Gž-14/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gž 14/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. željeznice" d.o.o. Zagreb, Mihanovićeva br. 12, kojeg zastupaju punomoćnici N. R., dipl. pravnik i D. R., dipl. ing., protiv tuženika Sindikata željezničara Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 2, kojeg zastupa predsjednik Z. P. i punomoćnik D. M., odvjetnik iz Z., radi zabrane nezakonitog štrajka, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 9. prosinca 1996. godine br. P-1/96-2, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 9. prosinca 1996. godine, br. P-1/96-2.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Utvrđuje se da tuženik organizira i provodi opći štrajk najavljen za 28. studeni 1996. godine suprotno zakonu, te mu se zabranjuje organiziranje i provođenje takvog štrajka i nalaže da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.400,00 kn, a sve u roku od 8 dana."

Protiv te presude tuženik je pravovremeno izjavio žalbu i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog, da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U žalbenim navodima tuženik ponavlja one prigovore koje je isticao i u prvostupanjskom postupku a čiji sadržaj je u bitnom slijedeći:

- Da je tuženik u vrijeme trajanja štrajka promet potpuno prekinuo 3. prosinca 1996. godine ne iz razloga da odbije postupati po odluci ministra kojom je određen minimum prometa koji se u vrijeme štrajka treba odvijati (kako putničkih tako i teretnih vlakova), već kao odgovor na nezakonito postupanje tužitelja. Naime, tuženik ponavlja tvrdnju da je tužitelj vršio kontinuirani pritisak na članove sindikata, koji su u štrajku na način da je tražio pojedinačno izjašnjenje od zaposlenika da li sudjeluju u štrajku, prijetio otkazom ugovora o radu, nasilno pokušao pokrenuti željeznički promet na način da se krše norme o sigurnosti željezničkog prometa čime da je tužitelj narušio ravnopravnost stranaka u štrajku. Stoga smatra da u njegovom postupanju nije bilo protupravnosti, jer da takva obustava prometa ne predstavlja nezakonit pritisak tuženika na tužitelja u cilju ostvarenja svojih štrajkaških interesa i jačanja svoje pregovaračke pozicije.

- Da je tuženik i prije saznanja pokretanja tužbe, koja je podignuta 3. prosinca 1996. godine započeo s prometovanjem svih putničkih vlakova, a do zaključenja glavne rasprave u cijelosti je uspostavio odlukom ministra naloženi promet teretnih vlakova (9. prosinca 1996. godine), čime je postupanje tuženika svedeno u zakonske okvire, pa ako je samo u jednom kraćem razdoblju za trajanja štrajka, (koji i dalje traje), a iz uzroka koji opravdavaju nepostupanje po odluci ministra, štrajk ne može biti nezakonit u smislu odredbe čl. 215. Zakona o radu.

U odgovoru na žalbu tužitelj je opovrgao navode žalitelja i predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud ne nalazi da bi u prvostupanjskom postupku bila počinjena koja od navedenih apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj nalazi u tome, što da prvostupanjsko vijeće iz prezentiranog činjeničnog materijala je izvelo pogrešan zaključak o zakonitosti štrajka.

Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer jer je odlučne činjenice za rješavanje predmeta spora prvostupanjsko vijeće utvrdilo, kako temeljem nespornih navoda stranaka koje su dale na glavnoj raspravi 9. prosinca 1996. godine, tako i uvidom u spisu priloženu dokumentaciju, te na temelju tako provedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s čl. 8. ZPP valjano utvrdilo činjenično stanje, koje žalbeni navodi ne mogu dovesti u sumnju, pa ga u cijelosti prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja kojeg ne osporava ni tuženik proizlazi:

- da je štrajk organizirao i provodi S. ž. utemeljen po odredbama Zakona o radu ("NN" br. 38/96 - u daljnjem tekstu: ZR),

- da postupak mirenja nije uspio,

- da je štrajk najavljen, te da je prvi razlog najavljenog štrajka zaključenje kolektivnog ugovora za H. ž.,

- da je ministar pomorstva, prometa i veza donio odluku br. 376-96-1 i dopunu odluke br. 376-26-2 kojom je odredio vlakove koji moraju prometovati i željezničke pruge koje se moraju održavati za vrijeme štrajka, a koju odluku je tuženik primio,

- da je sudjelovanje zaposlenika u štrajku bilo dobrovoljno,

- da je štrajk započeo 28. studenoga 1996. godine u 10,00 sati,

- da je odlukom tuženika promet potpuno obustavljen 3. prosinca 1996. godine u 00,01 sat, a da je odlukom tuženika od 4. prosinca 1996. godine pokrenut sav putnički promet dana 4. prosinca 1996. godine u 13,00 sati (teretni promet ostao je i dalje u potpunom prekidu) i da je temeljem odluke tuženika od 8. prosinca 1996. godine pokrenut minimum teretnog prometa dana 9. prosinca 1996. godine u 00,01 sat, i to prema odluci ministra.

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjsko vijeće je pravilno primijenilo materijalno pravo kada je prihvatilo tužbeni zahtjev tužitelja temeljem odredbe čl. 215. ZR.

