuna za travanj 2009. g.,

- 1.722,80 kuna za svibanj 2009. g.,

- 1.766,80 kuna za lipanj 2009. g.,

- 1.656,00 kuna za srpanj 2009. g.,

- 1.615,00 kuna za kolovoz 2009. g.,

- 1.584,00 kune za rujan 2009. g.,

- 1.627,00 kuna za listopad 2009. g.,

- 1.733,00 kune za studeni 2009. g.,

- 1.710,00 kuna za prosinac 2009. g.,

- 1.606,00 kuna za siječanj 2010. g.,

- 1.505,00 kuna za veljaču 2010. g.,

- 1.707,00 kuna za ožujak 2010. g.,

- 1.594,00 kune za travanj 2010. g.,

- 1.625,00 kuna za svibanj 2010. g.,

- 1.763,00 kune za lipanj 2010. g.,

- 1.671,00 kunu za srpanj 2010. g.,

- 1.739,00 kuna za kolovoz 2010. g.,

- 1.639,00 kuna za rujan 2010. g.,

- 1.699,00 kuna za listopad 2010. g.,

- 1.932,00 kune za studeni 2010. g.,

- 1.798,00 kuna za prosinac 2010. g.

sve do dana dospijeća kako je određeno prvostupanjskom presudom, dok se u dijelu iznad dosuđenog odbija tužbeni zahtjev tog tužitelja.

2. u dijelu stavka III. izreke kojim je dosuđena zatezna kamata po zahtjevu tužitelja MC, umjesto na mjesečne iznose određene u prvostupanjskoj presudi u razdoblju od siječnja do rujna 1992. g., zatezna kamata teče na iznose od:

- 38,31 kunu za siječanj 1992. g.,

- 37,13 kuna za veljaču 1992. g.,

- 36,31 kunu za ožujak 1992. g.,

- 35,16 kuna za travanj 1992. g.,

- 33,36 kuna za svibanj 1992. g.,

- 30,97 kuna za lipanj 1992. g.,

- 28,42 kune za srpanj 1992. g.,

- 26,46 kuna za kolovoz 1992. g. i

- 18,64 kune za rujan 1992. g., a od dana kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi.

II. U preostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja djelomično su usvojeni tužbeni zahtjevi na način da su tuženici solidarno obvezani isplatiti tužitelju RC ukupan iznos od 313.036,91 kunu, a tužitelju MC ukupan iznos od 465.301,50 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dana dospijeća do isplate (stavci I. i III.) dok su u većemu dijelu odbijeni tužbeni zahtjevi (stavci II. i IV.) te im nadoknaditi parnični trošak i to prvotužitelju u iznosu od 19.155,18 kuna, a drugotužitelju u iznosu od 47.456,50 kuna, dok je prvotužitelj obvezan nadoknaditi trošak prvotuženiku od 1.849,50 kuna i drugotuženiku od 10.248,66 kuna, a drugotužitelj je obvezan nadoknaditi trošak prvotuženiku od 1.575,50 kuna i drugotuženiku od 8.730,34 kune. U preostalom dijelu su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu postupovnog troška.

Protiv te presude pravodobne žalbe su podnijele sve stranke.

Tužitelji, koji pobijaju odbijajući dio presude, žale se na visinu dosuđene naknade i u bitnome smatraju da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio prihvativši drugu varijantu obračuna izgubljene zarade, pošto smatraju da je ispravna prva varijanta vještačkog nalaza, te je žalbeni prijedlog da se presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

Prvotuženik, uz navod da se žali zbog svih žalbenih razloga, prvenstveno osporava osnov odštetne odgovornosti. Navodi da je sud prvoga stupnja pogrešno zaključio da je on pasivno legitimiran u ovom postupku kao univerzalni slijednik RO Istarski ugljenokopi Raša OOUR Ugljenokop Labin u likvidaciji, pošto je on singularni sukcesor pod uvjetima utvrđenim rješenjem Okružnog privrednog suda u Rijeci br. L-2/88 od 25. ožujka 1992. g. Tijekom likvidacijskog postupka ispitane su sve prijave potraživanja koje su zaprimljene kod likvidacijskog vijeća, te je dio vjerovnika ustao tužbama radi utvrđenja osporenih potraživanja, pa tako i tužitelji, a koja su bila navedena u popisu sporova OOUR Ugljenokopi Labin.

