Ovr-235/2025-6 · Općinski sud u Dubrovniku

Posl.br.Ovr.235/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23, Dubrovnik

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja AUTO-DUBROVNIK d.d., OIB 68253997791, Od sv. Mihajla 3, Dubrovnik, protiv ovršenika VT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Vedran Gjenero, odvjetnik u Dubrovniku, radi prigovora ovršenika u postupku izravne naplate, dana 4. srpnja 2025.,

r i j e š i o j e

I. Odbija se prijedlog ovršenice za donošenjem rješenja kojim se proglašava nedopuštenom pljenidba i prijenos po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 26. svibnja 2025.g., temeljem presude Općinskog suda u Dubrovniku pod posl.br. P- 2127/2015.

II. Odbija se prijedlog ovršenice za donošenjem rješenja kojim se odgađa izdavanje naloga bankama za prijenos sredstava po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu 26. svibnja 2025.g., temeljem presude Općinskog suda u Dubrovniku pod posl.br. P- 2127/2015.

i z a k l j u č i o j e

1. Upućuje se ovršenica, da u roku od 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu26. svibnja 2025.g., temeljem presude Općinskog suda u Dubrovniku pod posl.br. P-2127/2015 jer ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti naplatu protiv ovdje ovršenice koja nije dužnik u odluci koja je ovršna isprava u predmetu, te zbog činjenice da visina potraživanja premašuje iznos naslijeđene imovine, te jer je nastupila zastara potraživanja.

2. Pokretanje parnice ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Obrazloženje

1.1. U svom prijedlogu od dana 6. lipnja 2025.g. ovršenica navodi da je ovrhovoditelj protiv nje pokrenuo postupak izravne naplate 26. svibnja 2025.g., za što je ona doznala dana 29. svibnja 2025.g., i to temeljem presude Općinskog suda u Dubrovniku pod posl.br. P-2127/2015. Smatra da navedena pljenidba i prijenos nisu dopušteni jer ovršenica nije dužnik naveden u presudi koja je ovršna isprava, već je to NT. Kako je u ovršnoj ispravi temeljem koje je ovrhovoditelj predložio donošenje rješenja o ovrsi kao dužnik navedena druga osoba, a ne ovdje ovršenica, ista smatra da dopuštenost ovrhovoditeljevog prijedloga ovisi o ispunjenosti pretpostavki propisanih čl. 32 OZ-a, a njihovo ispunjenje ovlašten je ispitivati isključivo sud, a ne i Financijska agencija. Stoga ovrhovoditelj nije mogao predložiti izravnu naplatu putem FINAe. Kao potvrdu navedenog stava poziva se na odluku Rev-1694/2019-4 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te stav Županijskog suda u Varaždinu u odluci posl.br. Gž.Ovr.548/2015-2 gdje se navodi da "pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ne predstavlja ispravu na temelju koje je sud ovlašten donijeti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave protiv nasljednika ovršenika". Drži da ako ovršenica i jest nasljednica dužnika (na kojeg se u prijedlogu referira kao ovršenika, dok sebe naziva predlagateljica), to ne daje ovrhovoditelju (predloženiku) pravo da protiv nje traži izravnu naplatu, već je trebao pokrenuti parnični postupak u kojem će se utvrditi vrijednost naslijeđene imovine, pa time i visina njenog duga. Stoga ističe prigovor na potraživanje s osnove vrijednosti naslijeđene imovine jer potraživanje premašuje vrijednost ostavine, a nasljednik sukladno odredbama čl. 139 st.3. Zakona o nasljeđivanju odgovara za dugove ostavitelja, ali samo do visine vrijednosti nasljedstva. Nedopuštena je ovrha postupak ovrhe koji se ne može provesti zbog određenih pravih razloga, u ovom slučaju nije dopuštena zbog toga jer je predlagateljica nasljednica ovršenika i odgovara samo do visine naslijeđenog, čemu u prilog ide sudska praksa u odluci Županijskog suda u Karlovcu u odluci Gž.266/2020-21. Podredno ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega navedenog traži od suda da donese rješenje kojim će utvrditi da su pljenidba i prijenos u konkretnom slučaju nedopušteni, te naložiti Financijskoj agenciji da obustavi postupak te odblokira račune predlagateljice.

