Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld first instance conviction for robbery, theft, and illegal weapon possession.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance judgment convicting him of robbery, theft, and illegal possession of weapons. The appellant argued that the court lacked jurisdiction and that the evidence was insufficient, but failed to provide proof of military status or challenge the factual findings. The court ruled that the appeal was unfounded because the appellant did not substantiate claims of procedural errors or misapplication of law, and the first instance court correctly assessed mitigating and aggravating circumstances.
Legislator headnote
AI generatedZKP čl. 360. st. 2.; čl. 366. st. 1. toč. 2.; čl. 374.; The appeal against a criminal judgment is inadmissible if the appellant fails to substantiate claims of procedural violations or misapplication of law with concrete evidence, and the appellate court finds no grounds to overturn the factual findings or sentencing of the first instance court.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 856/1995-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.E., zbog krivičnih djela iz čl. 127. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 15. lipnja 1995. godine br. K 226/93, u sjednici održanoj 27. ožujka 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. S.Z.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.E. (M.) i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Županijski sud u Gradu Zagrebu, presudom od 15. lipnja 1995. godine br. K 226/93 oglasio je krivim opt. M.E. zbog krivičnih djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, krivičnog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. st. 2. KZRH i krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH, te mu temeljem čl. 127. st. 1. KZRH za prvo krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, za drugo djelo temeljem čl. 126. st. 2. KZRH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za treće djelo temeljem čl. 203. st. 2. KZRH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te ga uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
Po čl. 45. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. lipnja 1993. godine do 8. ožujka 1994. godine i od 2. lipnja 1994. godine pa nadalje.
Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1.-6. ZKP, i naknade troškova branitelja po službenoj dužnosti.
Protiv navedene presude žali se optuženik po branitelju D.S., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oglasi krivim za krivično djelo prikrivanja odnosno podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće ili preinači glede odluke o kazni.
Žali se i optuženik osobno i u žalbi analizira provedeni postupak, polemizira sa predsjednikom vijeća glede unošenja izjava u zapisnik, ponavljajući iznijetu obranu da nije kriv za počinjena djela. Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, u pismenom podnesku od 25. siječnja 1996. godine br. Ktž 1607/95 predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Žalbe nisu osnovane.
U žalbi podnesenoj po branitelju i osobno optuženik navodi da mu je za djelo pod toč. 2. sudio nenadležan sud što bi ukazivalo na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. ZKP. Međutim, optuženik ne pruža bilo kakve podatke o tome da bi u vrijeme počinjenja djela bio pripadnik Hrvatske vojske, a to je morao biti i u vrijeme podizanja optužnice, u smislu čl. 4. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, a to niti optuženik sam ne navodi.
Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik nalazi u postojanju proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika. Tu povredu žalitelj općenito navodi, a za razliku od tvrdnji iz žalbe Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, posebno iskaze saslušanih svjedoka i sve navedeno obrazložio u presudi pa ovaj sud ne nalazi bilo kakvih proturječnosti. Sud prvog stupnja je nedvojbeno utvrdio, posebno iz iskaza svjedoka M. i J.F., da su u izvršenju krivičnog djela razbojništva učestvovale dvije osobe, te da se kao druga osoba u postupku pored optuženika spominje B.M., pa je prema tome, takvo navođenje u izreci osnovano iako samim tim M. nije oglašen krivim niti se položaj, u postupku, optuženika E. mijenja.
Optuženik ukazuje i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP, navodeći da se presuda suda prvog stupnja temelji na posebnom izvješću, te da glavna rasprava dana 15. lipnja 1995. godine nije počela iznova iako se promijenio sastav vijeća. Za razliku od žalitelja sud drugog stupnja nije našao niti da bi bile ostvarene relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje ukazuje žalba optuženika.
Sud prvog stupnja je u dokaznom postupku izvršio uvid u posebno izvješće, koje prileži u spisu (list 4-9 spisa) međutim, na tom izvješću nije utemeljena presuda niti to izvješće samo po sebi sadrži izjave na kojima bi se uopće presuda i mogla temeljiti. Kako su zapisnici o obavljenom informativnom razgovoru sa optuženikom izdvojeni iz spisa sud njima nije raspolagao i isti nisu utjecali na ocjenu obrane optuženika i provedenih dokaza, niti se na njima zasniva bilo kakva odluka suda prvog stupnja, a sud se na njih niti ne poziva u obrazloženju presude, kao niti na ovo posebno izvješće.
Neosnovana je i tvrdnja optuženika da glavna rasprava, dana 15. lipnja 1995. godine nije počela iznova budući iz raspravnog zapisnika (list 419-423 spisa) proizlazi upravo suprotno. Glavna rasprava je započela i tekla redom, kako to predviđa Zakon o krivičnom postupku. Iskazi ranije saslušanih svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka su pročitani suglasnošću stranaka kako to predviđa čl. 323. st. 2. ZKP i na tako pročitane zapisnike nije bilo primjedbi na glavnoj raspravi niti su stranke tražile ponovno neposredno saslušanje svjedoka ili vještaka.
