I Kž-284/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-284/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Marijana Hranjskog, Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Milana Petranovića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. M. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 25. veljače 1999. godine broj K-140/98, u sjednici održanoj 3. lipnja 1999., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. A.M., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i optuženik, za kaz. djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ zbog kojega je proglašen krivim, po tom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. studenoga 1998. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. A.M. odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. A.M. je proglašen krivim zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te je po čl. 173. st. 7. KZ oduzeta odnosna droga.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, po branitelju E.T., odvjetniku iz S., zbog "svih žalbenih razloga", a zapravo samo zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijanu presudu ukine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Neosnovana je tvrdnja žalitelja da vještačenje stabljika indijske konoplje, od koje se dobiva droga marihuana, provedeno po Centru za kriminalistička vještačenja MUP-a RH "ne može imati procesni karakter, odnosno predstavljati dokaz u kaznenom postupku" samo iz razloga što zahtjev za vještačenje nije dao istražni sudac, već djelatnici policije, koji su stabljike poslali na vještačenje nakon sušenja i po proteku više od mjesec dana od oduzimanja, pa da djelatnici policije, u smislu čl. 184. ZKP, nisu bili "ovlašteni obaviti potrebna vještačenja", jer se ne radi o slučaju kada postoji opasnost od odgode.

Izloženo stanovište je pogrešno, jer su redarstvene vlasti djelatnici policije ovlašteni da kod ove vrste vještačenja dostave privremeno oduzete tvari na vještačenje i u tom pravcu specificiraju predmet vještačenja, a vještačenje nisu oni sami proveli, kako se to, površno, navodi u žalbi, već zato specijalizirana ustanova za ovu vrstu vještačenja, pri čemu nije odlučno ni što su takav zahtjev postavili po proteku vremena od mjesec dana ni što je Centar za kriminalistička vještačenja u sastavu MUP-a RH. Samo, pak, vještačenje je provedeno po stručnjaku za toksikološka vještačenja mr. I.G..

Stoga je neosnovana tvrdnja žalitelja da navedeno vještačenje ne može predstavljati dokaz u kaznenom postupku, pa da bi pobijanom presudom bila počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP/97, a njenim ispitivanjem, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP/97, nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu i povezujući istu sa obrazloženjem žalbene osnove bitne postupovne povrede, žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud "pri utvrđivanju odlučnih činjenica nije pravilno cijenio rezultat izvedenih dokaza, da je iz utvrđenih činjenica - indicija izveo pogrešne zaključke o postojanju odlučnih činjenica, odnosno da sud nije pravilno primijenio odredbe formalnog i materijalnog prava i da nije utvrdio sve odlučne činjenice na kojima se pravilna primjena tih odredaba treba temeljiti". Suprotno tim, paušalnim, tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom i savjesnom analizom i ocjenom optuženikove obrane i svih izvedenih dokaza, a ne nekakvih indicija, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je izrekom presude i proglašen krivim.

Naime, iako je optuženik najprije poricao da bi on osobno zasadio i uzgajao stabljike indijske konoplje iz kojih se dobiva droga marihuana, tvrdeći da je to počinio njegov brat M.M. (l. 35-36), tijekom postupka, nakon suočenja sa bratom i na glavnoj raspravi je priznao da je to počinio upravo on (l. 49, 77), a iz zapisnika o očevidu (l. 12-14) je vidljivo da je ovlaštena službena osoba policije posebno izdvojila stabljike koje su bile zasađene u zemlju, njih ukupno 24 (pod oznakom Z 1-24), veličine 5-20 cm (14 stabljika) i 10-25 cm (10 stabljika), pa te nisu dodatno uzgajane u policijskoj postaji. Samo za proizvodnju tih 24 stabljika marihuane optuženik je proglašen krivim, a ne i za daljnjih 45 komada koje su bile zasađene u plastične čašice i koje su djelatnici policije u PP zalijevali kako bi "dosegle potrebnu visinu" za vještačenje, o čemu je iskazivao svjedok Ž.Z. (l. 76). Konačno, tih 24 stabljika je posebno označeno i u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta (l. 15) i u zapisniku o vještačenju (l. 5-6).

Stoga je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i za svoju presudu dao u svemu valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, a iz tako utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da je optuženik zasadio i uzgajao najmanje 24 stabljike biljke canabis, od koje se dobiva droga marihuana. Time je on neovlašteno proizvodio tvari koje su proglašene opojnom drogom, pa onda ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Pri tome, nije odlučno to što je to činio za vlastitu uporabu, a ne za stavljanje u promet.

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Naime, uz okolnosti koje je utvrdio i imao u vidu prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku, bilo je potrebno cijeniti za olakotno još to što je on odnosnu drogu proizvodio za osobnu uporabu, ne za tržište, i što se brine o staroj i bolesnoj baki koja je imala težak moždani udar (u žalbi se navodi da je ona i šlagirana), pa imajući u vidu sve olakšavajuće okolnosti, s jedne strane, i činjenicu da je optuženik već jednom bio u sukobu sa zakonom, s druge strane, primjerena je prema njemu kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koju mu je onda trebalo izreći i u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, jer će se i ovom kaznom, u konkretnom slučaju, postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 3. lipnja 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.