I Kž-109/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-109/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. K. zbog kaz. djela iz čl. 188. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 13. siječnja 1999. br. K-38/98, u sjednici održanoj 25. ožujka 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. J.K. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. J.K. je proglašen krivim zbog kaz. djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ, opisano pod toč. 1. i kaz. djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, opisano pod toč. 2. izreke, pa mu je za oba djela u stjecaju, na temelju čl. 25. st. 1. i 109. st. 1. Zakona o sudovima za mladež (ZSM) izrečena jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. rujna 1998. godine, pa nadalje. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po branitelju R.M., odvjetniku iz B.

Državni odvjetnik se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne strožu kaznu zatvora.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i njemu izrekne blažu kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97, podržao je žalbu županijskog državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a za optuženikovu žalbu je predložio da se odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U žalbi se tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo krađe (pod toč. 2. izreke pobijane presude) počinjena bitna povreda postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97, jer da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu čl. 8. ZKP "sasvim zanemarivši činjenice koje idu u prilog optuženika i koje ga, u stvari, mogu činiti samo sumnjivim, ali ne i krivim za izvršenje tog kaznenog djela", što se prethodno obrazlaže tvrdnjom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pri čemu se posebno prigovara ocjeni iskaza svjedokinje I.R. Međutim, ne može biti govora o tome da bi na opisan način bila ostvarena bitna postupovna povreda, bilo koja iz čl. 367. ZKP/97, već žalitelj i u ovom dijelu pobija valjanost činjeničnog stanja utvrđenog prvostupanjskom presudom.

Naime, upravo po odredbi čl. 8. st. 2. ZKP/97, pravo je, ovdje suda, da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje određenih činjenica, pri čemu nije vezan ni ograničen posebnim dokaznim pravilima, a što onda znači da po svom slobodnom sudačkom uvjerenju ocjenjuje uvjerljivost i istinitost kako obrane, tako i izvedenih dokaza. Da sud prvog stupnja i nije proveo potrebite dokaze, što se ni u žalbi ne tvrdi, opet ne bi postojala citirana povreda postupka, već bi se tada moglo govoriti, eventualno, o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Tek da sud prvog stupnja nije dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza (obrane optuženika i iskaza svjedokinje R., te iskaza svjedoka R.H. ), a jest, bila bi ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. u svezi sa čl. 359. st. 7. ZKP/97, a ne ona na koju se ukazuje u optuženikovoj žalbi.

Ispitujući, pak, prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP/97, ovaj sud nije našao povreda zakona na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti kao drugostupanjski sud. Stoga je neosnovana optuženikova žalba zbog bitne postupovne povrede.

Neosnovane su žalbe i državnog odvjetnika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U stvari, u žalbama se ne tvrdi da odlučne činjenice nisu raspravljene ni da neki dokazi nisu izvedeni, niti se u žalbama predlažu bilo koji daljnji dokazi, već se u žalbi državnog odvjetnika prigovara ocjeni izvedenih dokaza, napose nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, sve u svezi izbora i težine kaznene sankcije, pri čemu se iznosi stanovište da nije bilo mjesta izricanju maloljetničkog zatvora, jer je "optuženik nepopravljiv", dok se u žalbi optuženika prigovara ocjeni optuženikove obrane i izvedenih dokaza, tako da je - po stanovištu ovog žalitelja - u pogledu djela pod toč. 1. trebalo prihvatiti optuženikovu obranu datu tijekom glavne rasprave, prema kojoj se on samo oštećenici "htio osvetiti i poniziti je", ne silovati i kojom je porekao priznanje dato pred istražnim sucem, za što je "naveo sasvim određene i prihvatljive argumente", a u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2., što nije prihvatio obranu optuženika da mu je odnosne predmete dao na posudbu R.H., ne da bi ih on protupravno prisvojio, jer da je, za razliku od iskaza svjedoka R.H., optuženikova obrana potvrđena iskazom svjedokinje I.R., koji iskaz da je sud prvog stupnja neosnovano odbacio.

Suprotno tvrdnjama i stanovištima stranaka, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i pravilnom i savjesnom ocjenom optuženikove obrane i svih izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice, kako u odnosu na krivnju i kaznenu odgovornost optuženika za oba inkriminirana djela, tako i u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji, sasvim pouzdano i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je on počinio ta djela, da je za njih odgovoran i da su ispunjene sve zakonske pretpostavke da mu se izrekne jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora.

Naime, i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, optuženik je bio iskren kada je tijekom istrage, u dva navrata, a drugi puta u nazočnosti branitelja, priznao kako je napao oštećenicu u namjeri da ostvari s njom spolni odnos (l. 24-25, 37), a o tome je govorio i psihijatrijskom vještaku dr. R.D. prilikom psihijatrijskog vještačenja (l. 46-77), samo što je naglašavao da je bio pod znatnim utjecajem alkohola, a "kada je pijan vrlo je agresivan i ne može se kontrolirati". Jer, upravo je ta obrana sukladna iskazu ošt. R.P.- D. (l. 55-56, 123), čiji je iskaz prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao objektivno istinit, neovisno od činjenice što je ona tek na postavljeno pitanje odgovorila da ju je optuženik, osim radnji navedenih u činjeničnom opisu djela, koje same za sebe ukazuju na njegovu stvarnu namjeru, dirao po intimnim dijelovima tijela - spolnom organu i grudima.

Stoga ovaj sud prihvaća kao valjane, u svemu logične i ispravne razloge izložene u obrazloženju pobijane presude zbog čega je dokazana krivnja optuženika za počinjenje kaznenog djela silovanja u pokušaju, kao i razloge zbog čega on nije ostvario svoju namjeru, a to zbog adekvatnog otpora oštećenice i nailaska svjedoka M.Š. (l. 57, 126).

Dakako, stvarna namjera optuženikovog napada na oštećenicu nije dovedena u sumnju činjenicom što je mjesto počinjenja djela u samom centru grada, nedaleko bolnice i glavne gradske prometnice, s obzirom na vrijeme događaja (rujan mjesec, oko 23,30 sati) i činjenicu da nije bilo prolaznika, a na mjesto događaja je stigao portir Hitne medicinske pomoći, svjedok Š., tek nakon višekratnog pozivanja oštećenice u pomoć i njenog upornog otpora, o čemu, uz njene povrede (l. 3), govore i povrede optuženika opisane u povijesti bolesti (l. 4) i vidljive u fotodokumentaciji, kao i s obzirom na nekritičnost optuženika zbog alkoholiziranosti.

Jednako tako, sud prvog stupnja je ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo krađe opisano pod toč. 2. izreke, pa žalitelj neosnovano osporava valjanost ocjene optuženikove obrane i ocjene iskaza saslušanih svjedoka.

Naime, i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, svjedok R.H. je govorio istinu kada je ustvrdio da o zlatnini nije ni razgovarao sa optuženikom, a ne da bi mu predao istu na posudbu (l. 126-127). Jer, svjedok je prijatelj sa optuženikom, pa ga očito ne bi lažno teretio, već bi mu nastojao pomoći, posebno stoga što su sve stvari (osim pištolja) već narednog dana vraćene njegovim roditeljima, što proizlazi iz iskaza ošt. R.H.1 (l. 125), tako da ne trpe nikakvu štetu.

Što se, pak, tiče iskaza svjedokinje I.R., treba razlozima pobijane presude dodati samo to da i prema tom iskazu, ova svjedokinja nije uopće bila prisutna kada su R.H. i optuženik razgovarali o djevojkama i oružju - prema iskazu svjedoka, a navodno i o posudbi zlatnine - prema obrani otpuženika, već je optuženik uzeo sa sobom pištolj, kazetofon i jednu torbu, a u kojoj se već nalazila zlatnina i drugi predmeti iz činjeničnog opisa djela (osim pištolja). Dakle, ova svjedokinja i nije znala, niti je o tome iskazivala, što je bilo u torbi (l. 127-128).

Stoga treba zaključiti da je optuženik, inače sklon vršenju upravo kaznenih djela krađa, kako to proizlazi iz izvještaja Centra za socijalnu skrb u B. (l. 113-117), iskoristio situaciju kada je R.H., omamljen vinom i apaurinima, zaspao, te bez njegovog znanja i odobrenja pokupio odnosne predmete, a ne da bi se radilo o nekakvoj posudbi, posebno imajući kod toga u vidu i samu vrstu te broj tih predmeta. Druga je stvar što je R.H. znatno doprinio izvršenju ovog djela. Taj doprinos se ogleda u tome što je on, iako vjerojatno dobro pozna optuženika, jer je s njim prijatelj, zna njegove sklonosti i probleme, dao optuženiku piti vino i tablete apaurin, što je i sam konzumirao sve do omamljenosti (zbog koje je uglavnom spavao), iz čega se dade zaključiti da je sve to moglo djelovati i djelovalo je u izvjesnoj mjeri i na optuženika, zbog čega je, uz svoje sklonosti, očito bio i nekritičan.

Stoga je sud prvog stupnja i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu oba inkriminirana djela, a kako je optuženik za njih odgovoran, jer je prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka dr. R.D. u vrijeme počinjenja djela (pod toč. 1.) njegova ubrojivost bila samo smanjena, ne isključena, to ga je opravdano i zakonito proglasio krivim.

Žalbe stranaka su neosnovane i zbog odluke o kazni.

U žalbi državnog odvjetnika se tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni u čl. 109. st. 1. Zakona o sudovima za mladež za izricanje maloljetničkog zatvora, na prvom mjestu zbog same ličnosti optuženika, koji je - po stanovištu ovog žalitelja - "praktički nepopravljiv", zatim zbog vrste i težine inkriminiranih djela i načina izvršenja tih djela, zaključuje da je optuženik djelo pod toč. 1. (silovanje u pokušaju) "počinio iz bezobzirne osvete", a kako je oštećenica pravosudna dužnosnica i nositeljica sudbene vlasti, to da se "svakako mora konstatirati da se djelo pod toč. 1. sastojalo i u napadu na sudbenu vlast", a u odnosu na djelo krađe (pod toč. 2.) da je optuženik iskoristio pijano stanje svoja prijatelja "koje je bilo na granici bespomoćnosti", prigovara se ocjeni značaja okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, napose smanjenoj ubrojivosti optuženika koja je bila samoskrivljena u smislu čl. 42. KZ (zbog alkoholiziranosti), pa da je optuženiku trebalo izreći kaznu zatvora i to u duljem trajanju, a ne kaznu maloljetničkog zatvora, dok se, s druge strane, u optuženikovoj žalbi izrečena jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora smatra prestrogom, s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti i činjenicu da se kod djela pod toč. 1. nije mogla uzeti za otegotnu okolnost teška posljedica djela - spontani pobačaj kod oštećenice nakon događaja - kada to, na objektivan način, odgovarajućim vještačenjem nije utvrđeno. Međutim, suprotno tvrdnjama i stanovištima žalitelja, napose državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je optuženiku izrekao u svemu primjerenu kaznenu sankciju kada mu je na temelju čl. 25. st. 1. i 109. st. 1. ZSM izrekao jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine.

Prvenstveno, nikako se ne može prihvatiti stanovište državnog odvjetnika da je optuženik nepopravljiv, niti za to ima, niti može biti, uporište u nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, a kada bi to i bilo tako, onda bi se samo moglo postaviti pitanje ostvarenje svrhe kažnjavanja, na prvom mjestu zbog specijalne prevencije (za generalnu prevenciju je izrečena kazna valda i po žalitelju primjerena), bez obzira na vrstu i visinu kazne.

No, kada psihijatrijski vještak, u odgovoru na pitanje, navodi da "teoretski postoji mogućnost utjecaja na poremećaj ličnosti, ali je praktički to vrlo teško izvedivo" jer da bi u daljnji odgoj optuženika bilo potrebno utrošiti jednako toliko vremena i ljubavi koliko je do sada propušteno (l. 122-123), onda to nikako ne znači da se na optuženika, bez obzira na poremećaj njegove ličnosti i njegovu sklonost prekomjernom pijenju alkohola i zlouporabi psihoaktivnih tvari, a što ne doseže nivo bolesti ovisnosti, ne može odgojno utjecati odgovarajućom kaznenom sankcijom tako da u buduće ne čini kaznena djela.

Jer, poremećaj ličnosti, pa i onda kada je taj poremećaj vrlo dubok, još nikako ne znači da je takva osoba nepopravljiva u kaznenopravnom smislu, da nužno mora činiti kaznena djela. U konkretnom slučaju, optuženik je vrlo mlada osoba, adolescentne dobi, svjesna težine djela ("kajem se što sam tako grubo napao oštećenicu"), svjesna lošeg utjecaja alkohola ("ne želim uživati alkohol niti tablete, niti neku drogu, jer sam svjestan da to loše utječe na mene i na moju budućnost"), pa kada mu je sud prvog stupnja, ispravno vrednujući okolnosti koje su bile od utjecaja na izbor i težinu kaznene sankcije, izrekao jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine, onda je to u svemu primjerena kazna (str.

10. st.

5. i 6., str.

11. presude). Ta kazna je primjerena i onda kada se ima u vidu i način počinjenja djela pod toč.

2. i kada se uzme da nije sa punom izvjesnošću utvrđeno da bi do spontanog pobačaja kod oštećenice (koja je primala inekcije, tako i kritične večeri, radi održavanja trudnoće) došlo zbog inkriminiranog postupanja optuženika, pri čemu treba reći da je neprihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika kako je optuženiku trebalo cijeniti za otegotnu okolnost to što je iskoristio pijano stanje svoga prijatelja, već se može govoriti o znatnom doprinosu R.H. izvršenju djela pod toč. 2., kako je to gore već izloženo. Naime, on je taj koji je dao vino i tablete apaurin i sve to pio zajedno sa optuženikom, pa kako je zbog toga njegovo stanje "bilo na granici bespomoćnosti", to je očito i optuženik bio pod određenim utjecajem kako alkohola, tako i tableta apaurina.

Njih dvojica su prijatelji, tako da je i logično što optuženik prihvaća ponuđeno vino, pa i tablete, jer je tome inače sklon, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, a taj prijatelj je stariji od njega (tri godine) i živi u sasvim drugim prilikama, tako da se sam način izvršenja djela krađe ne može posebno cijeniti optuženiku za otegotnu okolnost.

Stoga je o podnesenim žalbama trebalo odlučiti kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 25. ožujka 1999. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.