Citiranim rješenjem je određeno da se nakon isplate vjerovnika neraspoređena društvena sredstva predaju Hrvatskom fondu za razvoj s pravima i obvezama koja terete ta sredstva do visine vrijednosti preuzete imovine, a koji se tereti odnose na potraživanja iz navedenih parničnih postupaka tj. za one pokrenute sporove odnosno potraživanja koji su bili taksativno navedeni u popisu sporova sukladno zapisniku od 22. travnja 1992. g. Obveza Fonda je bila da u 100% iznosu podmiri tražbine vjerovnika iz pravomoćnih presuda donijetih u postupcima koji su bili taksativno navedeni u popisu sporova, što proizlazi iz rješenja L-2/88, a ta potraživanja su tijekom 1993. g. u cijelosti isplaćena.

Sud prvoga stupnja da pogrešno tumači odredbu članka 250. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada, jer vjerovnik likvidacijskog postupka je osoba koja ima dospjelo potraživanje na dan otvaranja likvidacijskog postupka što u konkretnom predmetu nije slučaj. Pogrešnim smatra i zaključak suda da, iz razloga što oglas o zaključenju stečajnog postupka nikada nije objavljen u Narodnim novinama ni na oglasnoj ploči suda, tužitelji ne mogu biti prekludirani u svom pravu. Što se tiče visine, ističe da je tužiteljima radni odnos prestao danom otvaranja postupka likvidacije, pa se za komparaciju nije mogla uzimati plaća koju bi ostvarivali kod bivšeg poslodavca.

U tom dijelu da je presuda proturječna, jer iz obrazloženja proizlazi da je glede zahtjeva RC prihvaćena varijanta II vještačkog nalaza u ukupnom iznosu od 307.702,19 kuna, dok mu je dosuđen ukupan iznos od 313.036,91 kune, a pojedini mjesečni iznosi su pogrešno dosuđeni i njihov zbroj ne odgovara ukupno dosuđenim iznosima. Žalbeni je prijedlog da se presuda ukine i tužba odbaci ili da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbiju tužbeni zahtjevi.

Drugotuženik, koji usvajajući dio presude i odluku o trošku pobija zbog svih žalbenih razloga, navodi da su počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članaka 8. i 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Navodi da su tužitelji nezgode na radu doživjeli 1973. odnosno 1967. g., kada nisu postojali OOUR, već jedinstvena radna organizacija (RO) a OOUR-i su osnovani nakon donošenja Zakona o udruženom radu (ZUR) iz 1978. g. OOUR-i su konstituirani kao pravne osobe i svaka je odgovarala za svoje obveze, a OOUR Ugljenokop Labin, čiji su tužitelji bili radnici, prestao je postojati nakon okončanja likvidacijskog postupka koji je vođen pod posl. br. L-2/88. OOUR Ugljenokop Pićan izdvojio se iz sastava IU Raša Labin i postala samostalna RO koja se u sudski registar upisala 1. prosinca 1988. g., a nakon preustroja u stečaju je novonastalo društvo IU Tupljak pretvoreno u d.d., dok je sada nad njim otvoren postupak likvidacije koji nije okončan. Prilikom izdvajanja OOUR Ugljenokopi Pićan iz sastava RO sklopljen je samoupravni sporazum od 14. listopada 1988. i dodatak tom sporazumu od 12. siječnja 1990. g. Tim sporazumom razriješena su sva međusobna potraživanja između OOUR-a, te je utvrđeno da ne postoje daljnje međusobne obveze, pa kako sporazumom nije drugačije određeno, to nema solidarne odgovornosti prvo i drugotuženika. Nadalje, prema navedenom samoupravnom sporazumu, sporove koje su vodili radnici Ugljenokopa Labin, ostali su Ugljenokopu Labin i tijekom postupka likvidacije, a spisak tih sporova utvrđen je zapisnikom o primopredaji imovine od 22. travnja 1992. g., pa od tog dana teče rok za utuženje tražbina osoba koje ih nisu prijavile u postupku likvidacije. Kako su tužitelji podnijeli tužbu nakon isteka jednogodišnjeg roka, to su tužitelji prekludirani, a drugotuženik nije ni pasivno legitimiran u ovom sporu. Sud prvoga stupnja da nije dao valjane razloge glede prigovora presuđene stvari, kao i prigovora zastare, odnosno da je zauzeo pogrešan stav o tim pitanjima. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

Na žalbe nisu podneseni odgovori.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok su žalbe tuženika djelomično osnovane.

