I Kž-48/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 48/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. M. zbog kaznenog djela iz članka 79. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. rujna 1999. godine broj K-55/98, u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja optuženika, odvjetnika N. R.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi J. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 79. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93., 38/93., 16/96. i 28/96.), te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a na temelju članka 90. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" broj 34/93 i 28/96) naloženo mu je i platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 2.655,00 kn, a oštećena R. Ć. je na temelju članka 100. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Protiv ove presude žalbu je po svom branitelju, odvjetniku N. R., podnio optuženi J. M., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na đenje, ili da se ista preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

ponovno su

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 48/00-5

Spis je, u skladu s odredbom članka 360. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podneskom od 2. ožujka 2000. godine predložilo odbijanje žalbe optuženika kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja optuženika, odvjetnika N. R., a u odsutnosti uredno izviještenog optuženika.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na žalbeni navod da je izreka presude nerazumljiva jer se „u njoj ne opisuje što je s odjećom oštećenice“ (pa žalitelj postavlja pitanje da li se ona sama skinula ili je odjeću s nje skinuo optuženik), valja istaći da skidanje odjeće sa silovane osobe nije bitni element kaznenog djela silovanja iz članka 79. Krivičnog zakona Republike Hrvatske niti o toj okolnosti ovisi primjena koje odredbe kaznenog zakona. Stoga sud prvog stupnja, s obzirom na odredbu članka 341. stavka 1. točke 1. Zakona o krivičnom postupku prema kojoj će sud u osuđujućoj presudi izreći „za koje se djelo (optuženik) oglašava krivim, uz naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona“, nije niti bio dužan u izreci pobijane presude opisati na koji način je došlo do razodijevanja oštećenice. Međutim, utvrđenja koja je prvostupanjski sud o tim okolnostima našao jasno su i razložno opisana u obrazloženju presude.

Žalbeni navod da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama posebno se ne obrazlaže, pa stoga valja samo istaknuti da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude određeno i potpuno izložio koje činjenice je iz kojih razloga uzeo dokazanima, pri čemu je osobito dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika, te pri primjenjivanju odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

Zbog toga ovaj sud drugog stupnja nalazi da u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. Zakona o krivičnom postupku.

Suprotno žalbenim prigovorima, i činjenično stanje je u ovoj kaznenopravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno.

Žalitelj neosnovano osporava utvrđenja suda prvog stupnja da je optuženi J. M. prijetio oštećenici i prema njoj primijenio silu kako bi je prinudio na obljubu. Međutim, okolnost da je oštećena R. Ć. kritične zgode zadobila samo tjelesnu ozljedu desnog koljena (pri čemu se ističe da je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka, kojeg je cijenio imajući na umu i iskaz oštećenice ispitane kao svjedokinje, nedvojbeno utvrdio da je tu povredu oštećenica zadobila kada ju je optuženik, kako je to ona opisala, gurnuo na krevet iza sjedala) ne dovodi u pitanje zaključke suda prvog stupnja da je optuženik prema oštećenici primijenio silu i kada ju je uvukao u kamion, kada je s nje skidao hlače i gaćice te dok je s njom obavljao spolni odnos (tijekom kojega ga je ona, kako je iskazala, laktom pokušavala odgurnuti od sebe), a i kasnije, kada joj je jednom rukom povukao glavu prema svojemu spolnome organu, a drugom rukom joj silom razmaknuo usnice kako bi joj u

I Kž 48/00-5

usta stavio svoj spolni organ. Naime, općepoznato je da niti svaki udarac, a pogotovo ne svako hvatanje (u ovome slučaju za rame) ili guranje, pa niti nasilno širenje nogu, ne moraju nužno rezultirati nanesenim ozljedama koje bi bile vidljive i dulje vrijeme nakon takve primjene sile. Stoga okolnost da oštećenica nije, osim ozljede koljena, zadobila i druge povrede ne dovodi u pitanje istinitost njezinog iskaza.

Osim toga, niti okolnost da optuženi J. M. nije oštećenici upućivao prijetnje tijekom zbivanja u kabini zaustavljenog kamiona (za vrijeme razodijevanja te obavljanja spolnog odnosa) ne dovodi u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja da je on počinio kazneno djelo silovanja. Naime, kazneno djelo silovanja može se počiniti na dva načina – ili uporabom sile (bilo apsolutne, bilo psihičke), ili prijetnjom – a opis radnje ovog kaznenog djela u izreci pobijane presude sadrži upravo opis fizičke sile koju je optuženik primijenio prema oštećenici kako bi slomio njezin otpor (povukao ju na pomoćni ležaj i polegao je te joj silom razmaknuo noge). U skladu je s ovime i zakonski opis ovog kaznenog djela u izreci pobijane presude prema kojemu je ono počinjeno upotrebom sile.

No, neovisno o gore iznijetom, valja napomenuti da je optuženik, kako je to utvrdio i prvostupanjski sud, oštećenici ranije, nakon što je ona bila izašla iz zaustavljenog kamiona, uputio i prijetnje (kada joj je, naredivši joj da uđe, opsovao majku te zaprijetio da će joj razbiti zube) kojima je također pridonio slamanju njenog otpora.