Optuženik u žalbi podnesenoj osobno stavlja niz pritužbi na način vođenja glavne rasprave od strane predsjednika vijeća, način unošenja izjava, što je neosnovano, budući iz zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da su iste vođene prema odredbama Zakona o krivičnom postupku, a na unošenje izjava nitko nije imao primjedbi, niti osobe koje su ih davale, niti stranke pa niti sam optuženik. U žalbi podnesenoj po branitelju optuženik navodi i da je tijekom postupka povrijeđeno pravo obrane, jer da su otvarana optuženikova pisma upućena branitelju. Optuženik i sam to izražava kao sumnju koju ne argumentira, a kako optuženiku nije bilo uskraćeno pravo da ga branitelj posjećuje i razgovara s njima slobodno i bez nadzora, nakon podizanja optužnice, pa kako u spisu nije evidentirana zabrana slobodnog dopisivanja bez nadzora sa braniteljem, nije povrijeđeno pravo optuženika iz čl. 69. st. 3. ZKP. Obzirom na sve navedeno ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.
Optuženik se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede krivičnog djela iz toč. 1. i 2. izreke, dok izvršenje djela pod toč. 3. priznaje. Navodi da sud prvog stupnja nije mogao neprihvatiti iskaze svjedoka N.T., M.Š. i I.B., koje svjedokinje su navele da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio s njima, a svjedok B. da je stvari koje su kod njega nađene, a potječu iz krivičnog djela razbojništva, kupio od B.M..
Za razliku od žalitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje koje žalbenim razlozima nije dovedeno u sumnju.
Naime, iz iskaza oštećenika J. i M.F. sud prvog stupnja je utvrdio da je nad njima izvršeno razbojništvo od strane dvojice maskiranih i naoružanih muškaraca. Jedan od te dvojice je bio krupniji i jači i na glavnoj raspravi oštećenica M.F. je u osobi optuženika prepoznala tu osobu. Točno je da se radi o indiciju, budući to prepoznavanje nije bilo izvršeno na propisani način, međutim, nije indicij da je ta osoba ispalila hitac iz pištolja, u bočni zid u kući oštećenika, o čemu su iskazivali oštećenici i da je zrno pronađeno prilikom provođenja uviđaja, kako to proizlazi iz zapisnika o uviđaju od 7. svibnja 1993. godine (list 22 spisa), a vidiljivo je i na fotodokumentaciji br. 511-18-14/1-31-1939/93, fotografijama F-20, 21 i 22. Na zidu sobe je konstatirano mehaničko oštećenje od metka što potvrđuje navedene iskaze oštećenika.
Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (list 105. spisa) sud prvog stupnja je utvrdio da je od R.V., koja je iznajmila stan optuženiku, u B. ulici, što optuženik niti ne poriče, oduzet između ostalog i automatski pištolj scorpion, vlasništvo optuženika. Provedenim balističkim vještačenjem po Centru za kriminalistička vještačenja MUP-a Republike Hrvatske utvrđeno je da se sa sigurnošću može tvrditi da je deformirano zrno kalibra 7,65 mm pronađeno u stanu F., ispaljeno iz automatskog pištolja marke scorpion br. 3548S koji je izuzet prilikom pretrage stana optuženika, a koji mu je iznajmila R.V. (list 309-311 spisa). Upravo na taj materijalni dokaz koji nedvojbeno tereti optuženika, kako to ispravno zaključuje sud prvog stupnja, žalba se uopće ne osvrće, tvrdeći da je pobijana presuda donesena na temelju indicija.
Kada se uz takve materijalne dokaze, te iskaze oštećenika ima u vidu i da je i u automobilu i u stanu optuženika nađeno niz predmeta koja potječu od izvršenja ovog krivičnog djela, način na koji je pronađen automobil oštećenika marke BMW o čemu su iskazivali saslušani svjedoci, način postupanja optuženika glede iznajmljivanja stana, koji je očigledno služio samo za odlaganje ovakvih stvari, zatim promjena identiteta, kao nedvojbeno se nameće zaključak da je upravo optuženik osoba koja je sudjelovala u izvršenju krivičnog djela razbojništva nad oštećenicima J. i M.F.. Prema tome, ne radi se samo o skupu indicija koji su bez sumnje čvrsti već i o dokazima koji ukazuju na pravilan zaključak suda prvog stupnja.
Sud prvog stupnja je u potpunosti obrazložio zbog čega ne vjeruje svjedocima T.,.Š. .B., koje razloge usvaja i ovaj sud i koji nisu žalbom osporeni.
