Revr-741/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 741/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz D. S., koju zastupa punomoćnica T. Ž., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. E. d.o.o. Z., OIB: ..., (ranije Č. i nj. p. v. d.o.o. Z.), kojeg zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1877/12-3 od 23. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5298/11-23 od 27. rujna 2012., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 47.868,58 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke), a tužiteljici je naloženo tuženiku nakaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.012,50 (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku i predložila Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviju tuženik je osporio navode tužiteljice iznesene u reviziji te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od prosinca 2010. do svibnja 2012. i to razlike plaće između plaće radnog mjesta šefa pogona, koju je tuženik isplaćivao tužiteljici, i plaće radnog mjesta šefa pogona uvećane za 30%, a nakon što je tužiteljica prestala obavljati funkciju koordinatora za zaštitu na radu.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tuženik tužiteljici nakon prestanka obavljanja funkcije koordinatora za zaštitu na radu isplaćivao plaću radnog mjesta šefa pogona sukladno odredbi čl. 137. st. 1. točka 4. Kolektivnog ugovora društva Č. i nj. p. v. d.o.o. Z. od 31. ožujka 2008. (dalje: KU), pa da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu plaće šefa pogona uvećane za 30% jer uvećanje plaće od 30%, propisano čl. 112. st. 1. KU, ne predstavlja plaću za obavljeni rad već naknadu plaće koja se isplaćuje koordinatoru za zaštitu na radu samo za vrijeme obavljanja te funkcije.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revidentica u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude navodi da reviziju podnosi zbog pravnih pitanja:

1. „Da li se iznos koji je tužiteljica primala temeljem II Aneksa ugovora o radu broj: 4286 od 05.11.2008. godine ima smatrati plaćom sukladno čl. 83. st. 3. Zakona o radu i posljedično plaćom na koju tužiteljica ima pravo temeljem solidarnosti propisanom čl. 137. st. 1. t. 4. Kolektivnog ugovora i čl. 67. st. 1. t. 4. Pravilnika o radu, ili naknadom za obavljanje poslove koordinatora povjerenika zaštite na radu u kojem slučaju se ista isplaćuje samo za vrijeme obavljanja funkcije koordinatora zaštite na radu?

2. Da li se II Aneks ugovora o radu broj: 4286 od 05.11.2008. godine koji je tužiteljica sklopila s tuženikom ima smatrati dodatkom ugovora o radu kojim su stranke ugovorile osnovnu plaću i dodatke na plaću kao bitan uglavak ugovora o radu sukladno čl. 13. st. 1. t. 8. Zakona o radu?

3. Ako se iznos koji je tužiteljica primala temeljem II Aneksa ugovora o radu broj: 4286 od 05.11.2008. godine smatra plaćom sukladno čl. 83. st. 3. Zakona o radu, da li se u konkretnom slučaju pravo solidarnosti propisano Kolektivnim ugovorom ima smatrati pravom radnika na koje se primjenjuje čl. 7. st. 3. Zakona o radu?“

Odlučujući o dopuštenosti podnesene izvanredne revizije vijeće ovoga suda ocijenilo je da revizija tužiteljice nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Prema ocjeni ovoga vijeća tužiteljica u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude nije izložila razloge zbog kojih smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica u reviziji samo neodređeno navodi da su postavljena pravna pitanja važna za odluku u sporu jer je pobijana odluka protivna i nepodudarna zakonskim odredbama Zakona o radu i odredbama Kolektivnog ugovora zbog kojeg je revizija podnesena. Također navodi da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što bi u slučaju održavanja na snazi ove odluke došlo do neujednačene primjene jasnih odredbi Zakona o radu, što svakako utječe na ravnopravnost svih građana u njegovoj primjeni.

Međutim, takvi navodi tužiteljice izneseni u izvanrednoj reviziji sami po sebi, a s obzirom da se tužiteljica nije pozvala na konkretne i različite odluke drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda u kojima je zauzeto pravno shvaćanje o postavljenim pravnim pitanjima, ne predstavljaju dostatne razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Pritom treba posebno navesti da revizijski sud ne može ispitivati pravilnost primjene materijalnog prava u postupku koji prethodi revizijskom postupku u slučaju kad revident podnese izvanrednu reviziju koja ne ispunjava formalne pretpostavke za dopuštenost te revizije s obzirom da su u izvanrednoj reviziji izostali razlozi o važnosti postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog je temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 1. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.