Pž-6838/2018-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 89 Pž-6838/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. O. V. I. G. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica L. Č., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. i K. d.o.o. Z., protiv tuženika H. C. d.o.o., OIB ..., Z., te umješača na strani tuženika L. C. d.o.o., OIB ..., G., radi isplate iznosa od 50.000,00 kn, te u pravnoj stvari protutužitelja H. C. d.o.o., OIB ..., Z., protiv tuženika W. O. V. I. G. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica L. Č., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. i K. d.o.o. Z., te umješača na strani protutužitelja L. C. d.o.o., OIB ..., G., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tuženika- protutužitelja i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-367/2016 od 7. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2020.

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe tuženika-protutužitelja H. ceste d.o.o. Z. i umješača na strani tuženika L. ceste d.o.o. G. kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-367/2016 od 7. veljače 2018.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da nije došlo do prijelaza prava potraživanja naknade štete s K. J. na tužitelja (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju- protutuženiku parnični trošak u iznosu od 6.700,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke).

Protiv ove presude žale se tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) i umješač na strani tuženika zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te predlažu pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti.

Žalbe nisu osnovane.

Predmet tužbe je regresni zahtjev za isplatu 50.000,00 kn, a koji iznos je tužitelj- protutuženik (dalje: tužitelj) isplatio putniku koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći u vozilu osiguranom kod tužitelja, dok je predmet spora protutužbe utvrđenje da na tužitelja nije prešlo pravo potraživanja s K. J. (ozlijeđene putnice u vozilu osiguranom kod tužitelja).

Točno je da je tuženik još u odgovoru na tužbu predložio da se o ovoj parnici obavijeste L. ceste d.o.o. G., a da je sud prvog stupnja umješača obavijestio o parnici tek nakon što je zaključen prethodni postupak, ali takvim postupanjem sud prvog stupnja nije počinio nikakvu bitnu povredu, jer Zakonom o parničnom postupku uopće nije predviđeno da sud prvog stupnja uopće mora obavijestiti zainteresiranu osobu o parnici, a osim toga i sam tuženik je mogao o parnici obavijestiti L. ceste d.o.o. G. kao zainteresiranu osobu. Tek nakon što zainteresirana osoba prijavi miješanje u parnici, sud je dužan dostavljanjem poziva i odluka omogućiti pravovremeno poduzimanje svih procesnih radnji u postupku zainteresiranoj osobi, osim ako prijedlog za miješanje bude pravomoćno odbijen. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa je stoga pobijanu presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Među strankama nije prijeporan nastanak štetnog događaja 24. prosinca 2011., da je u štetnom događaju ozlijeđena putnica u vozilu osiguranom kod tužitelja, da je tužitelj putnici kao trećoj osobi 17. listopada 2012. isplatio štetu u iznosu od 50.000,00 kn, te da se prometna nesreća dogodila na državnoj cesti broj 1 kojom je upravljao tuženik na temelju odredbe čl. 82. st. 3. Zakona o cesti („Narodne novine“ broj 84/11).

Među strankama je prijeporno je li osiguranik tužitelja isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, jer je u trenutku prometne nesreće upravljao vozilom brzinom od najmanje 100 km/h ili je za nastanak štetnog događaja odgovoran tuženik iz razloga što nije pravovremeno otklonio odron kamenja s ceste. Također je sporno je li zastara utužene tražbine tri ili pet godina odnosno je li nastupila zastara.

Sud prvog stupnja utvrdio je da brzina kretanja vozila osiguranika tužitelja nije u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće, već da je isključivi uzrok nastanka prometne nesreće odron kamenja na kolniku državne ceste, koji je bilo u noćnim uvjetima uz mokar kolnik otežano uočiti. To stoga, što je na mjestu prometne nesreće ograničenje brzine od 90 km/h, a osiguranik tuženika je mogao zaustaviti vozilo samo u slučaju da se kretao brzinom od oko 45 km/h.

Žalbenim navodima ova odlučna činjenica nije dovedena u sumnju, jer je ista utvrđena na temelju vještačkog nalaza prometnog vještaka S. H..

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao da je uredno održavao državnu cestu, tj. da je uredno obavljena ophodnja radi pravovremenog uklanjanja odrona kamenja s državne ceste. Pogrešno je stajalište žalitelja da je na tužitelju bio teret dokaza kada je tuženik saznao za odron i da ga nije odmah po saznanju otklonio. To stoga što tužitelj ne može imati saznanja kada je tuženik saznao za odron kamenja, pa je stoga na tužitelju teret dokaza da je zbog stanja i uvjeta na cesti došlo do prometne nesreće, a na tuženiku je teret dokaza da je svoju obvezu održavanja državne ceste uredno izvršavao.

Dakle, tužitelj je dokazao sve elemente i odgovornosti za štetu (štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i štete, te protupravnost).

Točno je da se tužiteljevo pravo potraživanja temelji na odredbi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ali u konkretnom slučaju zastara nije tri godine, jer se radi o regresnom potraživanju koje nije isplaćeno osiguraniku tužitelja, već trećoj osobi, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima kada je tuženikov prigovor zastare odbio. Naime, od isplate štete 17. listopada 2012. pa do podnošenja tužbe 4. veljače 2016. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

Slijedom navedenog valjalo je žalbe tuženika i umješača odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

U odnosu na protutužbu valja navesti da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenju činjenica, ali je protutužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo također odbiti, jer je utvrđeno da je došlo do prijelaza prava potraživanja s oštećene K. J. na tužitelja na temelju odredbe čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a valjalo žalbe tuženika i umješača odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke.

Odluka o trošku je pravilna kako po osnovi tako i po visini, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena i u točki III. izreke.

Zagreb, 14. svibnja 2020.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec, v.r.