Pž-7511/2016-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVisoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA OSIGURAVAJUĆA KUĆA d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB 00432869176, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Željko Olujić, Iva Pezić i Frane Olujić, Zagreb, Marulićev trg 2, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO SRNJAK, Macinec, Glavna 72, OIB 58075540187, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Ružić i Maja Sambolek, Čakovec, Uska b.b., radi isplate iznosa od 7.839,38 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-494/2015-22 od 19. srpnja 2016., 9. kolovoza 2019.
Legislator headnote
AI generatedPž-7511/2016-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske: Kod takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/22 i 78/15; dalje: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 32 Pž-7511/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA OSIGURAVAJUĆA KUĆA d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB 00432869176, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Željko Olujić, Iva Pezić i Frane Olujić, Zagreb, Marulićev trg 2, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO SRNJAK, Macinec, Glavna 72, OIB 58075540187, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Ružić i Maja Sambolek, Čakovec, Uska b.b., radi isplate iznosa od 7.839,38 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-494/2015-22 od 19. srpnja 2016., 9. kolovoza 2019.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj Povrv-494/2015-22 od 19. srpnja 2016.
II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na tuženikovu žalbu u iznosu od 937,50 kn.
Obrazloženje
Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.893,38 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka. Tužitelju su dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.470,00 kn.
Tužbeni zahtjev odnosi se na regres po osnovi isplaćenog iznosa naknade za štetu tužiteljevom osiguraniku, Miroslavu Purgaru. Šteta je nastala 20. ožujka 2013., na kolniku županijske ceste između Gornjeg Mihaljevca i Macinca, udarom osiguranikovog motornog vozila u srnu koja je na tom mjestu pretrčavala kolnik. Nezgoda se dogodila na području u tuženikovoj nadležnosti. Upravo je jedan od tuženikovih članova, zamjenik lovnika, preuzeo uginulu srnu.
Tužiteljev osiguranik je zbog ovog udara pretrpio štetu na vozilu. Tužitelj mu je s te osnove isplatio iznos od 7.893,38 kn. Upravo taj iznos tužitelj s osnove regresnog zahtjeva potražuje od tuženika.
Tijekom postupka prvostupanjski sud je izveo dokaz prometno-tehničkim vještačenjem koji je utvrdio da je brzina vozila tužiteljevog osiguranika u vrijeme udara u divljač, bila u okviru dopuštene te da je reakcija vozača bila pravovremena. Pored navedenog, u vrijeme štetnog događaja, vozač oštećenog automobila bio je podvrgnut testu alkoholiziranosti i u njegovom organizmu nije utvrđena prisutnost alkohola.
Kod takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/22 i 78/15; dalje: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.
Odluka o troškovima postupka donesena na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu navodeći u njoj da prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije uzeo u obzir ponašanje vozača oštećenog vozila koji i pored prisutnost znaka „divljač na cesti“, nije prilagodio svoju vožnju mogućoj opasnosti na koju ga je znak upozorio. Kakva je svrha postavljanja znaka upozorenja, ako to nije od bilo kakvog utjecaja na odgovornost prilikom nastanka nezgode. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka da se zaključiti da za ovu štetu postoji isključiva odgovornost vozača oštećenog vozila, jer je on mogao ovu nezgodu izbjeći da je vozio opreznije brzinom do 56 km/h.
Prema Zakonu o lovstvu koji predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i koji je u vrijeme štetnog događaja bio na snazi (iako je ova odredba kasnije brisana), bilo je propisano odgovornost za nastalu štetu zbog naleta divljači snosi vozač ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku. U protivnom, odgovara pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe, štetu snosi ovlaštenik lova ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova. Ova odredba upućuje na to da je u odnosu na ovu štetu isključena tuženikova odgovornost, ako je za nalet kriv vozač, odnosno pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Tuženikova odgovornost bila je moguća samo u slučajevima skupnog lova, kojeg u ovom slučaju nije bilo. Ako se prihvati da lovačko društvo za ovakve štete odgovara po propisima o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, postavlja se pitanje svrhe donošenja novog Zakona o lovstvu i njegove odredbe čl. 86. st. 3. Pored toga, prema odredbi čl. 1064. ZOO-a, za štetu od opasne stvari odgovara njen vlasnik. Vlasnik divljači nije tuženik, već Republika Hrvatska.
Tuženik drži da je posljedično pogrešnoj odluci o meritumu stvari, donesena i pogrešna odluka o troškovima postupka. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači ili da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Očitujući se o žalbenim navodima tužitelj je osporio njihovu osnovanost. Prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude koristio stručna znanja sudskog vještaka iz područja prometnih znanosti. Nalaz i mišljenje su sačinjeni sukladno pravilima struke, jasni su i detaljno obrazloženi.
Tužitelj drži da je prvostupanjski sud primjenom odgovarajućih odredaba ZOO-a pravilno primijenio materijalno pravo. Sukladno čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11) koji je bio na snazi u vrijeme ovog štetnog događaja, pravna osoba koja upravlja cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovog članka nastalu na javnoj cesti isključivo i jedino ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Kako ovdje nema krivnje vozača oštećenog vozila za ovu nezgodu i kako nema krivnje osobe koja upravlja cestom na kojoj se dogodila nezgoda, to je sukladno općim odredbama Zakona o obveznim odnosima odgovornost za štetu decidirano propisana za osobu koja gospodari lovištem.
