I Kž-57/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 57/06-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. Ć. C. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, od 19. listopada 2005. broj K-5/05, u sjednici održanoj 2. listopada 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, te se presuda suda prvog stupnja ukida i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod toč. I. žalba optuženik je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku, proglašen je krivim optuženik B. Ć. C. što je, na način pobliže činjenično i pravno opisan u izreci, počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04, 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ) u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 129/00, dalje ZIDKZ), zbog čega je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru za i od dana 23. prosinca 2004. do 21. siječnja 2005. godine. Temeljem čl. 173. st. 7. KZ od optuženika je oduzeta opojna droga kokain i digitalna vaga marke „Tanita“ – sve navedeno u potvrdama PU Šibensko-kninske broj 017920 i 017921 od 23. prosinca 2004. godine, a temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06; u daljnjem tekstu: ZKP) riješeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

I Kž 57/06-3

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje, a podredno da se preinači presudu u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je i optuženik, po branitelju K. Š., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova s prijedlogom „da se pobijana presuda ukine u smislu žalbenih navoda ili postupak vrati na ponovno suđenje kako bi se činjenično stanje potpuno i nedvojbeno utvrdilo, a sve u cilju donošenja zakonite i ispravne sudske odluke ili da podredno odmjeri minimalnu kaznu optuženiku uvažavajući sve olakotne okolnosti nesporno utvrđene tijekom postupka“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razmatranje, koje je u svom pisanom očitovanju od 22. veljače 2006. broj Kž-DO-318/06, predložilo žalbu državnog odvjetnika prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti, a kod tog je prijedloga ostao zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Petar Pulišelić, koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je, uslijed toga, žalba optuženika bespredmetna.

Osnovano državni odvjetnik tvrdi da se pretežiti dio iskaza, kojeg je na glavnoj raspravi dala dr. V. N. u svojstvu vještaka psihijatra na okolnost optuženikove ubrojivosti tempore criminis, odnosi na njezina osobna zapažanja tijekom liječničkih pregleda optuženika izvan postupka vještačenja i onog što joj je tijekom tih pregleda kazao optuženik, iz čega da proizlazi da je dr. N. u ovom kaznenom postupku ispitana i kao svjedok i kao vještak, time da je veći dio njezinog iskaza ustvari iskaz svjedoka, a tek manji dio iskaz vještaka, što zbog kumulacije uloga nije dopušteno.

Naime, iz zapisnika o glavnoj raspravi od 19. listopada 2005 i sadržaja iskaza dr. N. s te glavne rasprave, jasno proizlazi da je ona, iskazujući u svojstvu vještaka psihijatra, zapravo iskazivala o okolnostima koje je saznala od optuženika izvan postupka vještačenja tj. u obavljanju svog zanimanja, bez da je, prije nego što je započela davati takav svoj de facto svjedočki iskaz, bila upozorena kao svjedok, što u žalbi pravilno akcentira državni odvjetnik. Naime, dr. N. je, kao liječnik optuženika izvan kaznenog postupka, sukladno čl. 234. st. 1. toč. 4. ZKP oslobođena obveze svjedočenja o okolnostima koje je u okviru obavljanja svog zanimanja saznala od optuženika, s kojim pravom ista nije bila upoznata, zbog čega je taj njezin iskaz, sukladno čl. 235. st. 1. ZKP, nezakonit dokaz na kojem se ne može utemeljiti sudska odluka.

Kako međutim iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja svoju odluku o krivnji optuženika utemeljio na takovom njezinom iskazu jer je obranu optuženika da je opojnu drogu kokain koristio za osobnu uporabu zbog problema s potencijom otklonio uz obrazloženje da je takova obrana „doista neuvjerljiva i neprihvatljiva, a posebno kada se ima u vidu iskaz vještakinje dr. V. N. koja je od 1996. do 2000. liječila

I Kž 57/06-3

optuženika zbog problema vezanih u PTSP, te alkoholizam, te koja potvrđuje da joj se optuženik nikada nije obraćao zbog gore navedenih problema“, tada je u pravu državni odvjetnik da je sud prvog stupnja, prilikom donošenja pobijane presude, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP jer je presudu utemeljio na nezakonitom dokazu.

Zbog izloženog, valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP i pobijanu presudu ukinuti te je vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, tijekom kojeg će taj sud izvesti sve već provedene dokaze, neposredno pri tom ispitati dr. N., te ovisno o svojstvu koje će imati u daljnjem tijeku kaznenog postupka je i propisno upozoriti, nakon čega će donijeti novu odluku koju će i valjano obrazložiti.

Ovdje međutim, valja napomenuti da žalba državnog odvjetnika nije osnovana u dijelu u kojem on tvrdi da dr. V. N., zbog činjenice da je optuženikov liječnik, ne može biti ujedno i vještak u kaznenom postupku. Do takvog zaključka, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, državni je odvjetnik došao dovodeći u svezu odredbu čl. 250. st. 1. ZKP i čl. 234. st. 1. toč. 4. ZKP, u čemu međutim nije u pravu.

Naime, pogrešno državni odvjetnik tumači navedene odredbe Zakona o kaznenom postupku, jer iz istih ne proizlazi opća zakonska zapreka da se liječnik, koji je izvan kaznenog postupka tretirao optuženu osobu, u kaznenom postupku angažira kao vještak. Izrijekom zakonom propisana iznimka odnosi se na pregled i obdukciju tijela, kada zakon propisuje da se za vještaka ne može uzeti osoba koja je liječila umrlog. U preostalim slučajevima, ne postoji a priori zakonska zapreka da se u kaznenom postupku, kao vještak, angažira liječnik optužene osobe, time da će valjanost takovog vještačenja ovisiti o izvoru saznanja o okolnostima na kojima je vještak utemeljio svoj nalaz i mišljenje. Ako vještak svoj nalaz i mišljenje utemelji na okolnostima koje je saznao od optuženika u okviru obavljanja svog liječničkog zanimanja, dakle, izvan postupka vještačenja, a posebno ako je o tim okolnostima i iskazivao zapravo u svojstvu svjedoka, bez propisanih upozorenja, kao što je to u konkretnom slučaju, tada je takav dokaz nevaljan i na njemu se ne može temeljiti sudska odluka.

Kako se u ovom predmetu, zbog prethodno izloženih razloga, presuda suda prvog stupnja temelji na nezakonitom dokazu, to je istu valjalo, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, ukinuti i temeljem čl. 388. st. 1. ZKP, riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 2. listopada 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r .

Milan Gudelj, v. r.