I Kž-764/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 764/1990-3

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjendika vijeća, te Primorac Vladimira i Petranović Milana, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. R. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. KZH i dr., odlučujući o žalbama optuženika S. R., K. S., B. P. i Č. A. te javnog tužitelja, podnesenih protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 2. veljače 1990. K 11/87, u sjednici održanoj dana 19. ožujka 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Baldu,

presudio je i riješio je :

I. Djelomično se uvažava žalba javnog tužioca, ukida se prvostepena presuda u oslobadjajućem dijelu u odnosu na opt. S. R. i opt. K. S. i djela iz čl. 227. st. 1. KZH opisanih pod toč. 4. i 5. izreke prvostepene presude i predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe: opt. S. R., opt. K. S., opt. B. P. i opt. Č. A. i u ostalom dijelu žalba javnog tužioca, te se u odnosu na ove optuženike potvrdjuje prvostepena presuda u njenom osudjujućem dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Osijeku oglasio je opt. S. R. i opt. K. S. krivim, da su i vrijeme i na način opisan u izreci te presude, pod toč. 1. učinili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz čl. 222. st. 3. KZH, a opt. B. P. pod toč. 2. i opt. Č. A. pod toč. 3. izreke pobijane presude, da su učinili krivično djelo prikrivanja iz čl. 150. st. 2. KZH, pa im je na temelju istih zakonskih propisa primjenom čl. 51., 52. i 53. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrekao uvjetnu osudu, tako da je opt. S. R. utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, opt. K. S. da je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a opt. B. P. i opt. Č. A. svakom

I Kž 764/1990-3

kazna zatvora od po šest mjeseci, koje se kazne neće izvršiti ako ppt. S. R. za vrijeme od tri godine, opt. K. S. za vrijeme od dvije godine, a opt. B. P. i opt. Č. A. za vrijeme od jedne godine, ne učine nova krivična djela.

Po čl. 50. st. 1. KZJ optuženicima je u utvrdjene kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to: opt. S. R., opt. K. S. i opt. B. P. od 25. siječnja do 13. ožujka 1986., a opt. Č. A. od 27. siječnja do 13. ožujka 1986. godine.

Na temelju čl. 39. KZJ opt. S. R. i opt. K. S. izrečene su i novčane kazne u iznosu od 20 tadašnjih dinara, koju su dužni platiti u roku od mjesec dana.

Na temelju čl. 66. opt. S. R. izrečena je i mjera sigurnosti zabrane obavljanja poziva, djelatnosti i dužnosti u vezi s raspolaganjem, upotrebom, upravljanjem, rukovanjem ili čuvanjem društvene imovine u trajanju od dvije godine.

Nadalje, na temelju čl. 350. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobodjeni su optužbe opt. S. R., da bi pod toč. 4., a opt. K. S., pod toč. 5. izreke prvostepene presude, učinili kriv. djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH.

Protiv osudjujućeg dijela presude žalbu su podnijeli optuženici: S. R., putem branitelja V. V., odvjetnika iz O., K. S., putem branitelja M. D., odvjetnika iz O., B. P., putem branitelja K. R., odvjetnika iz V. i Č. A., putem branitelja R. N., odvjetnika iz O., te javni tužilac.

Opt. S. R. i opt. K. S. se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, a S. R. i zbog odluke b imovinsko-pravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu_na ponovno sudjenje, a opt. K. S. još i to, iako se ne žali zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu da se odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu preinači na način da se oštećena Radna organizacija V. iz O. odbije s imovinsko-pravnim zahtjevom ili da se ošt. radna organizacija s imovinsko-pravnim zahtjevom uputi da svoje potraživanje ostvaruje u parnici.

Opt. B. P. se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, a opt. Č. A. zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, s time da obojica predlažu, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Javni tužilac se žali u odnosu na oslobadjajući dio pobijane presude zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, a u pogledu osudjujućeg dijela presude zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom, da se oslobađajući dio pobijane presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno

I Kž 764/1990-3

sudjenje u tom dijelu, a u odnosu na opt. S. R. i opt. K. S., da se pobijana presuda u odluci o krivičnoj sankciji preinači na način, da se ovim optuženicima izrekne kazna zatvora kao teža sankcija.

Odgovor na žalbu javnog tužioca podnio, je samo opt. K. S. putem svog drugog branitelja K. I., tadašnjeg odvjetnika iz Z., s prijedlogom da se žalba javnog tužioca odbije kao neosnovana.