Na temelju odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO-a za štetu od opasnih stvari i djelatnosti od kojih potječe pojačana opasnost od štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju. Lovačko društvo koje gospodari s lovištem izjednačeno je s vlasnikom lovišta u smislu Zakona o lovstvu te zato odgovara za štetu koja nastane na cesti naletom vozila na divljač po načelu uzročnosti.
Slijedom navedenog, tužitelj je predložio drugostupanjskom sudu odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu. Tužitelj je popisao trošak odgovora na žalbu u iznosu od 937,50 kn. Tuženikova žalba nije osnovana.
Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.
U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ovaj sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda takve naravi.
Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev s osnove isplate naknade štete njegovom osiguraniku iz prometne nezgode uslijed naleta vozila na srnu koja je pretrčavala cestu. Nezgoda se dogodila na dijelu državne ceste na području u tuženikovoj nadležnosti.
Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema tuženiku kao osobi koja gospodari lovištem na čijem području je bila srna koja je naletjela na vozilo, tužiteljevog osiguranika. Osporavajući svoju odgovornost za predmetnu štetu, tuženik se pozvao na odredbu čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 14/14; dalje: ZOL) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja:
Odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.
Iz pisanog sadržaja nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke (list 50. do 56. spisa) u usmene dopune s ročišta od 15. lipnja 2016. (list 73. do 74. spisa) vidljivo je da je brzina oštećenog automobila u vrijeme naleta na divljač bila u okviru dopuštene brzine kretanja koja je prometnim pravilima bila ograničena na 90 kn/h. Premda zbog činjenice da nisu pronađeni tragovi kočenja, nije bilo moguće jednoznačno računskim putem odrediti brzinu kretanja oštećenog vozila, sudski vještak je ipak utvrdio da se ovo vozilo kretalo manjom ili najviše maksimalnom dozvoljenom brzinom na mjestu nesreće, te da se udar u divljač mogao izbjeći da je vozač intenzivno kočio pri brzini od 56 km/h.
Vozačev alkotekst je bio negativan.
Na području nezgode nalazi se prometni znak „divljač na cesti“ (čl. 50. st. 2. Zakona o cestama-„Narodne novine“ broj 84/11). Uz to, vozač oštećenog vozila je vozio dopuštenom brzinom do 90 km/h. Po ocjeni ovog suda poštivanje pravila/prometnog znaka ograničenja brzine na ovom dijelu ceste, nikako se ne može okarakterizirati nepoštivanjem upozorenja sa znaka „divljač na cesti“.
Slijedom navedenog i ovaj sud drži da nema odgovornosti za ovu štetu ni na strani vozača oštećenog vozila niti na strani pravne osobe koja upravlja cestom na kojoj se dogodila nezgoda.
Mjere za sprječavanje štete od divljači su tuženikova obveza uključujući i ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači (čl. 75. i čl. 76. ZOL-a).
I pored toga, srna iz ovog lovišta se našla na cesti neposredno prije ove nezgode. Može se pretpostaviti da je do toga došlo zato jer je tuženik na dijelu zemljištu pored ceste na kojoj je došlo do nezgode, propustio poduzeti neku od mjera koju je bio dužan poduzeti sukladno odredbama ZOL-u. Odatle po ocjeni ovog suda i njegova odgovornost neovisno o tome što u to vrijeme nije bilo vršenja skupnog lova i neovisno o primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima.
Zakoni se primjenjuju u svojoj sveukupnosti. Lex specialis se primjenjuje isključivo samo kada njegove odredbe izrijekom isključuju odredbe općeg zakona. Novi Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18 i 32/19) koji u vrijeme ove nezgode nije bio na snazi, izrijekom sadrži takvu odredbu (čl. 76. st. 2.). Nepostojanje takve odredbe u Zakonu o lovstvu koji je bio na snazi u vrijeme ove nezgode, ne isključuje primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima kao općeg propisa u ovoj pravnoj stvari.
Divljač na cesti doista predstavlja opasnu stvar, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Zato tuženik za štetu koju je prouzročila srna iz lovišta u njegovoj nadležnosti, odgovara po načelu uzročnosti (tzv. kriterij objektivne odgovornosti). Premda on nije ni vlasnik lovišta ni srne (divljač se smatra javnim dobrom), u ovom slučaju s obzirom na njegove ovlasti, prava i obveze kao koncesionara ili zakupnika lovišta, može mu se priznati takvo svojstvo posredno u smislu odgovornosti za ovu štetu sukladno odredbi čl. 1064. ZOO. Kako tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dokazao postojanje okolnosti koje ovu njegovu odgovornost isključuju djelomično ili u potpunosti (čl. 1067. ZOO-a), to je prvostupanjski sud postupio pravilno i zakonito kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.
Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na tužbu u iznosu od 937,50 kn ocijenjen je kao trošak koji nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), jer je u njemu tužitelj samo ponovio navode koje je iznosio tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom.
Zagreb, 9. kolovoza 2019.
Sudac
dr. sc. Srđan Šimac, v. r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Brankica Curman