Rev-782/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 782/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja J. K. i M. K., oboje iz Š. .., koje zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik u K., protiv tuženika M. R. iz B.,

... - Z., radi raskida ugovora i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 6. prosinca 1991. broj Gž-1031/91-2,kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 18. lipnja 1991. broj P- 717/90-79, u sjednici održanoj dana 23. rujna 1992. godine

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju drugostepena presuda Okružnog suda u Karlovcu od 6. prosinca 1991. g. posl. br. Gž-1031/91-2 i prvostepena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 18. lipnja 1991. g. pošlo br. P 717/90-79, u dijelu kojim je utvrđeno potraživanje tuženika prema tužiteljima na iznos od 186,57 HRD, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im tužena isplati protuvrijednost od 2.134 DEM prema službenom tečaju na dan donošenja presude,sa kamatom,te u odluci o parničnom trošku, pa se u tom ukinutom dijelu predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

U nepobijanom dijelu, kojim je utvrđeno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 188,00 HRD (toč. I prvostepene presude) i kojim je tuženik obavezan da tužiteljima isplati iznos od 1,43 HRD sa kamatom (toč. I. st. 3. drugostepene presude) nižestepene odluke ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

Prvostepeni je sud donio slijedeću presudu:

"I. Utvrđuje se potraživanje tužitelja K. J. i M., a prema tuženom R. M. u iznosu od 188 dinara.

II. Utvrđuje se potraživanje tuženog R. M. prema tužiteljima K. J. i M. u iznosu od 183,90 dinara.

III. Tuženi R. M. dužan je tužiteljima K. J. i M. isplatiti iznos od 4,10 dinara sa zakonskim kamatama u smislu čio 277. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 30. IX 1987. godine do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

IV. Tuženi R. M. dužan je tužiteljima K. J. i M. naknaditi parnični trošak u iznosu od 279 dinara.

V. Tužitelji se odbijaju sa viškom tužbenog zahtjeva a tuženi sa viškom protutužbenog zahtjeva."

U povodu žalbi obje parnične stranke drugostepeni sud je donio slijedeću presudu.

"I. Djelomično se uvažavaju žalbe tužitelja i tuženoga i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 18. lipnja 1991. g. se preinačuje u toč. II. tako da ista glasi:

Utvrđuje se potraživanje tuženog R. M. prema tužiteljima K. J. i M. u iznosu od 186,57 dinara i u toč. III., te sudi:

Tuženi R. M. dužan je tužiteljima K. J. i M. isplatiti iznos od 1,43 dinara sa zakonskim kamatama koji teku od 30. IX 1987. godine do isplate u roku od 15 dana.

II. U odnosu na ostale dijelove prvostepene presude pod toč. I., IV i V žalbe tužitelja i tuženika se odbijaju kao neosnovane i u tom dijelu prvostepena presuda se potvrđuje."

Protiv drugostepene presude tužitelji su izjavili pravovremeno reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava -- kako izričito navode - ali i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako se iz sadržaja revizije može razabrati, te predlažu da se obje presude preinače i da se u cijelosti udovolji njihovom tužbenom zahtjevu (koji je na listu br. 111 specificiran na isplatu protuvrijednosti u dinarima u svoti od 2.134 DEM po tečaju na dan donošenja presude).

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije sporno među strankama da su zaključile pismeni ugovor o izvođenju radova na kući tužitelja i to 11. rujna 1987. kojim se je ugovorom tuženik (izvođač radova) obvezao izvesti građevinske radove za cijenu od 6.400 DEM (odnosno 300.000.000 dinara), da su se tužitelji (investitori) obvezali taj iznos platiti od 20. rujna 1987. godine i da su tuženiku koji je izveo radove (ali ne sve ugovorene) isplatili na ime ugovorene cijene, 4.000 DEM u rujnu 1987.g.

Takodjer nije sporno da tuženik nije nikada izvršio sve ugovorene radove, pa su tužitelji ustali tužbom tražeći da (konačno specificirani tužbeni zahtjev od 19. III 1991. na listu 111 spisa) se ugovor raskida i da im je tuženik dužan isplatiti protuvrijednost u dinarima od 2.134 DEM po tečaju na dan presude.

Tuženik je pak, za ono što je izvršio radove prema ugovoru i za dio skele te materijala koji je ostao na radilištu, ustao prijedlogom za prijeboj, stavljajući ga u iznosu od prijašnjih dinara 6,000,000 (600 HRD).