Javni tužilac Hrvatske vraćajući spis, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP prijedlog, da se žalba javnog tužioca uvaži, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Drugostepena sjednica održana je bez prisutnosti optuženika i njihovih branitelja, iako su oni u svojim žalbama u smislu čl. 371. st. 1. ZKP stavili zahtjev da budu obaviješteni o sjednici radi prisustvovanja istoj, jer je odredbom čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, odlučeno da se odredbe čl. 371. st. 1., 2 i 4. ZKP ne primjenjuju.

Žalba javnog tužioca je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

Na žalbu javnog tužioca

U pravu je javni tužilac kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i optužene S. R. i K. S. oslobodio optužbe da bi počinili krivično djelo iz čl. 227. st. 1. KZH (opisano u toč. 4. i 5. izreke pobijane presude).

Prvostepeni sud obrazlaže odluku da nema dokaza, da bi opt. S. R. i opt. K. S. učinili navedeno krivično djelo na način, da u obrazloženju pobijane presude navodi slijedeće: "Nasuprot tome vijeće ovoga suda nalazi što se tiče kriv. djela iz čl. 227. st. 1. KZH da nije sporno da su optuženici S. odnosno K. zaista sačinili fiktivne otpremnice odnosno uplatnice. No bilo je sporno u koju su svrhu te uplatnice sačinjene - da li je to bilo u funkciji osnovnog kriv. djela ili je pak to učinjeno naknadno radi prikrivanja već izvršenog kriv. djela. Tokom postupka nije se moglo dokazati navod optužbe da ovo kriv. djelo egzistira samostalno, već po mišljenju vijeća ovoga suda kriv. djelo krivotvorenja ovako kako je učinjeno od strane opt. S. i K. je konzumirano kriv. djelo iz čl. 222. KZH"

U prvom redu nije točno, da je opt. S. kao skladištar, izdavao fiktivne otpremnice, a opt. K., kao blagajnik izdavao fiktivne uplatnice. Otpremnice, odnosno uplatnice koje su ovi optuženici izdavali gradjanima kao kupcima tehničkog plina bile su istinitog sadržaja, a kao isprave sadržavale su sve podatke koje moraju imati.

I Kž 764/1990-3

Iz obrana optuženih S. R. i K. S. slijedi, da su oni otpremnice odnosno uplatnice izdavali kupcima prilikom prodaje tehničkog plina, a to je posve logično jer su kupcima morali predati jednu od ovih isprava kao dokaz o kupnji plina, inače bi svakom od kupaca bili sumnjivi za prisvajanje utroška.

Prema tome, nije uopće bilo sporno kako i kada su te isprave bile sačinjene.

Prvostepeni sud smatra, da se nije mogao dokazati navod optužbe da krivično djelo krivotvorenja isprave u konkretnom slučaju egzistira samostalno. Nadalje prvostepeni sud iznosi i svoje mišljenje, da krivotvorenje službene isprave onako kako je učinjena od strane optuženika je konzumirano u krivičnom djelu iz čl. 222. KZH.

Ovdje očito prvostepeni sud misli na odnos izmedju kriv. djela iz čl. 222. KZH i kriv. djela iz čl. 227. KZH, te mogućnost stjecaja ovih krivičnih djela.

Krivično djelo iz čl. 222. KZH je opći oblik krivičnog djela protiv službene dužnosti, što znači da će ovo krivično djelo postojati ako ne postoji neko drugo krivično djelo protiv službene dužnosti (odnos specijaliteta). Krivično djelo iz čl. 227. KZH ima karakter posebnog krivičnog djela protiv službene dužnosti i prema već usvojenoj praksi, zbog odnosa specijaliteta, nije mogućni idealan stjecaj izmedju posebnog krivičnog djela kao što je kriv. djelo iz čl. 227. i općeg krivičnog djela protiv službene dužnosti kako je krivično djelo iz čl. 222. KZH. Realan stjecaj je dakako moguć, jer će se krivično djelo iz čl. 227. KZH gotovo redoviti činiti radi prikrivanja kriv. djela iz čl. 222. KZH.

U konkretnom slučaju opt. S. R. "nije izdane otpremnice uveo u službenu evidenciju a niti ih predao na knjiženje", a opt. K. S. "nije izdane uplatnice proknjižio u blagajničkim dnevnicima niti ih je položio u blagajničku dokumentaciju" (ovo su citati iz činjeničnog opisa djela iz optužnice za krivična djela iz čl. 227. st. 1. KZH). Optuženici su ovako postupili očito zato, jer su htjeli prikriti prisvajanje novca, jer bi se u protivnom vrlo brzo pokazao manjak u njihovom poslovanju.

