Rev-3139/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3139/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. i LJ. M. , oboje iz Z., koje zastupa B. I., odvjetnik u Z., protiv tužene LJ. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Z., radi raskida ugovora, rješavajući reviziju tužene izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. veljače 1999. godine, br. Gž 408/99-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. listopada 1998. godine, br. P 1070/98, u sjednici održanoj 29. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je raskinut ugovor stranaka o doživotnom uzdržavanju od 30. prosinca 1997. godine i tužena je dužna izdati tužiteljima tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva nekretnina koje su bile predmetom ugovora (stan u Zagrebu) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.043,00 kn. Protiv drugostupanjske presude je tužena pravovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

U pismenom odgovoru na reviziju tužitelji predlažu da se revizija odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužitelji su roditelji tužene, s kojom žive u istom stanu dugi niz godina - zajednički. Predmetnim ugovor o doživotnom (dosmrtnom) uzdržavanju tužena se je obvezala tužiteljima (kao primateljima uzdržavanja) pružiti pomoć i njegu, po potrebi kuhati im hranu, u bolesti osigurati liječenje i njegu, a tužitelji (primatelji uzdržavanja) daju tuženoj u vlasništvo stan u Z. Prijenos prava vlasništva dozvoljen je odmah nakon potpisivanja ugovora, i da tužena stupa u posjed a tužitelji zadržavaju pravo doživotnog uživanja nekretnine.

Radi se dakle o ugovoru koji je u pogledu prelaska vlasništva nekretnina na davatelje uzdržavnja drugačiji od onog po odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (ZN) po kojim se imovina ustupa u nasljedstvo nakon smrti primatelja uzdržavanja, jer je imovina (stan) ustupljen u vlasništvo za života.

Na odnose i sporove koji nastaju iz takovih ugovora, po ustaljenoj sudskoj praksi - analogno se primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, u pogledu i za slučaj poremećaj odnosa stranaka do te mjere da je zajednički život postao nepodnošljiv, te svaka stranka y

mo2 :e tražiti da sud raskine ugovor (čl. 125. st. 2. Zakona o nasljeđivanju).

U predmetnom ugovoru stranke nisu ugovorile zajednički život, ali s obzirom na odnos stranaka do ugovora i nakon zaključenja istog, zbog faktičnih odnosa stranaka (tužena je neudata, radi, stanuje u stanu s roditeljima, zajedno su se hranili) postojala je među strankama - iako neugovorena - zajednica života.

Zato je, u svijetlu citirane odredbe čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju trebalo u povodu tužbe za raskid ugovora utvrditi da li se odnosi stranaka toliko poremetili da im je zajednički život postao nepodnošljiv.

Tužitelji su u tužbi tvrdili da se je tužena, nakon zaključenja ugovora, promijenila, da je samo za sebe nabavljala voće, da je bila osorna u razgovoru, a da kad su tužitelji odbili da tužena u kuću dovede prijatelja na razgovor, da su odnosi postali nepodnošljivi i da zato traže raskid ugovora.

Utvrđenja sudova nesumnjivo ukazuju na to da do ugovora dobri i normalni odnosi roditelja i kćeri - to nakon razmirica i sukoba i svađa više nisu. Tužitelj (otac) iako starija i bolesna osoba od ranije, zbog pogoršanih odnosa sa kćeri ima veće zdravstvene probleme, tražio je liječničku pomoć, te je liječnik potvrdio depresiju.

Na temelju iskaza saslušanih svjedoka (uglavnom znanaca, prijatelja i susjeda stranaka) sudovi su utvrdili da je na strani tužitelja došlo do promjene u raspoloženju i ponašanju, a kao posljedice poremećenih odnosa stranaka (koje i dalje žive zajedno u stanu).

Iako sudovi nisu prihvatili tvrdnju tužitelja da bi za poremećaj odnosa stranaka bila isključivo kriva tužena, prihvatili su tužbeni zahtjev polazeći od toga da za raskid postoji pretpostavka, iako nije samo jedna stranka kriva i uzročnik poremećaja.

Među svjedocima saslušan je i zet tužitelja (šogor tužene - suprug njene sestre M. M.). Na posebnoj analizi i ocjeni njegovog iskaza inzistira revidentica, tvrdeći da to nisu sudovi učinili a njegov je iskaz važan za ocjenu stvari i utvrđenje pravih razloga za traženje raskida ugovora. Taj je svjedok izjavio kako je tužitelj rekao (u lipnju 1998. godine) da je sklapanjem ugovora s tuženom "obmanut", a da je pod tim smatrao "kako je ugovorom isključio svoju drugu kćerku". To je relevantno - smatra tužena i to je pravi razlog za tužbu.

Sud nije - ističe se u reviziji - dao valjane razloge zbog čega taj iskaz svjedoka nije "od značenja za rješenja ove pravne stvari".

Zaista sudovi nisu posebno cijenili ovaj iskaz svjedoka M., ali ovaj sud nalazi da taj dio iskaza ne utječe na utvrđenje (relevantno) sudova, da je došlo do poremećaja odnosa stranaka, do te mjere da zajednički život nije više moguć. Jer je taj svjedok, među ostalim, rekao i "da su odnosi stranaka sada još gori, nego u veljači, da je tužena napala tužitelje", zatim "da se iznenadio zbog lošeg izgleda prvotužitelja" koji mu je rekao da se tužena "o njemu ne brine". Značajno je u tom iskazu i to što je taj svjedok rekao tuženoj da nije zainteresiran za stan tužitelja, jer "u Z. imamo dovoljno kvadrata".

Utvrđenje sudova o pogoršanju odnosa stranaka nakon zaključenja ugovora i da zajednički život nije više moguć, nije doveden u pitanje, citiranim dijelom iskaza svjedoka M.

Poremećaj odnosa, iako za to nije isključivo kriva tužena - ali niti tužitelji - razlogom su za raskid ugovora u smislu odredbe čl. 195. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revizija, da nije odlučeno o protutužbenom zahtjevu tužene za isplatu iznosa od 22.000 DEM (u kunskoj protuvrijednosti - list 40 spisa) nije ostvarena, jer je prvostupanjski sud na ročištu za glavnu raspravu od 10. rujna 1998. godine (list 50 spisa) razdvojio spise po tužbi i protutužbi, time da će se o protutužbi raspraviti odvojeno u drugom predmetu.

Kako su dakle sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revident, kao ni onu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu, te presuditi kao u izreci po odredbi čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 29. ožujka 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.