Sudovi nisu izrijekom odlučili o raskidu pismenog ugovora o izvođenju građevinskih radova (no revident taj propust posebno ne napada), ali su utvrdili da je taj ugovor raskinut krajem mjeseca rujna 1987. godine (u tom je mjesecu zaključen ugovor, izvršeni su djelomično radovi od strane tuženika, isplaćeno je tuženiku 4.000 DEM i raskinut je ugovor).

Građevinski vještak, koji je vršio procjenu izvedenih radova po tuženiku, utvrdio je da je tuženik izvršenim radovima izvršio 29,15% ugovorenih radova, računajući na bazi ugovorenih 6.400 DEM, za sve radove koje je trebalo učiniti, a prema vrijednosti i cijenama iz rujna 1987. godine i računajući 1 DEM za 1,000 prijašnjih dinara (0,1 HRD).

Prvostepeni sud nije prihvatio nalaz vještaka u odnosu na postotak izvedenih radova, već je utvrdio da je tuženik izveo 61,03% od ugovorenih radova, uz navod da je tada (u rujnu 1987.) tečaj jedne DEM iznosio 470 prijašnjih dinara. Taj je sud vještačenjem utvrdio vrijednost radova (i to utvrdio kao protupotraživanje tuženika) i protuvrijednost plaćenih maraka (4.000 DEM) od strane tužitelja, pa je oba potraživanja prebio i obvezao tuženika da isplati tužiteljima 4,10 HRD.

Drugostepeni pak sud vrši drugu računicu. On tvrdi da je tečaj DEM u rujnu 1987.godine iznosio 480 prijašnjih dinara, da postotak radova koje je tuženik izvršio iznosi - računajući po tom tečaju - 62,02% a ne 61,13%, kako je pogrešno utvrdio prvostepeni sud, koji u obrazloženju navodi dvije verzije postotaka - jednu 61,03 i drugu 61,3%) pa utvrđuje protupotraživanje tuženika od 186,57 HRD i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 1,43 HRD.

Sudovi su razliku tužiteljevih potraživanja, pogrešno računali preračunavanjem ostataka maraka u korist tužitelja, po tečaju iz rujna 1987. godine.

Kako su stranke plaćanje radova ugovorile u stranoj valuti, budući da je došlo do raskida tog ugovora, razlika koja je ostala u korist tužitelja, kad se prebije vrijednost izvršenih radova, ne računa se po tečaju na dan zaključenja ugovora, već po tečaju na dan isplate (što je povoljnije od onoga što traže tužitelji - na dan donošenja presude). Naime, raskidom ugovora stranaka, otpala je naknadno osnova zbog koje su tužitelji platili ono što prelazi vrijednost izvršenih radova tuženika, u stranoj valuti, pa tužitelji imaju pravo zahtijevati da im to tuženi plati u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju na dan ispunjenja obveze – isplate.

Sudovi su dakle pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu tužitelja. No ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. l3. Zakona o parničnom postupku, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske – dalje: ZPP - pa se nižestepene presude ne mogu ispitati.

Kako je navedeno, postoje tri verzije tečaja njemačkih maraka u rujnu 1987. godine i tri verzije postotaka radova koje je izvršio tuženik:

a) po vještakovoj verziji tečaj je bio 1.000 din za 1

DEM, a postotak izvršenih radova 29,15%;

b) po verziji prvostepenog suda, tečaj je bio 1 DEM = 470 prijašnjih dinara a postotak radova 61,03% i

c) po verziji drugostepenog suda,tečaj je bio 1 DEM = 480 prijašnjih dinara a postotak 62,05.

U spisu nema podataka (nadležnih ustanova - banaka) o vrijednosti tečaja DEM u kritično vrijeme (rujan 1987.g) i nije moguće ispitati koji je tečaj od koga zavisi postotak radova koje je izvršio tuženik, a slijedom toga ni koliko su tužitelji preplatili radove, isplatom iznosa od 4.000 DEM.

Trebalo je stoga primjenom čl. 394. st. 1. i 395. st.

2. ZPP obje nižestepene presude ukinuti u dijelu napadnutom revizijom, te predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu koji će u nastavku postupka utvrditi tečaj DEM u rujnu 1987.g. zavisno od toga utvrditi postotak izvršenih radova (stavljajući vrijednost radova prema ugovorenoj cijeni od 6.400 DEM odnosno protuvrijednosti u dinarima)a zatim utvrditi koliko je potraživanje tužitelja prema tuženiku računajući preplaćene radove u DEM prema tečaju na dan donošenja prvostepene odluke, te će odlučiti i o parničnim troškovima.

U Zagrebu, 23. rujna 1992.g.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin, v. r.