U ovom slučaju se stoga ne radi o tome, da optuženici nisu u poslovne isprave unijeli kakav važan podatak, kako je navedeno u pravnom opisu već se radi o tome da su optuženici isprave koje su imali istinit sadržaj "prikrili" što proizlazi iz činjeničnog opisa djela, što je poseban oblik vršenja kriv. djela krivotvorenja službene isprave iz st. 2. čl. 227. KZH.

Neunošenje u službenu ispravu kakog važnog podatka čini tu ispravu neistinitom, a prikrivanje službene isprave je oblik postupanja s ispravama koji je izjednačen s upotrebom neistinite službene isprave u službi ili poslovanju kao načina izvršenja krivičnog djela navedenog u čl. 227. st. 2. KZH. Službena isprava u ovom slučaju mora biti istinita, jer ako bi bila neistinita takvu ispravu nebi imalo smisla prikrivati,

I Kž 764/1990-3

uništiti, u većoj mjeri oštetiti i na drugi način učiniti neupotrebljivom.

Stoga bi se u konkretnom slučaju moglo raditi jedino o kriv. djelu iz čl. 227. st. 2. a ne i st. 1. istog člana.

U ponovljenom postupku, prvostepeni sud će vodeći računa o svemu navedenom cijeniti obrane optuženika S. R. i K. S., kao i druge provedene dokaze te utvrditi, da li su ovi optuženici učinili krivično djelo iz čl. 227. KZK, a odlučit će i o tome da li se u konkretnom slučaju radi o načinu izvršenja ovog krivičnog djela iz st. 1. ili iz st. 2.

Na žalbe optuženika

Medju optuženicima jedino je opt. B. P. istakao u svojoj žalbi kao žalbeni osnov bitnu povredu krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, tj. da je izreka osudjujućeg dijela pobijane presude proturječna sama sebi i razlozima presude.

Ovaj žalbeni osnov se medjutim u žalbi ne obrazlaže osim što se ističe, da je u činjeničnom opisu djela iz toč. 1. izreke pobijane presude (koji se odnosi na opt. S. R. i opt. K. S. i kriv. djelo iz čl. 222. st. 1. i 3. KZH) navodi, da imovinska korist iznosi 408 tadašnjih dinara, umjesto 400 tadašnjih dinara, jer zbroj iznosa od 240 i 160 daje iznos od 400.

Ovdje se medjutim ne radi o nikakvoj proturječnosti nego se radi o pogrešci u pisanju.

Žalbeni osnov povrede krivičnog zakona ističe se u žalbi takodjer opt. B. P. i opt. Č. A.. Medjutim, ovaj žalbeni osnov se ne obrazlaže u njihovim žalbama, a iz sadržaja njihovih žalbi jasno proizlazi, da se njima napada pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja po prvostepenom sudu.

Opt. S. R. vidi pogrešno utvrdjeno činjenično stanje u tome što je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu prisvojenih iznosa, pri čemu ponavlja svoju obranu s glavne rasprave. U tom pravcu ističe, da se cijena tehničkoga plina mijenjala tri puta godišnje, a da je on spominjući iznos od tadašnjih 50.000 dinara (5 denominiranih dinara) koliko je zadržao za sebe i davao rukovodiocima (opt. B., opt. Č. i pok. K.) mislio na zadnju cijenu tehničkoga plina. Medjutim, u prvih šest mjeseci 1985. godine njih četvorica su dobili ukupno 48 dinara (ili 2 dinara mjesečno), a u drugoj polovini 1985. godine ukupno 136 dinara (svaki je dobio 34 dinara).

I optuženi K. ističe u svojoj žalbi da je za sebe uzeo, ili kako kaže u žalbi da je na njega otpalo, samo 46 dinara, te da on nije sam pisao uplatnice, već su uplatnice pisale i neke druge osobe.

Suprotno ovim tvrdnjama prvostepeni sud je potpuno i

I Kž 764/1990-3

pravilno utvrdio činjenično stanje i to na temelju priznanja ovih optuženika u istražnom postupku, a djelomično i na osnovu nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka T. mr. D., što se posebno odnosi na opt. K. S..

Za svoje utvrdjenje prvostepeni sud je dao vrlo iscrpne razloge, koje nema potrebe ponavljati, a koje ovaj drugostepeni sud u cijelosti prihvaća.