Također, u odnosu na žalbeni navod da na gaćicama oštećenice nisu pronađeni tragovi krvi, valja samo ukazati na nalaz biološkog vještačenja iz kojeg proizlazi da je vještačenjem tih gaćica utvrđeno da je „Sangur test za dokazivanje prisustva krvi dao pozitivan (+) rezultat“ (list 189 spisa), pa je proizvoljna tvrdnja u žalbi da krvi na gaćicama nije bilo. I okolnost da na odjeći oštećenice i optuženika te na posteljini u kabini kamiona nisu pronađeni tragovi sperme u skladu je s iskazom oštećenice prema kojemu je optuženik ejakulirao po njenim ustima u prednjem dijelu kamiona, a ne na krevetu iza sjedala, kada su oboje bili goli, pa nije bilo niti za očekivati pronalazak tragova optuženikove sperme na odjeći i na posteljini. Stoga niti ovaj žalbeni navod ne dovodi u pitanje istinitost iskaza oštećenice.

Razlike među iskazima oštećene R. Ć. i svjedoka D. Š. u pojedinostima koje se odnose na pitanje jesu li se oni sreli odmah nakon dolaska oštećenice u Č. (kako je tvrdila oštećenica) ili su se tada samo čuli telefonom (kako je to naveo ovaj svjedok), a kasnije se našli između Č. i D. B. (u čemu su oboje suglasni), nisu tako značajne da bi dovele u pitanje istinitost iskaza oštećenice o bitnim okolnostima – tijeku predmetnog događaja u kamionu zaustavljenom na parkiralištu kod predjela R.. Naime, o ovim kontaktima su i oštećenica i svjedok detaljno ispitani tek na glavnoj raspravi održanoj dana 25. siječnja 1999. godine, dakle, nakon više od godinu i pol poslije predmetnog događaja, pa je životno da, zbog tog proteka vremena, o ovim detaljima (koje izvjesno nisu niti imali razloga posebno pamtiti) ne iskazuju potpuno suglasno. Pritom se napominje i da je svjedok D. Š., nakon što mu je predočen iskaz oštećenice o ovim okolnostima, naveo i da „ni on više nije siguran koliko puta su se sastali“ (list 119 spisa), dakle, i on je dopustio mogućnost da se s oštećenicom našao nakon njenog dolaska u Č..

Žalba sugerira da je oštećenica imala spolni odnos upravo prilikom susreta s D. Š. te da je tada kod nje došlo do razdora djevičnjaka. Ovakav zaključak nema nikakvog uporišta u

I Kž 48/00-5

provedenim dokazima. Naime, prema suglasnim iskazima oštećenice i svjedoka D. Š., njih dvoje su bili u duljoj vezi prije predmetnog događaja, a u kritično vrijeme više nisu bili u vezi, ali su ostali u dobrim odnosima. Nedvojbeno je da je oštećenica upravo kritičnog dana izgubila nevinost, a neživotno je da bi njih dvoje, iako tijekom veze očigledno nisu imali spolne odnose, nakon prekida te veze stupili u intimni odnos, a da bi nakon toga oštećenica prijavila upravo optuženika za silovanje.

Konačno, u žalbi se ističe da je oštećenica u više situacija mogla prijaviti silovanje (za vrijeme naplate cestarine na autoputu, prilikom zaustavljanja u Ivanić Gradu radi točenja goriva te nakon izlaska iz kamiona u Đakovu i u Osijeku). Međutim, oštećenica je opisala zbog čega to nije učinila, navevši da joj je tijekom vožnje optuženik zaprijetio da će ju on naći bilo gdje i ubiti ako bude o tome govorila, zbog čega je ona osjetila strah za svoj život te je nastojala djelovati smireno, pa je i logično da je odlučila silovanje prijaviti tek po dolasku kući jer je, kako je sama navela, smatrala da će se po dolasku u kuću roditelja osjećati sigurnije i zaštićeno.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je za takovo utvrđenje u obrazloženju pobijane presude u svemu iznio iscrpne i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Utvrđene olakotne okolnosti koje se odnose na dosadašnju neosuđivanost optuženika, njegove obiteljske prilike (da je otac i hranitelj dvoje maloljetne djece) te sudjelovanje u Domovinskog ratu, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio te je, vodeći računa o svim tim okolnostima kao i otegotnim okolnostima koje je također pravilno utvrdio, obrazložio i cijenio, optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Pritom, u odnosu na žalbeni navod da „na neki način da oštećenica nije optuženiku pružila neki ozbiljniji otpor“, valja samo napomenuti da je ona, kako je iskazala, svo vrijeme tijekom predmetnih događaja plakala, govorila optuženiku da je nevina, molila ga da joj to ne čini te ga i pokušavala odgurnuti laktom. Stoga je, imajući u vidu i okolnost da bi svaki otpor jači od pruženog, u situaciji u kojoj se oštećenica našla – u kabini kamiona s fizički jačim optuženikom, na osamljenom parkiralištu, nakon prijetnji koje joj je on bio uputio – nju mogao izložiti takvom fizičkom napadu na život i tijelo kojem se ona ni na koji način ne bi mogla oduprijeti, uistinu bespredmetno raspravljati o intenzitetu i „ozbiljnosti“ pruženog otpora.

Slijedom iznesenog, kazna izrečena optuženiku ni u kom slučaju se ne ukazuje prestrogom, već je ista nužna da ostvari opću svrhu izricanja kaznenopravnih sankcija iz članka 4. stavka 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/93., 39/93., 108/95., 16/96. i 28/96.) kao i svrhu kažnjavanja iz članka 31. istog Zakona.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 366. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 374. Zakona o krivičnom postupku žalbu

I Kž 48/00-5

optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. travnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.