U ovoj pravnoj stvari nisu prijeporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelji kao radnici IU Raša Labin doživjeli ozljede na radu i to RC dana ..1973., a EC dana ..1967.,

- da im je radni odnos kod IU Raša OOUR Ugljenokopi Labin prestao dana 15. travnja 1988. g. otvaranjem postupka likvidacije nad tom organizacijom, te je tužiteljima utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu,

- da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Rijeci od 27. ožujka 1992. g. zaključen postupak likvidacije IU Raša OOUR Ugljenokopi Labin,

- da su u okviru postupka likvidacije rješenjem Okružnog privrednog suda u Rijeci posl. br. L-2/88 od 25. ožujka 1992. g. sredstva likvidiranog OOUR Ugljenokopi Labin, ona koja su ostala neraspoređena po isplati vjerovnika, predana predniku prvotuženika Hrvatskom fondu za razvoj, uz obvezu da u 100% iznosu isplati vjerovnike iz pravomoćnih presuda koje bi se imale donijeti u posebnim sudskim postupcima sa pravima i obvezama koja su teretila ta sredstva do visine vrijednosti preuzete imovine,

- da su tužitelji zahtjeve za isplatu rente – razlike između primanja koja ostvaruju i onih koja bi izvjesno ostvarivali da nisu bili povrijeđeni na radu postavili i u parnicama vođenim pod posl. br. P-4520/90 i P-5218/89 i to za potraživanja dospjela do pokretanja postupka likvidacije i da su im tražbine po osnovi neimovinske štete koje su utvrđene u tim postupcima namirene iz imovine koja je preostala po likvidaciji OOUR Ugljenokopi Labin, dok su zahtjevi za isplatu rente odbijeni pošto nisu trpjeli taj vid štete (u tom razdoblju su ostvarivali veće naknade od primanja koja bi ostvarili da nije bilo štetnog događaja),

- da se prednik drugotuženika OOUR Potpićan izdvojio iz sastava IU Raša Labin i konstituirao kao samostalna RO odlukom od 21. listopada 1988. g., a upisan je u sudski registar 1. prosinca 1988. g.

U ovoj pravnoj stvari tužitelji traže da im tuženici, kao slijednici pravne osobe kod koje su doživjeli ozljede na radu, isplate rentu u visini razlike između invalidskih mirovina koje primaju i primanja koja bi ostvarivali da nije bilo štetnih događaja.

Prvenstveno je sporna pasivna procesna legitimacija tj. da li su tuženici glede te obveze pravni slijednici poslodavca kod kojeg su tužitelji doživjeli nezgodu na radu.

Postupak likvidacije OOUR Ugljenokopi Labin započet je 15. travnja 1988. g. (rješenjem suda o otvaranju postupka likvidacije) za vrijeme važenja Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (Službeni list bivše SFRJ broj 72/86, 41/87, 75/87 i 69/88). Prema odredbi članka 250. stavka 1. toga Zakona potraživanja vjerovnika koja nisu prijavljena likvidacijskom vijeću do dana rasprave o glavnoj diobi likvidacijske mase namiriti će se nakon završetka postupka redovne likvidacije i to od osnovne organizacije odnosno društveno političke zajednice u čiju je korist uplaćen ostatak sredstava likvidacijske mase poslije glavne diobe do visine vrijednosti preuzetih sredstava. Prema odredbi stavka 2. toga članka ta svoja prava vjerovnici mogu ostvariti u roku od jedne godine od dana objave oglasa o zaključenju postupka redovne likvidacije. U biti jednako rješenje, uz potrebno terminološko usklađenje (osoba u čiju je korist uplaćen ostatak imovine, umjesto OO ili DPZ) sadržavala je odredba kasnije donesenog Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (Službeni list SFRJ broj 84/89 preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji – "Narodne novine" broj 53/91) na kojeg se poziva sud koji je vodio postupak likvidacije u rješenju od 25. ožujka 1992. g. broj L-2/88. Iz navedenog rješenja proizlazi da je prednik prvotuženika od likvidacijskog dužnika preuzeo određenu imovinu, novčana sredstva i nekretnine, a kako nije dokazao da su ova u cijelosti utrošena na namirenje vjerovnika čije su tražbine bile osporene u postupku likvidacije i pravomoćno utvrđene u parničnim postupcima, to je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da je prvotuženik temeljem citirane odredbe u obvezi tužiteljima namiriti sporne obveze.

