Rev-513/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 513/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Mratovića, dipl. iur., kao predsjednika vijeća, Ivice Crnića, dipl. iur., Ljubice Munić, dipl. iur., mr.sc. Lucije Čimić, dipl. iur. i Željka Glušića, dipl. iur., kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T., P. T., A. T. i Lj. T., svi iz C., sve ih zastupa punomoćnik D. Š., dipl. iur., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š. i G. Š. u V., protiv tuženika Republika Hrvatska, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Županji, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja A. T. i P. T., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1172/04-3 od 24. veljače 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-545/03-12 od 24. ožujka 2004., u sjednici vijeća održanoj dana 21. ožujka 2007.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja A. T. i P. T. i ukidaju se presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž 1172/04-3 od 24. veljače 2005. i Općinskog suda u Županji poslovni broj P-545/03-12 od 24. ožujka 2004. i predmet se vraća u odnosu na te tužitelje istom sucu pojedincu prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

Ostavlja se da se o troškovima postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju A. T. iz C. isplati na ime troškova crnine iznos od 667,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. 12. 1992. do isplate, te na ime duševnih bolova iza smrti sina iznos od 132.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju P. T. iz C. isplati na ime troškova crnine iznos od 667,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. 12. 1992. do isplate, te na ime duševnih bolova iza smrti sina iznos od 132.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljima A. i P. T. iz C. solidarno isplati na ime troškova sahrane iznos od 833,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. 9. 1993. do isplate, na ime troškova podizanja nadgrobnog spomenika iznos od 12.600,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, na ime troškova karmina iznos od 3.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, te na ime troškova vjerskog obreda iznos od 96,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju A. T. iz C. isplati na ime troškova crnine iznos od 667,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. 12. 1992. do isplate, te na ime duševnih bolova iza smrti brata iznos od 45.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici Lj. T. iz C. isplati na ime troškova crnine iznos od 667,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. 12. 1992. do isplate, te na ime duševnih bolova iza smrti brata iznos od 45.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljima solidarno naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana.“

Istom presudom naloženo je tužiteljima da tuženiku nadoknade parnični trošak u iznosu 16.200,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji A. T. i P. T. zbog revizijskih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. - dalje: ZPP). Revidenti osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlažu da revizijski sud ukine pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju rečenih tužitelja.

Revizija tužitelja A. T. i P. T. je osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je štetu počinio M. Š., pripadnik 3. aktivne brigade Hrvatske vojske koji je 12. prosinca 1992. imao odobren izlazak u vremenu od 20,00 do 22,00 sata. On je oko 20,00 sati došao u caffe bar „V.“ u C. u vidno alkoholiziranom stanju. Tamo je iz pištolja ispalio jedan hitac u vrata toaleta, nakon toga u strop te prijetio prisutnim gostima i istjerao ih iz gostione. Nakon toga je izašao na ulicu i pucao je na vozilo koje je bilo u prolazu, a zatim i na slučajnog prolaznika kojega je ranio. Nakon toga je pucao i na I. T., koji mu se također slučajno zatekao na putu i kojeg je hicem iz pištolja ubio. I. T. je sin tužitelja A. T. i P. T. odnosno brat ostalih tužitelja.

Kazneni postupak protiv mogućeg počinitelja tog djela M. Š. nije proveden jer je on pronađen mrtav u rijeci B. 21. ožujka 1993.

Općinski sud odbija tužbeni zahtjev jer nalazi da nema odgovornosti Republike Hrvatske za djelovanje M. Š., koji je bio pripadnik Hrvatske vojske u vrijeme tog događaja. To zato jer ocjenjuje da se ponašanje M. Š. ne može podvesti pod akt nasilja poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanjem ili izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana u smislu čl. 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03.). Takvo stajalište prihvaća i drugostupanjski sud koji potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Člankom 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija uređuje se odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda i zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima. U smislu tog zakona terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Općinski i županijski sud s pravom su ocijenili da konkretni događaj, iako je riječ o teškom nasilju, ne predstavlja događaj za koji u smislu čl. 2. rečenog zakona odgovara Republika Hrvatska. Odgovornost države postoji ako je riječ o takvom nasilju iz kojega je vidljivo da mu je cilj teško narušavanje javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, u pravilu iz političkih pobuda, a ne i u situaciji kada je riječ o ponašanju pojedinca koje se nije moglo nadzirati, niti su se unaprijed mogle poduzeti mjere i postupci radi otklanjanja njegovog nastajanja. Odgovornost države bi postojala ako bi ona propustila poduzeti mjere koje s obzirom na konkretnu situacija bila u mogućnosti realizirati. U konkretnoj situaciji potpuno nekontrolirano i nepredvidivo ponašanje pojedinca, iako jest akt teškog nasilja, nije akt nasilja u smislu čl. 1. st. 1. rečenog zakona, a za koje bi prema čl. 2. istog zakona bila odgovorna Republika Hrvatska.

I u žalbi protiv prvostupanjske presude, a sada i u reviziji tužitelji A. T. i P. T. tvrde da su i općinski i županijski sud propustili primijeniti Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03. – dalje: ZORH).

Već je rečeno da je u postupku pred tim sudovima utvrđeno da je štetu počinio M. Š., pripadnik 3. aktivne brigade Hrvatske vojske koji je 12. prosinca 1992. imao odobren izlazak u vremenu od 20,00 do 22,00 sata. On je pucnjem iz pištolja usmrtio sina revidenata odnosno brata ostalih tužitelja. Da bi se moglo utvrditi postoji li odgovornost Republike Hrvatske trebalo je raspraviti, s obzirom da se šteta dogodila 12. prosinca 1992. u mjestu koje se nalazilo na prvoj liniji bojišnice, je li riječ o ratnoj šteti u smislu čl. 3. ZORH, za koju država ne odgovara ili je riječ o šteti za koju Republika Hrvatska odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu (čl. 2. ZORH).

Ako je riječ o ratnoj šteti za koju tužena država ne odgovora, valja raspraviti je li riječ o odgovornosti Republike Hrvatske na temelju čl. 2. ZORH u vezi s čl. 218. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama koji je preuzet čl. 1. t. 4. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz područja obrane koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi ("Narodne novine", broj 52/91.), a koji je važio u vrijeme štetnog događaja. Tim je propisom određeno da za štetu odgovara država ako je štetu počinila vojna osoba u svezi s obavljanjem službe, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo. Isto tako valja raspraviti postoji li odgovornost države za štetu nanesenu pištoljem kao opasnom stvari, jer ta odgovornost prema čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.) u vezi s čl. 2. ZORH postoji neovisno o tome je li štetna radnja počinjena u vezi s obavljanjem vojne službe ili ne.

Budući da sudovi nižeg stupnja nisu primijenili propise ZORH, već su svoje odluke temeljili samo na Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, to tužitelji A. T. i P. T. s osnovom ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

U ponovljenom postupku sudovi će raspraviti pitanje odgovornosti tužene Republike Hrvatske primjenom već navedenih propisa.

Na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.

U odnosu na tužitelje A. T. i Lj. T. drugostupanjska presuda, kao nepobijana, nije dirana.

U Zagrebu, 21. ožujka 2007.

Predsjednik vijeća:

Damir Mratović, v.r.