Legislator Case Law & Legislation
Rev-658/1996-2 AI generated

Supreme Court dismisses tenant's appeal, ruling eviction valid after six months of non-use despite lack of separate allocation decision.

Case Number Rev-658/1996-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the tenant's appeal against a final eviction order, confirming the lower courts' decision to terminate his tenancy rights. Although the tenant argued he lacked rights to the specific 44 square meter unit because no separate allocation decision existed for it, the court found he had acquired tenancy rights through his prior 1980 allocation for the larger 106 square meter unit which was subsequently divided. The court ruled that since the tenant had not used the specific unit for over six months, the statutory conditions for eviction were met, making the appeal unfounded.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o stambenim odnosima (1974), čl. 48; Zakon o stambenim odnosima (1985), čl. 59, 99; Zakon o parničnom postupku, čl. 393: Tenancy rights are established by the original allocation decision covering the larger unit even after division, and eviction is valid if the tenant has not used the specific portion for more than six months.

Keywords

AI generated
tenancy rights termination housing allocation division non-use eviction period separate allocation decision supreme court review housing law Croatia statutory eviction conditions

Cited Legislation

AI generated
Zakon o stambenim odnosima iz 1974. godine, čl. 48.
Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine, čl. 59.
Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine, čl. 99.
Zakon o parničnom postupku, čl. 393.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 658/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, tužitelja D. p. D. - T. i p. u., koga zastupa punomoćnik V. F., dipl. pravnica, protiv tuženika S. H. iz O., koga zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u O., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 18. ožujka 1993. br. Gž 449/93-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku od 19. siječnja 1993. godine br. P 214/92-26, u sjednici održanoj 25. travnja 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

"Usvaja se otkaz stanarskog prava tuženiku S.H., te mu se nalaže da iseli iz stana koji se nalazi u O., …, broj stana …, ukupne površine 44 m5, te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda tužitelju u posjed u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude preinače i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

U pismenom odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija ili odbaci kao nedopuštena ili odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

Tuženik ne osporava da nije duže od šest mjeseci izbivao iz predmetnog stana (oženio se 1983. godine u B. i tamo živio, i samo je povremeno dolazio u O., a njegova je kći izdavala predmetni dio stana u površini od 44 m5), ali tvrdi da on nema stanarsko pravo na tom - stanu u površini od 44 m5, jer da za isti nikada nije dobio odluku o korištenju od nadležnog organa, već da je on nosilac stanarskog prava na velikom stanu u površini od 106 m5 koje je dobio na korištenje odlukom od 1980. godine, a spornih 44 m5 je samo dio toga stana. Zato, tvrdi tuženik, da nema stanarsko pravo na stanu koji se otkazuje, pa da presude predstavljaju ukidanje nepostojećeg (inegzistentnog) prava, te da je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Ovaj prigovor tuženika ne stoji i nije osnovan.

Utvrđeno je pravilno da je tuženik nosilac stanarskog prava na stanu koji mu je otkazan, u površini od 44 m5. To je utvrđeno u postupku a na slijedeći je način tuženik stekao stanarsko pravo na tom stanu (iako nije donijeto posebna odluka o korištenju tog stana).

Ugovorom o korištenju stana od 1. 9. 1980. godine tuženiku je dodijeljen na korištenje četverosobni stan u površini od 106,69 m5.

Na molbu tuženika i njegove kćeri D.H. (koja je bila umješačem na strani tuženika u tijeku prvostupanjskog postupka ali je odustala od miješanja) davalac stan na korištenje (tužitelj) donio je odluku 16. 12. 1983. godine, da se odobrava dioba stana u O., …, da se za diobu odobrava 150.000 dinara, a da će se nakon diobe - fizičkog odvajanja postojećeg stambenog prostora - izdati novo rješenje o dodjeli stana tuženiku br. 51 (jednosobni), a D.H. br. 52. (dvosobni).

Dioba je izvršena, stvorene su dvije stambene jedinice, probijena nova vrata i tuženik od tada koristi predmetnih 44 m5 veličine jednosobni stan, a njegova kći D. veći.

Utvrđeno je - iskazom samog tuženika - da je uz njegovo odobrenje i zamolbu izvršena dioba, tako da je njegova kćerka stanovala u dvosobnom stanu, a njemu "da se ostavi jednosobni stan".

Prema tome od 1983. godine tuženik je stanar predmetnog stana u površini od 44 m5, iako nije donijeta posebna odluka da mu se isti daje na korištenje, jer je ranije (1980. godine) dobio odluku o korištenju stana koji je razdijeljen na dva stana i koji koristi od tada, pa je stanarsko pravo stekao i po Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. godine ("Narodne novine", br. 52/74) po čl. 48. i po Zakonu o stambenim odnosima iz 1985. godine ("Narodne novine", br. 51/85) - po čl. 59. uselio u stan, koji je i do tada koristio, u većoj površini (106 m5) na temelju odluke o davanju stana na korištenje iz 1980. godine.

Ne stoji dakle revizijski navod, da je tuženiku otkazano nepostojeće stanarsko pravo. Ono postoji i tuženik je bio korisnikom toga stana, ali budući da ga nije neopravdano koristio duže od šest mjeseci (što nije sporno) na temelju čl. 99. Zakona o stambenim odnosima (1985.) stekli su se uvjeti za otkaz stanarskog prava pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, te revizija nije osnovana i trebalo ju je odbiti na temelju čl. 393. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

U Zagrebu, 25. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.