Rev-1105/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1105/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja B. P. iz V. kojeg zastupa R. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika V. V. iz Z., kojeg zastupa V. Š., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja valjanosti oporuke, rješavajući reviziju, tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. studenog 1990. br. Gž- 8272/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vrbovcu od 22. lipnja 1990. br. P-199/90, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 1991,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika protiv presude Okružnog suda u Zagrebu broj Gž-8272/90, od 27. studenog 1990. godine odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-8272/90, od 27.XI.1990. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostepena presuda Općinskog suda u Vrbovcu br. P-199/90, od 22.VI. 1990. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je oporuka pokojnog M. P. i O. P., pisana 28. VIII.1963. godine, pravno valjana i da je tužitelj na temelju ove oporuke stekao pravo vlasništva u 4/5 dijela nekretnina pobliže opisanih u izreci, te tuženiku naloženo da tužitelju izda valjanu zemljišno-knjižnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Javni tužilac se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), kao ni bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju ukazuje revident, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Točno je da drugostepeni sud nije zasebno ocijenio svaki žalbeni navod, već da se poziva na razloge prvostepene presude. Takvo postupanje drugostepenog suda u konkretnom slučaju ne predstavlja bitnu povredu, jer je u žalbi osporena ocjena dokaza, a kako drugostepeni sud prihvaća ocjenu dokaza iz prvostepene presude, to je bio ovlašten da se, umjesto ponavljanja razloga prvostepene presude, samo pozove na njih.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora jeste zahtjev za utvrđenje valjanosti oporuke i stjecanja prava vlasništva nasljeđivanja na temelju oporuke. U reviziji su sporna dva pravna pitanja: 1. da li isprava V. 27.VIII.1963. godine" predstavlja oporuku pokojnog M. P. i O. P. i - ukoliko predstavlja oporuku - 2. da li je ova oporuka sastavljena u zakonom propisanom obliku, odnosno da li je pravovaljana.

Odlučujući o sporu, sudovi prvog i drugog stupnja utvrdili su da isprava V. 27.VIII.1963. godine" sadržaj koje je citiran u razlozima prvostepene presude (str. 2), predstavlja oporuku pok. M. i O. P., jer da ista sadrži njihovu izjavu posljednje volje kojom oni za slučaj smrti raspolažu svojom imovinom - kućom u V., - i istu ostavljaju svom sinu B. (tužitelju).

Sudovi nadalje, utvrđuju da se radi o pismenoj oporuci pred svjedocima (član 69. Zakona o nasljeđivanju - ZN) i da je ista pravovaljana, jer da su oporučitelji u prisutnosti potpisanih dvojice svjedoka izjavili da je to njihova oporuka.

Na temelju takvih utvrđenja, kao i utvrđenja da je predmet oporuke imovina navedena u toč. 2. izreke prvostepene presude, te zauzetih pravnih stavova, sudovi su odlučili da je tužbeni zahtjev osnovan.

Pravilna je, po ocjeni ovog revizijskog suda, pravna ocjena sudova prvog i drugog stupnja da isprava V. 27.VIII.1963. godine" predstavlja oporuku pokojnog M. P. i O. P.. U toj ispravi sadržana izjava M. P. i O. P. da je kuća koju grade namijenjena za njihovog života njima, "a poslije njihove smrti sinu B. sada pitomcu akademije", predstavlja nedvosmislenu izjavu posljednje volje M. P. i O. P., kojom oni, za slučaj smrti, kuću koju grade (u V.) ostavljaju tužitelju. Navedena izjava po svojoj je dikciji izjava volje o izvršenom raspolaganju, a ne kako to tvrdi revident, o namjeravanom raspolaganju.

Navod u ispravi "V. 27. VIII. 1963. godine", da se ova "kratka zabilješka" ostavlja u temeljima zida da onaj tko će kuću rušiti ili ruševine raščišćavati znade tko ju je gradio, ne oduzima ovoj izjavi karakter oporuke,jer je utvrđeno da su oporučitelji ovu ispravu sastavili s voljom da to bude njihova oporuka.

Prema tome, osnovano su sudovi zaključili da isprava "V. 27.VII. 1963. godine" predstavlja oporuku M. P. i O. P. i to pismenu oporuku pred svjedocima (član 69. ZN).

Pravilna je i pravna ocjena sudova da je sporna oporuka pravovaljana, jer da su oporučitelji prilikom potpisivanja oporuke izjavili da je to njihova oporuka.

Prema odredbi čl. 69. ZN za valjanost pismene oporuke pred svjedocima traži se: vlastoručni potpis oporučitelja pred svjedocima na već gotovom pismenom sastavu, njegova izjava pred svjedocima kojom potvrđuje da je to njegova oporuka i potpis svjedoka na samoj oporuci.

Sudovi su, na temelju iskaza svjedoka oporuke M. V. i D. L. (list 9. i 10) utvrdili da su oporučitelji u prisutnosti ovih svjedoka izjavili da će kuću koju grade ostaviti tužitelju: da su oporučitelji tada, a nakon što ih je svjedok M. V. savjetovao da oporuku naprave u sudu, izjavili da će to odmah napraviti i da je oporučitelj M. P. odmah zatim na pisaćem stroju napisao spornu oporuku koju su oporučitelji odmah u prisutnosti svjedoka i potpisali. Iz ovih utvrđenja slijedi da su oporučitelji istovremeno pred svjedocima izjavili sadržaj oporuke, istu napisali i potpisali. U takvoj pravnoj situaciji, kada oporučitelji u prisutnosti svjedoka izjave da će sastaviti oporuku, oporuku sastave odnosno sami je napisu na pisaćem stroju, i istu potpišu, te pri tome još svjedoke upoznaju sa sadržajem oporuke koji u svemu odgovara onom što je uneseno u pismeni sastav, onda se mora zaključiti da takva oporuka, koju su i svjedoci potpisali na samoj oporuci, sadrži sve propisane sastojke iz čl. 69. ZN i da je ista pravovaljana.

Odluka o tužbenom zahtjevu pod I od prethodnog je značaja za odluku o tužbenom zahtjevu pod II, pa kako su sudovi utvrdili da su predmet ostavine temeljem citirane oporuke opisane nekretnine i to u 4/5 dijela, pravilno su odlučili da je osnovan tužbeni zahtjev pod II. Tužitelj je pravo suvlasništva spornih nekretnina stekao nasljeđivanjem na temelju oporuke u času smrti ostavioca (čl. 135. ZN).

Iz razloga koji su naprijed navedeni, ocjenjuju se neosnovani revizijski prigovori, da isprava "V. 27.VIII.1963. godine" ne predstavlja oporuku pok. M. i O. P.. Neosnovano se revident u prilog svoje teze da ova isprava nije oporuka, poziva i na član 90. ZN, jer se upravo tumačenjem iste prema pravoj namjeri oporučitelja (stav 1. član 90. ZN) osnovano može zaključiti da ta isprava jest oporuka.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe čl. 393. .ZPP, reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti.

U Zagrebu, 14. svibnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.