Rev-3011/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3011/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, DP Elektroprimorje Rijeka, zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz R., protiv tuženice Općine Matulji, zastupane po punomoćniku P. O., odvjetniku iz R., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 22. ožujka 2000. godine, br. Gž-2716/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji od 13. rujna 1999. godine, br. P-303/97-12, u sjednici održanoj dana 28. listopada 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 427.035,69 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 47.154,44 kn od 9. ožujka 1996. do 7. svibnja 1996. godine, po stopi od 22% godišnje, od 8. svibnja 1996. do 10. rujna 1996. godine, po stopi od 24% godišnje i od 11. rujna 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 31.120,00 kn od 9. travnja 1996. do 7. svibnja 1996. godine, po stopi od 22% godišnje, od 8. svibnja 1996. do 10. rujna 1996. godine, po stopi od 24% godišnje i od 11. rujna 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 37.831,49 kn od 9. svibnja 1996. do 10. rujna 1996. godine, po stopi od 24% godišnje i od 11. rujna 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 35.259,34 kn od 11. lipnja 1996. do 10. rujna 1996. godine, po stopi od 24% godišnje i od 11. rujna 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 10.548,37 kn od 13. lipnja 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 102.061,37 kn od 13. rujna 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 70.230,50 kn od 13. studenoga 1996. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, na iznos od 92.830,18 kn od 15. siječnja 1997. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, te naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 25.509,60 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije, a podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj se usprotivio ovoj smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije, a tužitelju naknade troškovi revizijskog postupka.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer nema proturječja između izreka nižestupanjskih presuda sa stanjem spisa. Naime, sve ono što tuženik revizijom pobija glede visine tužbenog zahtjeva i dosuđene kamate, a na način da osporava dospijeće nastanka obveza, pa i samog iznosa glavnog duga u odnosu na tražbinu od 10.548,37 kn, predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja po prvi puta iznesenog u revizijskoj fazi postupka što nije dopušteni revizijski razlog imajući na umu odredbu iz čl. 385. st. 3. ZPP. Teret dokazivanja po čl. 219. ZPP, pretpostavlja obvezu iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na kojima stranka temelji svoj zahtjev ili činjenica i dokaza kojima se pobija navod protivnika, pa kada revident iznosi prigovore u reviziji na ove okolnosti, tada i opet upire na nedopušteni revizijski razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tako nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda postupka.

U postupku je i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu udovoljeno. Naime, predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnove isporučene električne energije za javnu rasvjetu u razdoblju od 29. veljače 1996. godine, pa do 6. siječnja 1997. godine.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je tužitelj isporučivao električnu energiju na području Općine Matulji kroz utuženo, a prijeporno razdoblje, da je uredno održavao mjerne uređaje (ukupno njih 66) te da su u vrijeme očitavanja ovi mjerni uređaji bili ispravni, kao što je i utvrđeno slijedom ispostavljenih računa tuženiku, da je kroz navedeno razdoblje trošak utrošene električne energije iznose navedene u svakom ispostavljenom računu, tako da utužena tražbina tužitelja prema tuženiku postoji po svim zatraženim osnovama u visini na koju je tuženik obvezan na plaćanje tužitelju zajedno sa pripadajućom kamatom.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Obveza tuženika glede navedenih troškova proizlazi iz odredbe čl. 53. st. 1. i 3. Općih uvjeta za isporuku električne energije (“Narodne novine”, broj 8/91, 61/92, 70/92, 78/93) i čl. 22. Zakona o elektroprivredi (“Narodne novine”, broj 31/90, 47/90, 61/90, 26/93 i 78/96.). Prema navedenim odredbama električna se energija potrošačima niskog napona, a o čemu se u konkretnom slučaju radi, isporučuje na temelju ugovora o pristupanju do zaključenja kojega dolazi nakon što potrošač podnese zahtjev isporučitelju, a isporučitelj priključi objekat potrošača na svoju mrežu.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno i to, a što prihvaća i sud drugog stupnja da je takav ugovor o pristupanju bio zaključen u konkretnoj pravnoj stvari sa ranije postojećim Fondom za stambeno-komunalno gospodarstvo (Fond) koji je plaćao javnu rasvjetu. Prema odredbi iz čl. 32. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 36/95.) jedinice lokalne samouprave i uprave preuzele su nekretnine, pokretnine, financijska sredstva, te prava i obveze Fonda, pa je samim time do takve situacije došlo i u odnosu na tuženicu. Kako tuženica, a sukladno čl. 62. prije spomenutih Općih uvjeta, već ranije zaključeni ugovor o pristupanja s Fondom nije otkazala, to je tuženica sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi preuzela obveze ranijeg Fonda i glede plaćanja javne rasvjete od početka primjene prije spomenutog Zakona o komunalnom gospodarstvu pa tako i one prijeporne jer je taj zakon stupio na snagu 1. lipnja 1995. godine sa primjenom od 30. kolovoza 1995. godine.

Utoliko, a suprotno revizijskim navodima nije odlučno što u razdoblju za koji se traži isplata s osnove isporuke električne energije nije javna rasvjeta bila uvrštena kao komunalna djelatnost izrijekom u Zakon o komunalnom gospodarstvu. Naime, nije prijeporno da je odredbom iz čl. 2. Zakona o komunalnim djelatnostima (“Narodne novine”, broj 15/89.) uređenje i održavanje javne rasvjete bilo uvršteno u komunalne djelatnosti, a obveznik plaćanja prema odredbi čl. 26. toga Zakona bio je tada postojeći stambeni Fond, kao što prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu iz 1995. godine, javna rasvjeta nije više uvrštena izrijekom u komunalne djelatnosti, da bi opet Uredbom o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 109/95.) koja je stupila na snagu 29. prosinca 1995. godine, javna rasvjeta bila ponovo izrijekom uvrštena kao komunalna djelatnost, ali je ova Uredbe prestala vrijediti sa danom 1. veljače 1996. godine, odlukom o prestanku važenja Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 21/96.).

Prema tome, od tog razdoblja pa do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 70/97.) koji je stupio na snagu 15. srpnja 1997. godine, a koji Zakon ponovno izrijekom utvrđuje javnu rasvjetu kao komunalnu djelatnost, kroz prijeporno razdoblje nastanka tražbine tužitelja postojala je praznina, ali samo u smislu izrijekom neutvrđene javne rasvjete kao komunalne djelatnosti. No, kroz to prijeporno razdoblje tužitelj je isporučivao električnu energiju za javnu rasvjetu tuženici kao pravnoj sljednici ranije postojećeg stambenog Fonda, tuženica je uslugu isporuke primala, dapače i unutar tog razdoblja djelomično ovu i platila (za siječanj 1996. godine), te sklopljeni ugovor o pristupanju nije, shodno zakonu, otkazala, pa je utoliko u svemu pravilno obvezana na isplatu dosuđenih iznosa tužitelju.

Suprotno reviziji tuženika, pravilno je tuženica obvezana i na isplatu zatražene kamate tužitelju, jer troškove nije platila o dospijeću po ispostavljenim, računima za ovaj utrošak računajući od njihovog dospijeća pa do isplate, a u skladu s odredbom iz čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96.).

Valjalo je zato u svemu reviziju tuženice kao neosnovanu odbiti.

Tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer je ocijenjeno u smislu čl. 155. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije. U ostalom tužitelj trošak nije u svom odgovoru uredno niti precizirao.

Zato je u svemu odlučeno kao u izreci, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 28. listopada 2003.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.