Rev-1936/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1936/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. S. iz Č., protiv tuženika Đ. M. iz K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku br. Gž-407/93 od 11. ožujka 1993. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama br. P-332/91 od 22. prosinca 1992. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. veljače 1995. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjskom presudom Okružnog suda u Osijeku potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Našicama kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu štete zbog neovlaštene sječe drva u iznosu od 100.000 tadašnjih HRD.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju (odredba čl. 382. st. 1. preuzetog Zakona o parničnom postupku) i to, jedino, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbenom zahtjevu udovolji, odnosno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U reviziji se navodi da je tužitelj vlasnik zemljišne čestice na kojoj je sječa stabala izvršena.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Iako je revizija u ovom predmetu izjavljena jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ipak je neophodno ukazati na nedvojbenu okolnost da u postupku nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku. Naime, samo na tu bitnu povredu, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijana je odluka zakonito donesena, dakle, istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

Prema odredbi čl. 356. Zakona o parničnom postupku, pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Nema sumnje da za pravo na naknadu štete zbog posječenih stabala moraju biti ostvarene sve zato zakonom predviđene pretpostavke. U svakom slučaju takva naknada pripada vlasniku zemljišta odnosno poštenom posjedniku. U toku redovnog postupka je utvrđeno - a utvrđene činjenice revizijski je sud dužan respektirati, s obzirom da se revizija, prema odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - da je tuženik sječu izvršio na zemljištu tadašnjeg društvenog vlasništva, po odobrenju tada ovlaštene osobe. Dakle, utvrđeno je (ni tužitelj nije dokazao suprotno) da tužitelj nije bio vlasnik ni posjednik zemljišta u vrijeme kada je sječa izvršena, pa mu ni pravo na naknadu ne pripada.

Prema tome revizijski razlozi nisu ostvareni pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 16. veljače 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.