I Kž-589/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 589/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 19. travnja 2005. godine, broj K-2/05, u sjednici održanoj dana 11. svibnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. I. P. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. KZ, za koje je temeljem citirane zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, ošt. S. H. i ošt. B. H. djelomično je dosuđen imovinsko pravni zahtjev u iznosu 9.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i kunska protuvrijednost 3.000 SIT, dok je temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, ošt. S. H. sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva u iznosu 1.500,00 kn upućen na parnicu.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik putem svog branitelja M. K., odvjetnika iz Č. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom usvojiti žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu, odnosno osloboditi ga od optužbe.

I Kž 589/05-3

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Premda je žalitelj istaknuo osnove zbog kojih pobija presudu, iz sadržaja žalbe je razvidno kako se žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji osnov je jedino i obrazložio.

Drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su utemeljene na izvedenim dokazima.

Iz žalbe optuženika može se zaključiti kako nastoji dovesti u pitanje da li je on doista bio, dana 19. studenog 2003. godine oko 11,00 sati, u mjestu V. – S. I. Z., odnosno da li ima dokaza da bi počinio ovo kazneno djelo. Međutim, nasuprot žalbenim navodima, sud prvog stupnja je izveo sve potrebne dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te nedvojbeno utvrdio da je upravo optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Nasuprot tvrdnji žalitelja kako nema tragova papilarnih linija i kako nisu pronađeni mikrobiološki tragovi, uslijed čega "… ne postoji niti jedan direktni dokaz koji bi ukazivao da sam ja počinio navedeno kazneno djelo …", prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je, u cijelosti, prihvatio iskrene i detaljne iskaze oštećenika, ocijenivši ih vjerodostojnima. A oštećenici su, ispitani kao svjedoci, izravno teretili optuženika. Ošt. S. H. i ošt. B. H. su sa punom sigurnošću prepoznali optuženika kao osobu koja je nad S. H. počinila kazneno djelo razbojništva. Iskazi ovo dvoje oštećenika su međusobno potpuno podudarni u svim detaljima i suglasni sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

Sud je pravilno zaključio kako nema sumnje da je optuženik osoba sa kojom su oštećenici dogovorili kupnju dviju krava i teleta, susreli se s njim u V., vozili se zajedno sve do S. I. Z., te kako je optuženik udario ošt. S. H. po glavi, te mu uz prijetnju nožem i pištoljem oduzeo novac.

Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Premda žalitelj osporava razloge zbog

I Kž 589/05-3

kojih je sud prvog stupnja odbio njegove dokazne prijedloge, napominje se kako je sud prvog stupnja za svoja utvrđenja dao valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj. Protivno tvrdnji žalitelja, optuženik i branitelj su imali dovoljno vremena pripremiti obranu u ovom kaznenom predmetu. Branitelj po službenoj dužnosti je postavljen dana 21. veljače 2005. godine a glavna rasprava je održana dana 19. travnja 2005. godine. Prema tome, neosnovana je tvrdnja žalitelja kako je prvostupanjski sud njegov prijedlog za odgodu rasprave radi pripremanja obrane „…neosnovano odbio…“.

Premda žalitelj ne ističe žalbenu osnovu u svezi odluke o kazni, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, uvijek sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 382. ZKP- a).

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već i izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja kazne respektirao navedene okolnosti, pa je kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu da je optuženik otac malodobnog djeteta za čije se uzdržavanje dužan brinuti. Međutim, otegotnim je cijenio činjenicu da se radi o osobi koja nije izrazila žaljenje za počinjeno djelo, koja je više puta bila osuđivana za istovrsna kaznena djela protiv imovine i koja je iskazala povećani stupanj drskosti namamivši oštećenike i lažno se predstavljajući kao djelatnik specijalne policije.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), odmjerenom kaznom zatvora u trajanju četiri godine, izrazit će se

I Kž 589/05-3

jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

Slijedom svega naprijed izloženog, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. svibnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.