Po shvaćanju ovog drugostupanjskog vijeća, prvostupanjsko vijeće je pravilno odbilo prigovore tuženika istaknute sada ponovno i u žalbi kao neosnovane, s osnovom smatrajući da je odluku ministra tuženik bio u obvezi poštivati cijelo vrijeme trajanja štrajka, a da okolnosti kojim tuženik opravdava nepostupanje po odluci ne predstavlja dopuštenu reakciju na eventualno nezakonito postupanje poslodavca s obzirom na zakonom određenu svrhu donošenja takve odluke.

Iako pravo na štrajk je Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo, ono se zakonom može ograničiti što omogućava st. 2. čl. 60. Ustava.

I prema odredbi čl. 218. Zakona o radu štrajk u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama uređuje se posebnim zakonom.

Tako i Zakon o hrvatskim željeznicama ("NN" br. 53/94) sadrži takve posebne odredbe, pa se na predmet spora pored odredaba Zakona o radu primjenjuju i odredbe Zakona o hrvatskim željenicama kao posebnog zakona.

Naime, svrha tih posebnih odredbi je da se zaštiti minimum djelatnosti koje obavljaju H. ž. u vrijeme štrajka, a koje su od vitalnog interesa kako za državu, tako i za njene građane.

Ovlaštenja za utvrđivanje tog minimuma pripadaju ministru pomorstva, prometa i veza temeljem izričitih odredaba čl. 23. st. 4. Zakona o hrvatskim željeznicama koje glase:

- " Ministar radi zaštite vitalnih interesa države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja, u slučaju štrajka u društvu u obavljanju željezničkog prometa, odlukom utvrđuje koji vlakovi moraju prometovati odnosno dionice pruge koje se moraju održavati kako bi se osiguralo najnužnije funkcioniranje odvijanja željezničkog prometa.

Djelatnici koji obavljaju poslove i zadatke na odvijanju željezničkog prometa za koje odlukom iz st. 1. ove točke utvrđeno da se moraju obavljati dužni su za vrijeme štrajka provoditi naloge koje izdaje uprava."

Slijedom citiranih odredbi proizlazi, da je S. ž.H., kao jedna od suprotstavljenih stranaka u štrajku potpuno isključen iz određivanja poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka (što inače omogućavaju odredbe čl. 212. Zakona o radu), a niti može imati bilo kakvog utjecaja na provođenje te odluke u vrijeme trajanja štrajka.

Dapače, naloge uprave društva dužni su radi sigurnog i urednog obavljanja prometa izvršavati i oni zaposlenici koji sudjeluju u štrajku, ako su raspoređeni da rade zbog obavljanja prometa vlakova u opsegu koji određuje ministar.

Ispunjenje odluke ministra je ujedno i pretpostavka za zakonitost štrajka.

Stoga odluka tuženika o potpunom obustavljanju prometa u vrijeme trajanja štrajka je protuzakonita, pa i u slučaju eventualno nedopuštenog ponašanja tužitelja, jer protupropisno ponašanje ne opravdava protupropisnu zaštitu svojih prava i interesa.

Zaštitu svojih interesa i prava tuženik kao suprotstavljena stranka, te ujedno zaposlenici koji sudjeluju u štrajku mogu ostvarivati samo na način i okvirima pravnog sistema, tj. zakonskih odredbi odnosno odredaba kolektivnog ugovora.

Slijedom izloženog po stajalištu i ovog drugostupanjskog vijeća nepostupanje tuženika prema odluci ministra koja određuje minimum poslova koje se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka imaju za posljedicu da štrajk koji inače udovoljava materijalnim i postupovnim uvjetima za organiziranje dopuštenog štrajka postane nezakonit.

Tužitelj je ustao tužbom u času kada je tuženik donio i sproveo odluku o zabrani prometovanja svih vlakova (3. 12. 1996. godine), dakle suprotno odluci ministra, pa je prvostupanjsko vijeće pravilno primijenilo materijalno pravo kada je prihvatilo tužbeni zahtjev i štrajk započet 28. 11. 1996. godine kao nezakonit zabranio.

Ovo stoga, što je postupanje po odluci ministra pretpostavka za zakonitost štrajka i pomanjkanje te pretpostavke ne može se sanirati na način da tijekom trajanja sudskog postupka tuženik odluči postupiti po odluci ministra, budući da neispunjenje ove pretpostavke, a što čini štrajk nezakonitim, pa makar i u samo jednom vremenskom razdoblju trajanja štrajka ima pravno relevantan učinak na štrajk u cjelini.

To znači da sve pretpostavke za zakonitost štrajka trebaju biti ispunjene za vrijeme cijelog trajanja štrajka.

Naime, u slučaju suprotnog zaključka, dopuštala bi se mogućnost zloupotrebe od strane koja organizira i provodi štrajk, a to bi bilo u protivnosti s izričitom odredbom čl. 215. Zakona o radu koja štiti poslodavca na način da sudskim putem može tražiti zabranu organiziranja i poduzimanja štrajka protivno odredbama zakona.

Temeljem izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

U Zagrebu, 17. prosinca 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.