1.2. Uz navedeno, a kako se ovršenici temeljem nedopuštenog zahtjeva za izravnu naplatu blokirana sredstva po svim računima, ona trpi nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, te joj je ugrožena materijalna egzistencija, dok je zahtjev ovrhovoditelja očito neosnovan sukladno priloženoj sudskoj praksi, podnosi prijedlog za odgodom prijenosa zapijenjenih sredstava. Smatra da je podnošenjem prijedloga iz toč.1.1. ispunjena pretpostavka iz čl. 65. st.1. OZ-a. Stoga predlaže da se naloži Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos sredstava do pravomoćnog okončanja postupka po prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

2. Prijedlog je zaključkom od dana 11. lipnja 2025.g. dostavljen na očitovanje ovrhovoditelju, a ovrhovoditelj (koji je predmetni zaključak zaprimio istog dana), se u ostavljenom mu roku nije očitovao.

3.1. Čl. 210. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/20, 114/22 - u daljnjem tekstu OZ) propisuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine ili na drugi način sazna za takvu naplatu protiv njega može od suda predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenom.

3.2. Čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona propisuje da se na prijedlog proglašenje pljenidbe i prijednosa sredstava povodom zahtjeva za izravnu naplatu tražbine na temelju ovršne odluke suda, na odgovarajući način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi iz čl. 50. i 53. istog.

4.Cijeneći sve navode i priložene dokaze sud nalazi da prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, u dijelu u kojem je u ovom postupku ovlašten odlučivati, nije osnovan. Ovdje odmah na početku treba napraviti razliku između postupka ovrhe i zakonske regulative koja se odnosi na ovrhu, te postupka izravne naplate, koja jest vrsta ovršnog postupka, ali nije ovrha – u njoj se ne donosi rješenje o ovrsi i ne provodi ga sud. Takav postupak vodi i provodi Financijska agencija, te ona ispituje da li prijedlogu za izravnu naplatu prileže sve isprave potrebne da bi se ona provela na računima ovršnika, sve sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ( Narodne novine br. 68/2018, 2/2020, 46/2020, 47/2020 – dalje ZPONS). Ovršni zakon ovu vrstu postupka regulira u ranije citiranim odredbama čl. 209. i 210. Koje reguliraju postupak u povodu prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i odgode izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava, a koje su vrsta žalbenog postupka i upućuju na primjenu odredbi čl. 50. i 65. OZ-a koje reguliraju srodne institute u postupku sudske ovrhe. Navodi da ovrhovoditelj nije bio ovlašten tražiti izravnu naplatu protiv ovršenice (a VT u ovom postupku ima položaj ovršenika) jer ona nije navedena kao dužnik u ovršnoj ispravi ne predstavlja razlog o kojem je sud ovlašten odlučivati u ovakvom postupku. Za istaknuti jest da sudska praksa i stav Vrhovnoog na koju se poziva ovršenica i koja bi se mogla tumačiti kao širi (supsidijarnim Zakonom o parničnom postupku propisanim) žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava ili povrede postupovinih odredbi, odnosi na postupak ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, koji je opet posebna vrsta postupka sa različitom regulativom. Od razloga koji propisuje čl. 50. st.1. OZ-a, a na koje upućuje odredba čl. 210 OZ-a, ovršenica ne ističe ni jedan o kojem sud odlučuje u ovoj vrsti postupka već njeni žalbeni razlozi isključivo predstavljaju one iz toč. 7., 9 i toč.11. istog članka, o čemu će više biti obrazloženo u nastavku.

5. Činjenica koju ovršenica iznosi – da ona nije dužnik u ovršnoj ispravi i da zbog toga ovrhovoditelj nije bio ovlašten tražiti ovrhu protiv nje, odnosi se na legitimaciju stranaka u ovršnom postupku, odnosno razlog da ovrhovoditelj nije na temelju ovršne isprave ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika, razlog iz čl. 50. st.1. toč.7. OZ-a. Navod da je u postupku trebalo utvrditi kolika je vrijednost imovine koju je ovršenica naslijedila od svog pravnog prednika (dužnika iz ovršne isprave) i da od nje ovrhovoditelj nije ovlašten naplatiti više od vrijednosti naslijeđenog žalbeni je razlog iz čl. 50. st.1. toč.9. OZ-a jer smatra da je tražbina ovrhovoditelja prestala radi činjenice koju ona nije mogla isticati u postupku iz kojeg je potekla ovršna odluka. Naposljetku, zastara tražbine je žalbeni razlog iz čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a, a u vezi svih tih žalbenih razloga sud je dužan, temeljem odredbi čl. 52. st.1. i 3 OZ-a, osim u slučaju kada ovrhovoditelj prizna neki ili sve od tih razloga, ovršenika uputiti u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

6. Stoga je u ovom predmetu ovršenica sa prijedlogom za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odbijena, kao u izreci rješenja, te zaključkom upućena na pokretanje parnice radi proglašenja iste nedopuštenom kao u toč.1. zaključka.

7. Odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a propisano je da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ukoliko istovremeno postoji i neki od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. navedenog članka zakona. Navedena odredba konkretno znači da sud može odgoditi ovrhu u slučaju kada su kumulativno ispunjeni uvjeti iz te odredbe, odnosno da je ovršenik dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe kao i postojanje nekih od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. citiranog članka.

8.1. U odnosu na zahtjev ovršenika da se postupanje odgodi ( da se odredi odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava) sud također drži da je prijedlog neosnovan. Naime, da bi se takav prijedlog usvojio potrebno je da su ispunjenje zakonske pretpostavke iz čl. 65. OZ-a za odgodu ovrhe tj. da je ovršenik poduzeo neku od pravnih radnji navedenih u st.1. toč.1-11 kao objektivna pretpostavka, kao i subjektivna pretpostavka, a to je nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ovršniku, koja bi se mogla spriječiti odgađanjem postupanja.

8.2. Ovršenica smatra da je objektivna pretpostavka – poduzimanje jedne od pravnih radnji koje su propisane čl. 65.st.1. toč. 1-11 ispunjena time što je podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Ovršenica ne navodi koju bi to točno od jedanaest predviđenih radnji predstavljalo, ali tumačenjem sadržaja proizlazi da smatra da je zadovoljen uvjet iz toč.1., što nije točno. Naime, da bi bio zadovoljen taj uvjet potrebno je da je izjavljen pravni lijek protiv ovršne isprave (presude na temelju koje je zatražena izravna naplata. Izjavljivanje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ne predstavlja takvu radnju. Ali s obzirom da je ovršenica izjavila prijedlog iz razloga zbog kojih je upućena u parnicu, pa se radi o prijedlogu/žalbi iz čl.65. st.1. toč.5 OZ-a, time se može smatrati da je taj uvjet formalno zadovoljen.

8.3. Ali drugi uvjet (subjektivni), a to je nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete koja prijeti, a koja se može otkloniti prihvaćanjem prijedloga za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava, nije ispunjen. Najprije, kako je već navedeno, da bi se prihvatio prijedlog za odgodu ne može se raditi o bilo kakvoj šteti, već o šteti koja ima karakter nenadoknadive ili teško nadoknadive. Teret dokaza o tome da bi joj nastala neka šteta i o spomenutom karakteru te štete je na ovršenici. Također, mora učiniti vjerojatnim da bi se primjenom baš instituta odgode izdavanja naloga u ovakvom postupku ta šteta mogla izbjeći. Kako je ranije rečeno, ovdje se ne radi o postupku ovrhe nego o postupku izravne naplate, tako odgoda u postupku izravne naplate obuhvaća samo nalog bankama da sredstva koja plijeni od ovršenice ne prenosi ovrhovoditelju, dok se njihovi međusobni odnosi ne riješe, ali pljenidba se nastavlja. Činjenica da ovršenica smatra da je pljenidba neosnovana, te da je dovodi do financijski nepovoljne situacije, u ovom slučaju ne predstavlja štetu, nego očekivane rezultate postupka. U ovakvim slučajevima nadoknadivost štete mjeri se u mogućnosti da ovršenica, ako bi uspjela dokazati svoje argumente u parničnom postupku, dobije natrag sredstva od ovrhovoditelja tj. šteta bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva ako bi vjerojatnost da će se uspjeti natrag naplatiti od ovrhovoditelja bila mala ili nikakva. U svom prijedlogu se ovršenica ne poziva na takvu opasnost, a nenadoknadivost štete osim gore spomenutih navoda dalje ne obrazlaže.

9. Stoga je, slijedom obrazloženog, odlučeno kao u toč.II izreke rješenja.

U Dubrovniku, 4. srpnja 2025.g.

Sutkinja:

Ana Poljanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv toč.I i II. rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud. Protiv zaključka pravni lijek nije dopušten.

DNA:

- ovrhovoditelj

- ovršenica po punomoćniku odvjetniku Vedranu Gjeneru