Neosnovan je i prigovor presuđene stvari istaknut po tuženicima, jer je u parničnim postupcima u kojima je pravomoćno odlučeno presudama Pž-105/93 i Pž-103/93 odlučeno o potraživanjima tužitelja koja su oni prijavili do dana rasprave o glavnoj diobi i koja su tada bila dospjela, a ovdje se radi o potraživanjima koja nisu prijavljena u postupku likvidacije, dakle potraživanjima koja ima u vidu odredba članka 250. Zakona o sanaciji odnosno odredba članka 159. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji.

Što se tiče pravodobnosti i dopuštenosti tužbe, početak roka za podnošenje tužbe zakonska odredba veže uz objavu oglasa o zaključenju postupka likvidacije. Postupak likvidacije završen je rješenjem od 27. ožujka 1992. g. i premda je određeno da će se objaviti na oglasnoj ploči i u Narodnim novinama, utvrđeno je da objava nije izvršena, a rješenje nije dostavljeno ni sudskom registru radi brisanja likvidacijskog dužnika. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da tužitelji, koji su tužbu podnijeli 25. listopada 1993. g. nisu prekludirani sa svojim zahtjevima.

Tužitelji svoje zahtjeve temelje na štetnim događajima iz 1967. odnosno 1973. g. kada su ozlijeđeni na radu, uslijed čega su kasnije invalidski umirovljeni. U vrijeme štetnih događaja tužitelji su bili zaposlenici tada jedinstvene RO IU Raša Labin, a nakon stupanja na snagu Zakona o udruženom radu (ZUR) unutar te RO osnovani su OOUR Pićan (prednik drugotuženika) i OOUR Ugljenokopi Labin, u kojeg su tužitelji bili raspoređeni. Tužiteljima je za štetu bila odgovorna tada jedinstvena RO u kojoj su doživjeli ozljede na radu, a temeljem odredbe članka 256. stavka 3. ZUR, obje novoosnovane OOUR postale su tužiteljima solidarno odgovorne, pa kako glede konkretne obveze samoupravnim sporazumom o izdvajanju nije drugačije određeno, to sukladno odredbi članka 258. ZUR ta odgovornost drugotuženikovog prednika nije prestala.

Kako je sud prvoga stupnja pravilno odlučio i o prigovoru zastare, to je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši tužbeni zahtjev osnovanim u odnosu na oba tuženika.

Visinu štete sud prvoga stupnja je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka u visini razlike primanja koja su ovi ostvarivali u utuženom razdoblju i primanja koja bi ostvarili po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja. Za komparaciju primanja sud prvoga stupnja je pravilno uzeo plaću rudara – kopača, na kojim su poslovima tužitelji ranije radili i to do 1998. g. do kada se obavljala rudarska djelatnost, a nakon toga prosječnu plaću u Republici Hrvatskoj (varijanta II vještačkog nalaza).

Tužitelji neosnovano navode da je sud trebao prihvatiti I varijantu vještačkog nalaza, po kojoj se plaća kopača od 1999. g. uvećava u istom postotku kao i prosječna neto plaća. To stoga što je 1999. g. zatvoren rudnik i rudarska djelatnost se više nije obavljala, pa i u slučaju da nije bilo štetnih događaja tužitelji iz tog objektivnog razloga ne bi više mogli raditi poslove kopača, već druge poslove za obavljanje kojih bi primali prosječnu plaću. Stoga se žalba tužitelja ukazuje neosnovana, pa ju je valjalo odbiti.

Žalbe tuženika osnovane su u dijelu kojim ukazuju da je glede ukupno dosuđene naknade prvotužitelju izreka presude proturječna razlozima, a u tom dijelu, kao i pojedinih mjesečnih iznosa naknade, izreka proturječi vještačkom nalazu i mišljenju. Stoga je u tom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu (članak 373. ZPP) i naknadu dosuditi sukladno nalazu vještaka.

Kako su tuženici sa žalbom uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu, to im nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Puli – Pola, 16. prosinca 2013. g.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić