P-1050/2010-64 · Općinski sud u Vukovaru

4 Broj: P-1050/10-64

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VUKOVARU

Vukovar, Županijska br. 31

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, u ime Republike Hrvatske po sucu toga suda Branku Fabcu kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice A. R. iz V., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Dječji vrtić V. I., V., koga zastupaju zakonska zastupnica – ravnateljica S. L. i punomoćnik B. I., odvjetnik u V., radi utvrđenja nezakonitosti prestanka radnog odnosa i isplate naknade plaće, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene dana 30. studenog 2010. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice M. Š., odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika S. Š. i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 3. ZPP-a, istoga dana

p r e s u d i o j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljici A. R. iz V., nezakonito prestao radni odnos kod Radne organizacije za predškolski odgoj V. kao pravnog prednika tuženika Dječji vrtić V. I. dana 24. veljače 1992. godine te se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati naknadu u visini plaće za period od 24. veljače 1992. godine do 01. studenog 1996. godine u visini zajamčene plaće sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakomjesečnog dospijeća pojedinog novčanog iznosa odnosno od 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate te nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 5.842,50 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.075,00 kn (slovima: tritisućesedamdesetpetkuna) u roku od 8 (osam) dana.

Obrazloženje

Presudom ovoga suda poslovni broj P-939/05-33 od 27. prosinca 2006. godine tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci je bio u cijelosti odbijen kao neosnovan i tužiteljica je obvezana da nadoknadi parnične troškove tuženiku u iznosu od 1.220,00 kn (list 192 do 194 spisa). Povodom žalbe tužiteljice protiv ove presude Županijski sud u Vukovaru kao drugostupanjski sud je presudom poslovni broj Gž-606/07-4 od 27. ožujka 2007. godine navedenu prvostupanjsku presudu potvrdio i odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu (list 203 i 204 spisa). Povodom revizije tužiteljice protiv drugostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu kao sud trećeg stupnja je rješenjem poslovni broj Revr-452/09-2 od 14. siječnja 2010. godine (koje rješenje je zaprimljeno na ovom sudu dana 08. studenog 2010. godine - list 220 do 222 spisa) ukinuo gore navedene presude i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Na ročištu održanom 12. prosinca 2006. godine tuženik je po svom punomoćniku izjavio prigovor promašene pasivne legitimacije zato što je njegov osnivač Grad Vukovar, kao i zato što su Odlukom Županijske skupštine Vukovarsko – srijemske županije od 23. studenog 1994. godine o prenošenju osnivačkih prava nad predškolskim ustanovama osnivačka prava nad Ustanovom za predškolski odgoj B. kod koje je tužiteljica bila u radnom odnosu prenijeta Općini Borovo, te je

4 Broj: P-1050/10-64

također istakao prigovor prekluzije tužiteljice na zaštitu prava iz radnog odnosa, zato što je tužiteljica za prestanak radnog odnosa saznala u mjesecu veljači 1993. godine.

Ove tvrdnje o prekluziji je punomoćnik tuženika na ročištu održanom dana 30. studenog 2010. godine ispravio i dopunio na slijedeći način: „Tužiteljica je na raspravi dana 08. srpnja 2001. godine izjavila da je dana 27. siječnja 1992. godine saznala da joj je prestao radni odnos. Tužiteljica se nalazi u statusu prognanika od 27. siječnja 1992. godine pa se u ovom predmetu ne može primijeniti čl. 8. Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju itd.. Podredno, tužiteljici je duplikat radne knjižice izdan 06. kolovoza 1996. godine što znači da je tužiteljica raspolagala sa neposrednim saznanjem o prestanku radnog odnosa još 1992. godine. Tužba je podnijeta 08. prosinca 1999. godine, dakle, sedam godina nakon saznanja o prestanku radnog odnosa a tri godine i četiri mjeseca od dana izdavanja duplikata radne knjižice.“.

Tužiteljica je osporila tvrdnju o promašenoj pasivnoj legitimaciji obrazlažući to potvrdom Trgovačkog suda u Osijeku od 17. travnja 2001. godine prema kojoj je tuženik pravni sljednik bivše RO za predškolski odgoj B. iz B..

U postupku su izvedeni dokazi saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja i saslušanjem svjedoka D. S., H. M. D., S. Ć. i M. K., zatim čitanjem dopisa na listovima 2 i 3 spisa, pregledom preslike izvornika i duplikata radne knjižice tužiteljice, čitanjem odluke o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme od 06. ožujka 1985. godine (list 13 spisa), odjave osiguranja na listu 156 spisa, dopis HZMO od 20. travnja 2001. godine (list 22 spisa), izlistanja podataka o prijavama na osiguranje za tužiteljicu (list 23 spisa), dopisa Trgovačkog suda u Osijeku broj R3- 2422/05-2 od 17. ožujka 2005. godine (list 132 spisa), pregledom odjave osiguranja na listu 151 spisa, čitanjem odluke Županijske skupštine Županije vukovarsko-srijemske od 23. studenog 1994. godine, pregledom povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika.

Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu:

ZPP - „Nar.nov.“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08. i 123/08.), sud je našao da je tužbeni zahtjev tužiteljice pobliže opisan u izreci presude u cijelosti neosnovan.

Čitanjem obavijesti o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme od 28. studenog 1984. godine (list 12 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme kod Radne organizacije za predškolski odgoj „B.“ B. za poslove spremačice, a koji radni odnos prestaje dana 30. studenog 1984. godine jer se na svoje mjesto spremačice vraća T. C.. Čitanjem odluke o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme od 06. ožujka 1985. godine (list 13 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod Radne organizacije za predškolski odgoj „B.“ B. za poslove spremačice počevši od 11. ožujka 1985. godine.

Pregledom preslike radne knjižice tužiteljice, kako izvornika tako i duplikata (listovi 123 do 128 spisa) nedvojbeno je utvrđeno da je kao datum zaposlenja tužiteljice u bivšoj RO za predškolski odgoj B. u B. upisan 05. studeni 1984. godine, koji je radni odnos trajao do 30. studenog 1984. godine, zatim da se ponovo zaposlila kod istog poslodavca dana 17. prosinca 1984. godine, a datum prestanka zaposlenja je upisan s danom 07. siječnja 1992. godine.

Pregledom preslike odjave osiguranja sastavljene 17. veljače 1993. godine (list 16 i 151 spisa) koja je podnesena tadašnjem RF MIORH utvrđeno je da je tužiteljici kao datum prestanka svojstva osiguranika upisan 07. siječanj 1992. godine u RO za predškolski odgoj B., a samu odjavu je sačinio Povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar i potpisao je zamjenik Povjerenika S. Ć. dana 17. veljače 1993. godine.

Saslušanjem tužiteljice na ročištu glavne rasprave održanom dana 08. srpnja 2002. godine utvrđeno je da je tužiteljica dolazila na posao u Dječji vrtić B. u B. n. do 01. rujna 1991. godine, kada je došao tajnik vrtića i rekao da više ne dolazi na posao, a svoj radnopravni status je pokušala regulirati u Z. nakon pada Grada Vukovara tako što se javila S. Ć., koji joj je rekao da joj je radni 4 Broj: P-1050/10-64

odnos u vrtiću prestao a odluku o prestanku (valjda radnog odnosa) da je dobila 27. siječnja 1992. godine, koju pismenu odluku nikad nije dobila.

Očigledno je prilikom pisanja zapisnika od 08. srpnja 2002. godine došlo do pogreške, te je trebalo stajati da je tužiteljica dana 27. siječnja 1992. godine saznala od S. Ć. za odluku o prestanku radnog odnosa, kako to proizlazi iz izjave tužiteljice na zapisniku od dana 04. svibnja 2004. godine (list 88 spisa). Iz iskaza tužiteljice nadalje proizlazi da pismenu odluku nije nikada dobila, zatim da je podnijela zahtjev za zaštitu svojih prava u vidu žalbe na odluku o prestanku radnog odnosa Ministarstvu prosvjete i kulture u Z. tijekom 1992. godine točno neutvrđenog datuma, o kojem zahtjevu nije dobila nikakvo rješenje, te kroz cijelo vrijeme od mjeseca veljače 1992. godine pa do 1996. godine nije primala nikakvu plaću niti naknadu plaće koju su primali ostali zaposlenici, za koje vrijeme joj nisu bili uplaćivani niti doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao objektivan i istinit da je za prestanak radnog odnosa saznala dana 27. siječnja 1992. godine, kao i da nije nikada primila odluku o prestanku radnog odnosa.

Tužiteljica tvrdi da je zahtjev za zaštitu svojih prava u vidu žalbe na odluku o prestanku radnog odnosa podnijela Ministarstvu prosvjete i kulture u Z. tijekom 1992. godine točno neutvrđenog datuma, o kojem zahtjevu nije dobila nikakvo rješenje, iz čega se ne može sa sigurnošću zaključiti da je u roku od 15 dana od saznanja za povredu prava u smislu odredbe čl. 80. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je preuzet kao bivši savezni zakon (dalje u tekstu: ZOPRO - „Nar. nov.“ br. 34/91., 26/93. i 29/94.) zaista podnijela prigovor. Međutim, sve i da je i podnijela prigovor tijekom 1992. godine, ona nije u skladu sa odredbom čl. 83. st. 1. ZOPRO-a zatražila zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom u roku od trideset dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, tako da je za nju nastupila prekluzija u pogledu pobijanja zakonitosti odluke Povjerenika Vlade RH za Općinu Vukovar od 07. siječnja 1992. godine. Naime, tužiteljica je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela tek dana 08. prosinca 1999. godine (list 1 spisa), zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti prestanka radnog odnosa u smislu odredbe čl . 187. st. 1. i 2. ZPP-a, a pravni interes tužiteljice za utvrđenje nezakonitosti prestanka radnog odnosa ne može biti paralelni put sudske zaštite njezinih prava iz radnog odnosa jer bi time bila potpuno otklonjena primjena odredaba radnopravnih propisa koji se odnose na zaštitu radnika kod poslodavca, odnosno organizacije i putem suda u točno određenim prekluzivnim rokovima. Naime, tužiteljica je nedvojbeno 27. siječnja 1992. godine saznala za povredu svojih prava iz radnog odnosa.

S obzirom da bivši poslodavac tužiteljice RO za predškolski odgoj „B.“ B. više ne postoji, kao i da je za tužiteljicu nastupila prekluzija za traženje sudske zaštite prava iz radnog odnosa još tijekom 1992. godine (točnije 14. ožujka 1992. godine), nije odlučno ima li RO za predškolski odgoj „B.“ B. pravnoga sljednika ili ne.

Kako je u provedenom postupku utvrđeno da je nastupila prekluzija za pobijanje odluke o prestanku radnog odnosa, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice i ne pripada joj pravo na naknadu plaće u razdoblju od 24. veljače 1992. godine (pravilno bi trebalo biti 08. siječnja 1992. godine) pa do 01. studenog 1996. godine u visini zajamčene plaće, zbog čega je tužbeni zahtjev opisan u izreci presude valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan. Naime, samo ako i kada sud utvrdi da je odluka o prestanku radnog odnosa nedopuštena, tada radnik ima pravo na isplatu naknade plaće. Prema tome, ne postoji pravna osnova za novčanu tražbinu tužiteljice.

O parničnim troškovima odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 19.060,52 kn utvrđene rješenjem od 15. svibnja 2009. godine (list 215 i 216 spisa) sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: OT - „Nar. nov.“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09.).

Tužiteljica je izgubila ovaj spor tako da je njezin zahtjev za nadoknadu parničnih troškova u iznosu od 5.842,50 kn odbijen kao neosnovan.

4 Broj: P-1050/10-64

Prema troškovniku tuženika na listu 191 spisa, tuženik je zatražio troškove koji se sastoje iz nagrade za pristup na ročište 23. studenog 2006 godine odgođeno bez raspravljanja u iznosu od 250,00 kn, a što sud ne prihvaća jer je to ročište odgođeno upravo na zahtjev punomoćnika tuženika, zatim iz nagrade za zastupanje na ročištima 12. prosinca 2006. godine i 27. prosinca 2006. godine za svaku radnju po 1.000,00 kn odnosno za obje radnje zajedno 2.000,00 kn. Prema troškovniku tuženika na listu 232 spisa, tuženik je zatražio trošak za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 1.000,00 kn (a što sud ne prihvaća budući da ta radnja nije bila potrebna u smislu čl. 155. st. 2. ZPP-a), te iz nagrade za zastupanje na ročištu 30. studenog 2010. godine u iznosu od 500,00 kn (pravilno bi bilo 1.000,00 kn), te iz poreza na odvjetničke usluge u iznosu od 575,00 kn (na osnovicu od 2.500,00 kn). Pravilno utvrđeni troškovi tuženika prema tome iznose 3.075,00 kn, koliko je valjalo naložiti tužiteljici da nadoknadi tuženiku.

Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru, dana 30. studenog 2010. godine

S U D A C:

Branko Fabac, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Vukovaru. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 8 (osam) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.