Supreme Court allows appeal, dismissing plaintiff's claim for direct damages against defense contractor.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against a lower court's dismissal of the plaintiff's claim for damages. The plaintiff sought compensation from a defense contractor, arguing direct liability for vehicle damage caused by the Croatian Army. The court found the lower courts erred in characterizing the contract as an insurance policy, which would have granted the plaintiff direct standing. Instead, the court determined the agreement was a mandate contract lacking essential insurance elements, thereby invalidating the plaintiff's direct claim against the contractor.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima: When a contract between a state entity and a contractor lacks essential elements of an insurance agreement, such as a mandatory premium payment obligation, it constitutes a mandate contract. Consequently, a third-party victim cannot claim direct damages against the contractor under the doctrine of actio directa.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1641/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramuščaka i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz V., kojega zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik iz V., protiv tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 19. ožujka 1998. godine broj Gž-236/98 kojom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 11. prosinca 1996. godine broj P-502/96, u sjednici održanoj dana 4. travnja 2001. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice se prihvaća, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 19. ožujka 1998. godine broj Gž-236/98 i presuda Općinskog suda u Virovitici od 11. prosinca 1996. godine broj P-502/96 i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Tužena C. d.d., dužna je na ime naknade štete isplatiti tužitelju B.I. iz V., iznos od 20.511,00 kn zajedno sa zateznim zakonskim kamatama računajući od 6.2.1996.g. do isplate te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.086,00 kn, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
Nalaže se tužitelju I.B. iz V., da naknadi tuženici C. d.d. Zagreb, parniči trošak u iznosu od 9.420,00 kn u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Virovitici od 11. prosinca 1996. godine broj P-502/96 suđeno je:
Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 19. ožujka 1998. godine broj Gž-236/98 odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.
Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da revidentici dosudi troškove sudskih pristojbi na žalbe drugostupanjske odluke i reviziju.
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92
– dalje ZPP) na odgovor tužitelju te na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.
Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
Revizija je osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog Zakona, po službenoj dužnosti.
Neosnovano revident upućuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer pobijana presuda sadrži valjane razloge o svim pravno relevantnim okolnostima.
Međutim, revidentica osnovano tvrdi da je u postupanju nižestupanjskih sudova ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije sporno da tužitelj u ovoj parnici postavlja zahtjev za naknadu štete koja mu je prouzročena vozilom Hrvatske vojske 14. siječnja 1992. godine.
Nije ni sporan sadržaj ugovora o međusobnim pravima i obvezama u svezi s poslovima procjene, likvidacije i isplate šteta prouzročenih vozilima Hrvatske vojske od 4. prosinca 1991. godine zaključen između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i C. d.d..
U ovoj parnici je jedino sporno koja je pravna narav ugovora od 4. prosinca 1991. sklopljenog između Ministarstva obrane RH i tuženika o odgovoru na to pravno pitanje ovisi i odgovor na prigovor tužene da je na promašena pasivna legitimacija koji prigovor tuženica navodi tijekom parnice, a ponavlja ga i u reviziji.
Ovaj revizijski sud ne prihvaća pravnu ocjenu nižestupanjskih sudova da je ugovor od 4. prosinca 1991. godine ugovor o (dobrovoljnom) osiguranju od autoodgovornosti za štete počinjene uporabom vozila HV-a.
U slučaju takvog osiguranja, a u smislu propisa iz čl. 940. i čl. 941. Zakona o obveznim odnosima – ZOO ("Narodne novine", broj 53/91), pasivna legitimacija tuženika kao osiguravatelja bila bi nedvojbena, a treća oštećena osoba imala bi neposredan zahtjev prema tuženiku (actio direkta).
U slučaju osiguranja od odgovornosti (dobrovoljno osiguranje), sklopljeni ugovor mora imati bitne sastojke ugovora o osiguranju u smislu odredbe iz čl. 897. ZOO. Ovo napose znači da stranke ugovaraju obvezu ugovaratelja osiguranja da osiguratelju plati premiju osiguranja (čl. 912. ZOO) kao cijenu uz koju osiguratelj preuzima teret rizika.
Ugovorna obveza ugovaratelja osiguranja platiti premiju predstavlja jednu od osnovnih karakteristika osigurateljnog pravnog posla. Ova obveza ujedno daje ovom poslu karakter aleatornosti, jer ugovaratelj bezuvjetno mora platiti premiju, dok je neizvjesno da li će osigurani slučaj nastupiti, a posebno s time da li će osiguratelj biti u obvezi platiti naknadu iz osiguranja i u kojem iznosu. Ovu naknadu osiguratelj plaća kao svoju ugovornu obvezu u svoje ime i iz svojih sredstava.
Ocjenjujući predmetni ugovor glede u njemu statuiranih obveza stranaka i to posebno odredbe iz čl. 1. (izvršitelj u ime naručitelja vrši likvidaciju štete) te u čl. 4. u svezi sa specifikacijom 1. i 2. (način i visina isplate troška tuženiku po određenoj šteti te refundiranja isplaćene naknade) ovaj sud nalazi da spomenuti ugovor ne sadrži bitne sastojke ugovora o osiguranju, već da sadržaj rečenih odredbi proizlazi da se radi o ugovoru o nalogu (čl. 749. ZOO), a takav ugovorni odnos ne daje pravo tužitelju kao trećoj oštećenoj osobi ostvarivati naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara nalogodavac direktnom tužbom protiv tuženika kao nalogoprimca, pa je zato osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, te su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.
Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP revizija je prihvaćena, a nižestupanjske presude su preinačene tako da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.
Odluka o trošku zasnovana je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Sud je tuženici kao opravdan parnični trošak dosudio troškove sudskih pristojbi na žalbe, drugostupanjsku presudu i reviziju. Visina troška utvrđena je sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.
Zbog navedenih je razloga odlučno kao u izreci presude.
U Zagrebu, 4. travnja 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v. r.