U svojoj žalbi opt. B. P. ponavlja kao i u svojoj obrani, da nije od opt. S. R. primio nikakav novac, te da je vodio knjige za evidenciju o proizvodnji plina i zapri-manju plina u skladište, te da je vještak utvrdio, da se njegova evidencija gotovo podudara sa knjigovodstvenim stanjem. Da je primao novac sigurno takvu evidenciju nebi vodio.

I opt. Č. A. ističe u svojoj žalbi, da je samoinicijativno ustrojio knjige kontrole OOUR-a "Tehnički plinovi", te da je protiv opt. S. R. podnio disciplinsku prijavu, što sigurno nebi učinio da je primio od njega novac. Zbog toga što je podnio disciplinsku prijavu i nije pristao da se stvar "zataška", što je od njega tražio opt. S. R., ovaj mu se optuženik osvetio tako, da ga je teretio pred sudom.

Prvostepeni sud je na osnovu iskaza opt. S. R. i opt. K. S. utvrdio, da su opt. B. P. i opt. Č. A. primili novac od S. R., koji je potjecao od učinjenog krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. KZH. Njihovi iskazi su u tom pogledu bili potpuno odredjeni, jasni i cjeloviti, pa su svakako bili dovoljna podloga za utvrdjenje prvostepenoga suda da su oni učinili krivično djelo iz čl. 150. st. 1. KZH.

Navodi žalbe opt. B. P. i opt. Č. A. nisu dakle argumenti koji bi doveli u pitanje utvrdjenje prvostepenog suda, jer oni sami po sebi mogu biti i točni, ali to ne znači da nisu primali novac od opt. S. R..

Stoga je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i u pogledu djela učinjenih po ovoj dvojici optuženika.

Žalba javnog tužioca zbog odluke prvostepenog suda o krivičnoj sankciji u odnosu na optužene S. R. i K. S., nije osnovana.

Prvostepeni sud je ispravno utvrdio sve okolnosti od kojih ovisi vrsta i visina izrečenih krivičnih sankcija (čl. 41. KZJ) u odnosu na opt. S. R. i opt. K. S., pri čemu posebno treba istaknuti utvrdjene olakotne okolnosti i njihov kvalitet. Isto tako prvostepeni sud je ispravno utvrdio, da postoje sve pretpostavke za primjenu instituta uvjeta osude, kako onih iz čl. 51., a isto tako iz čl. 53. KZJ.

Stoga nije u pravu javni tužilac kada u svojoj žalbi tvrdi, da je prvostepeni sud precijenio značaj olakotnih okolnosti.

I Kž 764/1990-3

Što se tiče dobrog imovnog stanja ovih optuženika i okolnosti, da u vrijeme kada su optuženici uzimali novac, da se radilo o značajnim iznosima, može se reći da je to samo djelomično točno, no isto tako treba voditi računa, da je ovim optuženicima izrečena i novčana kazna, upravo zbog toga što su učinili krivično djelo iz koristoljublja i što je u vrijeme izvršenja djela pribavljena korist bila znatna.

Kod svega toga treba voditi računa i o tome, da je od izvršenja djela ipak prošlo više od šest godina i što je opt. S. R. izrečena i mjera sigurnosti iz čl. 66. KZJ u trajanju od dvije godine.

Kad se već govori o izrečenoj mjeri sigurnosti iz čl. 66. KZJ opt. S. R. treba reći, da je ovaj drugostepeni sud ispitivao opravdanost izricanja ove mjere u smislu čl. 379. ZKP obzirom da je opt. S. R. izjavio žalbu zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, pa žalba izjavljena iz ovog osnova u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog izrečene mjere sigurnosti.

Ispitujući da li je trebalo opt. S. R. izreći ovu mjeri sigurnosti ovaj drugostepeni sud nalazi, da je prvostepeni sud trebao ovu mjeru sigurnosti opt. S. R. izreći, te da je ova mjera u trajanju od dvije godine na zakonu osnovana.

Ispitujući osudjujući dio prvostepene presude na temelju čl. 379. ZKP u pogledu izrečenih uvjetnih osuda ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da je prvostepeni sud optuženima osnovano izrekao uvjetne osude na način kako je to navedeno u izreci osudjujućeg dijela prvostepene presude.

Isto tako odluka prvostepenog suda o imovinsko- pravnom zahtjevu ošt. Radne organizacije V. iz O. je na zakonu osnovana i u skladu je sa činjeničnim utvrdjenjem prvostepenog suda.

Zbog svega navedenog trebalo je na temelju čl. 384. i čl. 385. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka, v. r.

Horvatinović mr Ružica, v. r.