Žalitelj u žalbi podnesenoj po branitelju navodi da je sud prvog stupnja izmislio da je optuženik predao svjedoku N.T. optuženicu iako je imenovana to izričito iskazala kada je saslušana kao svjedok, dana 30. studenog 1993. godine (list 284 spisa). Bila je izričita u navodu: "prilikom posjete optuženiku u prisutnosti straže odnosno sudske policije meni je optuženik predao optužnicu na kojoj je bio podsjetnik što sve treba napraviti". Navedeno čak ne osporava niti sam optuženik u žalbi podnesenoj osobno. Kada se uz to ima u vidu oduzeto pisamce prilikom posjete ovog svjedoka optuženiku, način njezina postupanja kao i način iskazivanja ovih svjedoka, opravdano sud prvog stupnja ne prihvaća njihove iskaze kao istinite, a razloge, iz kojih to ne čini, prihvaća i ovaj sud te upućuje na obrazloženje presude suda prvog stupnja.
Sud prvog stupnja je u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude, prihvaćajući iskaze svjedoka D.N. i I.J. kao istinite, a ne prihvaćajući neuvjerljivu obranu optuženika da je te puške i ostale predmete nabavio na južnom ratištu, od osobe po imenu M. Kada se uzme kao nesporno da oružje potječe iz Zagreba, iz kuće D.N., u koju je provaljeno, nelogično je i neuvjerljivo da bi ga netko transportirao na južno bojište i tamo prodavao. Radi se isključivo o lovačkim puškama i 1992. godini kada je Hrvatska vojska već bila oformljena i bolje naoružana pa lovačke puške na bojištu više nisu bile potrebne, a neuvjerljivo je da bi ih tamo netko transportirao samo radi prodaje kako to ispravno zaključuje sud prvog stupnja. Stoga se saslušanje predloženog svjedoka E.B. na te okolnosti ukazuje bespotrebnim.
Iz navedenih razloga žalbom nisu osporena utvrđenja odlučnih činjenica, a nije to učinio niti optuženik u vrlo opširnoj žalbi podnesenoj osobno, prije dostavljanja presude, na 144 stranice, u kojoj u stvari polemizira sa predsjednikom vijeća o načinu vođenja postupka i tvrdeći da je bilo drugačije nego što to proizlazi iz raspravnih zapisnika, u prilog koje tvrdnje ne pruža niti jedan dokaz, a niti je tijekom postupka stavljao primjedbe na zapisnik i provedene dokaze niti on niti njegov branitelj. Takvom analizom nečega što u spisu ne postoji optuženik nije doveo u pitanje provedene dokaze i utvrđene činjenice od strane suda prvog stupnja.
Zbog izloženih razloga, kao i onih koje navodi sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude, nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žalitelj ne obrazlaže žalbeni osnov povrede krivičnog zakona već smatra da je do takve povrede došlo kao posljedice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer da bi optuženika trebalo oglasiti krivim za krivična djela prikrivanja pod toč. 1. i 2. izreke. Takva postavka žalbe ne predstavlja prigovor povrede krivičnog zakona jer se prosudba o eventualnoj provedbi krivičnog zakona odnosi uvijek na ono i onakvo činjenično stanje kako je pobijanom presudom utvrđeno, a ne na ono koje nije utemeljeno na provedenim dokazima, odnosno na neko pretpostavljeno činjenično stanje kako ga prikazuje žalba.
Ispitujući pak pobijanu presudu na temelju čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj sud nije našao da bi pobijana presuda sadržavala bilo koju povredu krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP na štetu optuženika.
Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o kazni.
Sud prvog stupnja je na pravilan način ocijenio sve oklonosti koje utječu da kazna bude veća ili manja pa i one koje optuženik ističe u žalbi, prije svega njegovo sudjelovanje u domovinskom ratu kada je i ranjen, te činjenicu smanjene, ali ne bitno, uračunljivosti, što je sve cijenjeno kao olakotno. Uz pravilno cijenjene otegotne okolnosti te imajući u vidu stupanj krivične odgovornosti optuženika i težinu i društvenu opasnost djela, sud prvog stupnja je optuženiku utvrdio kazne za svako djelo, te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora za koju i ovaj sud smatra da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 4. i 31. OKZRH. Težak raniji život osuđenika odnosno odrastanje u nepovoljnim obiteljskim prilikama, na što se optuženik poziva u žalbi iako tu činjenicu ne argumentira nije po ocjeni ovoga suda takva okolnost uslijed koje bi bilo opravdano utvrđivati blaže kazne odnosno izreći blažu jedinstvenu kaznu obzirom na sve utvrđene otegotne okolnosti koje ukazuju na veću društvenu opasnost djela i počinitelja.
Slijedom iznesenog trebalo je žalbe optuženika temeljem čl. 374. ZKP odbiti kao neosnovane, te je stoga odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 27. ožujka 1996.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja v.r.
Ante Potrebica v.r.