I Kž-343/2015-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 343/2015.-7

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika V. G., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. - pročišćeni tekst, 35/93. - ispravak, 108/95., 16/96. - pročišćeni tekst i 28/96. - dalje u tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 21. svibnja 2015. broj Kv-278/2014.-9 (K-92/93.-33), u sjednici održanoj 31. kolovoza 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba osuđenika V. G. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenika V. G. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku od 11. svibnja 1994. broj K-92/1993.-33 i potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. studenoga 1994. broj I Kž 761/1994.-3, kojom je V. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđenik V. G. po braniteljici M. T., odvjetnici iz S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, predloživši Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „predmetu žalbu uvažiti a osporavano rješenje preinačiti te Žalitelju dozvoliti obnovu postupka!“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12.,

I Kž 343/2015.-7

56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu jer u tijeku postupka za obnovu kaznenog postupka nije ispitao predložene svjedoke te dopustio obnovu kaznenog postupka kako bi omogućio osuđeniku pravo na pravično suđenje. Takav žalbeni navod predstavlja prigovor činjenične naravi. Stoga je prvostupanjsko rješenje ispitano po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da nove činjenice, odnosno novi dokazi, kako iskazi već ispitanih svjedoka tijekom pravomoćno okončanog postupka, tako i iskazi dvoje novih svjedoka, koji su ispitani u tijeku postupka za obnovu kaznenog postupka, sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima nisu prikladni da prouzroče njegovo oslobođenje ili osudu po blažem zakonu, te je pravilno odbio osuđenikov zahtjev za obnovu kaznenog postupka, dajući za svoju odluku valjane i dostatne razloge. Prema tome, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Osuđenik u žalbi osporava svoju zapovjednu dužnost, ističući da je u terećeno mu razdoblje obnašao samo dužnost policajca i to tek od siječnja 1992. Smatra da ne postoje dokazi koji bi ga teretili (medicinska dokumentacija o ozljedama, odluka o njegovoj zapovjednoj odgovornosti).

Naime, svjedoci istaknuti u zahtjevu (Đ. R., A. Š., I. J., I. F.) su ispitani u tijeku kaznenog postupka i tada su iskazivali o svim odlučnim činjenicama koje su bile predmet ocjene prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. Navedeni svjedoci su iskazali, tijekom istrage, te ponovno na glavnoj raspravi, da je osuđenik V. G. bio zapovjednik komandira, da ih je tukao, da je sačinjavao spiskove osoba hrvatske nacionalnosti te ih protjerivao iz njihovih kuća prisiljavajući ih da potpišu izjavu da sve ostavljaju SAO Krajini, a isto tako da je organizirao rušenje katoličkih spomen obilježja. Prema tome, kako su navedeni svjedoci u postupku iskazivali o terećenom događaju, to se ne radi o novim dokazima, koji bi bili prikladni da se na temelju njih dopusti obnova postupka. Svrha obnove postupka nije preocjena izvedenih dokaza, već postojanje novih dokaza i činjenica koje nisu postojale i koje su same za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima prikladne za oslobođenje osuđene osobe ili njezinu osudu po blažem zakonu, a što u zahtjevu osuđenika za obnovu postupka nije slučaj, niti se žalbenim navodima to dovodi u sumnju.

U podnesenom zahtjevu osuđenik je predložio ispitivanje dva nova svjedoka, M. B. i Ž. T., a koja bi mogli potvrditi činjenicu da je osuđenik obnašao dužnost policajca te da je tek u siječnju 1992. bio upućen u mjesto B., a koji iskazi bi bili prikladni prouzročiti povoljniju odluku za osuđenika.

Prvostupanjski sud je proveo izvide ispitivanjem predloženih svjedoka i utvrdio da ti novi dokazi nisu prikladni da dovedu do obnove kaznenog postupka. Naime, ti svjedoci nemaju nikakvih novih, odlučnih saznanja o događajima zbog kojih je osuđenik pravomoćno osuđen. Dapače, oni se ne sjećaju detalja, s obzirom na protek vremena od skoro 25 godina, posebno se ne sjećaju tko je u to vrijeme bio zamjenik komandira, niti ističu bilo koju

I Kž 343/2015.-7

okolnost koja bi mogla ići u prilog osuđenikovim žalbenim navodima. Ti svjedoci ne mogu preciznije odrediti ni vrijeme kada je osuđenik bio upućen u mjesto B. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio zahtjev osuđenika za obnovu kaznenog postupka našavši da dokazi koje osuđenik predlaže nisu novi dokazi prikladni prouzročiti njegovo oslobođenje ili osudu po blažem zakonu.

Osuđenik ističe da se tijekom pravomoćno okončanog postupka u kojem je osuđen nije koristio pravom na kontradiktorno raspravljanje i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja, a što mu je prvostupanjski sud odlučujući o njegovom zahtjevu za obnovu kaznenog postupka trebao omogućiti. Prije svega, osuđenik zanemaruje da tijekom tog postupka u kojem je pravomoćno osuđen nije bio dostupan i da mu je zbog toga suđeno u odsutnosti. Osim toga, sud prvog stupnja je proveo izvide tijekom postupka obnove te ispitao dva nova svjedoka koje je osuđenik predložio u svom zahtjevu kao nove dokaze. Prvostupanjski je sud dužan ocijeniti jesu li ti novi dokazi, sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima, prikladni za oslobođenje ili osudu po blažem zakonu, a to ne znači da je samim time dužan dopustiti obnovu. Stoga niti žalbeni navod da je prvostupanjski sud zbog toga počinio povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. točke d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

Budući da ispitivanjem prvostupanjskog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2017.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v. r.

Lidija Grubić Radaković, v. r.