Croatian Supreme Court dismisses appeal against robbery conviction, upholding first-instance judgment and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Croatian Supreme Court dismissed the appeal filed by defendant H.M. against a first-instance conviction for robbery and a four-year prison sentence. The defendant argued that the lower court committed procedural errors, misidentified the crime as committed during a state of insanity, and imposed an excessive penalty. The court rejected these claims, finding no significant procedural violations, validating the expert report that the defendant was diminished capacity rather than insane, and deeming the sentence appropriate given the defendant's history of murder and psychological profile.
Legislator headnote
AI generatedčl. 367. st. 1. toč. 11. i čl. 367. st. 2. ZKP; The appellate court must reject an appeal alleging significant procedural violations if the first-instance judgment clearly states the decisive facts without contradictions and if the expert evidence is legally obtained and properly evaluated.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-433/09-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. H. M., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a, odlučujući o žalbi opt. H. M., podnesenoj protiv presude Županjskog suda u Sisku od 25. ožujka 2009. broj K-39/08, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. P.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba opt. H. M. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-39/08 od 25. ožujka 2009. godine, opt. H. M. proglašen je krivim za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
Temeljem odredbe čl. 80. st. 1. KZ-a od optuženika je oduzet kuhinjski nož kao sredstvo izvršenja djela, dok je temeljem odredbe čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženik oslobođen troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žalbu je podnio opt. H. M. po branitelju po službenoj dužnosti M. J., odvjetniku u S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se utvrdi da je optuženik kazneno djelo počinio u stanju neubrojivosti, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Izjašnjavajući se o žalbi Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku P. P., podneskom broj KŽ-DO-905/09 od 12. lipnja 2009. godine predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
Žalba opt. H. M. nije osnovana.
Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tim prije što žalitelj niti ne obrazlaže i ne konkretizira u čemu bi se ta povreda sastojala, već samo paušalno u žalbi ističe da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni.
Suprotno takvim paušalnim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u presudi vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju kaznenog djela i kaznenoj odgovornosti optuženika, pa kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a nije osnovana.
Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i to onu iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, žalitelj vidi u tome da se presuda temelji na nezakonitom dokazu. Nezakonitim dokazom žalitelj smatra nalaz i mišljenje ustanove za vještačenje – NPB „dr. I. B. P.“, što obrazlaže time da je optuženik višestruko liječen u toj bolnici, pa da je zbog toga i predlagao da se provede novo psihijatrijsko vještačenje po drugoj ustanovi, koja bi na nepristran način utvrdila neubrojivost optuženika tempore criminis, smatrajući, dakle, te da je riječ o nalazu i mišljenju vještaka iz čl. 250. ZKP-a.
S tim u svezi treba primijetiti da je vještačenje u ime NPB „dr. I. B. P.“ operativno provela vještakinja T. Ž. P., forenzički psihijatar te bolnice, a da je iz medicinske dokumentacije sadržane u spisu vidljivo da ova vještakinja nije sudjelovala u kliničkom liječenju optuženika, odnosno da nije sudjelovala u njegovom liječenju uopće.
Pored toga, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da postoje razlozi iz čl. 250. ZKP-a, zbog kojeg bi psihijatrijska ustanova „dr. I. B. P.“ trebala biti izuzeta od vještačenja, a niti je u Zakonu o kaznenom postupku, u bilo kojoj njegovoj odredbi, predviđeno da se psihijatrijsko vještačenje ne može provoditi u onoj ustanovi kod koje je optuženik liječen. Prema odredbi čl. 254. st. 1. ZKP-a, ako se vještačenje povjerava stručnoj ustanovi, tijelo koje vodi postupak upozoriti će da u davanju nalaza i mišljenja ne mogu sudjelovati osobe iz čl. 250. ZKP-a ili osobe za koje postoje razlozi za izuzeće od vještačenja, a vještakinja T. Ž. P. ne spada u krug takvih osoba.
Stoga je sasvim evidentno da se ne radi o nezakonitom dokazu iz čl. 9. st. 2. ZKP-a, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a.
Stoga, nisu počinjene bitne povrede kaznenog postupka na koje se upire u žalbi, a ispitujući pobijanu presudu, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP, utvrđeno je da nisu počinjene niti druge postupovne povrede, iz toč. 1. citirane zakonske odredbe, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Neosnovana je i žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji žalbeni osnov se ogleda u tvrdnji žalitelja da je optuženik tempore criminis bio neubrojiv.
Iz nalaza i mišljenja ustanove NPB „dr. I. B. P.“, a koje vještačenje je provela forenzički psihijatar prim. dr. sc. T. Ž. P., proizlazi da je ona nalaz i mišljenje dala temeljem medicinske dokumentacije o liječenju optuženika, temeljem psihologijskog ispitivanja optuženika, te temeljem intervjua sa istim kao i temeljenih uvida u spis na osnovu čega je zaključila da je optuženik bio smanjeno ubrojiv. Obrana optuženika, osim načelnog prigovora o pristranosti ustanove za vještačenje, nije dala nikakvih drugih valjanih argumenata koji bi mogli dovesti u pitanje stručnu utemeljenost nalaza i mišljenja vještaka o psihičkom stanju optuženika tempore criminis, osim puke tvrdnje da je optuženik tempore criminis bio neubrojiv, što je nedostatan argument da se ospori vještački nalaz i da se provodi novo vještačenje.
Stoga je žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.
Također je neosnovana žalba i zbog povrede kaznenog zakona, jer je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika oglasio krivim za razbojništvo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, koji je bez ikakve dvojbe počinjeno i čije počinjenje žalitelj u pogledu objektivnih obilježja dijela niti ne dovodi u pitanje.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je i po službenoj dužnosti ispitivao je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP), te nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.
Neosnovana je žalba i zbog odluke o kazni, u kojoj se ističe kako utvrđene olakotne okolnosti ukazuju da mu je izrečena prestroga kazna zatvora.
Međutim, optuženik je predmetno kazneno djelo počinio za vrijeme vikenda, na koji je pušten iz kaznionice, obzirom da izdržava kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, zbog kaznenog djela ubojstva, a iz psihijatrijskog nalaza vidljivo je da, uz ostale psihičke probleme i poteškoće, da je došlo do oštećenja i osiromašenja ličnosti sa visokim latentnim agresivnim nabojem, pa neovisno o njegovoj smanjenoj ubrojivosti, izraženom kajanju i obiteljskim prilikama, kazna zatvora u trajanju od 4 godine je potpuno primjerena svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne, te će se upravo takvom kaznom ispuniti sve svrhe kažnjavanja.
Slijedom svega izloženog, a temeljem odredbe čl. 387. ZKP-a, valjalo je žalbu opt. H. M. odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 27. siječnja 2010.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Martina Slunjski, v.r.
Senka Klarić Baranović, v.r.