I Kž-335/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-335/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Neve Šibl i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. C., zbog kaznenih djela iz čl. 34. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 8. siječnja 1997. godine broj K-65/96, u sjednici održanoj 9. veljače 1999. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika, te branitelja opt. N. P., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. D.C., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 1. KZRH opisanog u toč. II. izreke pobijane presude i izriče:

Na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP/93

protiv opt. D.C. (osobni podaci kao u presudi suda prvog stupnja)

Odbija se optužba

da bi:

tijekom 1993. godine pa nadalje, bez za to potrebnog odobrenja, sa ratišta donio jednu automatsku pušku marke "CZ" tvornički broj …call 7,62 mm, te 785 komada streljiva call 7,62 mm, jednu ručnu bombu zvanu "škveranka" i jednu ručnu bombu M-75, te ih držao u svom stanu do 22. kolovoza 1996. godine, dakle, da bi neovlašteno nabavljao i držao vatreno oružje i streljivo čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv javnog reda i pravnog saobraćaja, nedopuštenim držanjem oružja i eksplozivnih tvari, označeno i kažnjivo po čl. 203. st. 1. KZRH.

II. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. D.C., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, opisanog u toč. I. izreke pobijane presude, u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. D.C. djelom zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. Kaznenog zakona.

III. Uslijed odluke pod I. i II., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. D.C. za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. KZ, na temelju čl. 91. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, a prihvaća se, iz pobijane presude za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH za koje je proglašen krivim u toč. I. izreke, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina pa se opt. D.C., uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. kolovoza 1996. godine, pa nadalje.

IV. Žalbe državnog odvjetnika i opt. D.C. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu, presudom od 8. siječnja 1997. godine broj K-65/96 proglasio je krivim opt. D.C. zbog dva kaznena djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. i čl. 34. st. 1. KZRH, te kaznenog djela protiv javnog reda i pravnog saobraćaja, nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH. Na temelju čl. 34. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od osam godina, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od 11 godina, na temelju čl. 203. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. kolovoza 1996. godine pa nadalje.

Po čl. 64. st. 1. OKZRH od optuženika se oduzima automatska puška "CZ", tvornički broj … call 7,62 mm, 785 komada streljiva call 7,62 mm, jedna ručna bomba zvana "škveranka" i jedna ručna bomba M-75.

Po čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/93 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 7.047,61 kn, od čega iznos od 1.228,00 kn predstavlja troškove sudsko- medicinskog vještačenja, iznos od 2.419,61 kn trošak balističkog vještačenja, iznos od 2.400,00 kn troškove psihijatrijskog vještačenja, a iznos od 1.000,00 kn predstavlja paušalnu svotu.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik se žali po branitelju N.P., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna. Predlaže da se branitelja obavijesti o sjednici vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 25. kolovoza 1997. godine broj Ktž-684/97 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika djelomično, a da se u ostalom dijelu odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika N.P., odvjetnika iz S., dok nazočnost optuženika, koji je u pritvoru, nije osigurana budući predsjednika vijeća a ni vijeće nisu smatrali da bi to bilo svrhovito. Žalbe nisu osnovane.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 državni odvjetnik navodi da je izreka presude nerazumljiva budući da nije jasno i određeno što ulazi u opis kvalificiranog kaznenog djela, a što u opis kaznenog djela ubojstva, te da sud prvog stupnja nije dao obrazloženje za utvrđene kazne zatvora za kvalificirano ubojstvo, a posebno ubojstvo, te da se stoga pobijana presuda ne može ispitati u odluci o kazni, kako u odnosu na utvrđene kazne, tako i u odnosu na jedinstvenu kaznu.

Optuženik u žalbi ističe istu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 nalazeći također nerazumljivom izreku pobijane presude, jer da nije jasno određeno što ulazi u opis kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, a što u opis kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Za razliku od žalitelja ovaj sud kao sud drugog stupnja ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuju. Naime, iako sud prvog stupnja bespotrebno, ali ne i u bitnome, mijenja činjenični opis kaznenih djela pod toč. I. izreke pobijane presude, ta izmjena nije takvog značaja da bi izreci davala karakter nerazumljivosti, budući iz iste nedvojbeno proizlazi da je optuženik lišio života ošt. P.K. i pri tome umišljajno doveo u opasnost živote osoba koje su se nalazile u kiosku T., pri čemu su navedene osobe čiji je život doveden u opasnost protupravnom radnjom optuženika, kao i način na koji je to učinjeno, te da je lišio života ošt. H.K. Dakle, počinio je jedno kvalificirano kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH i jedno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, što nedvojbeno proizlazi iz izreke pobijane presude, kao i njezina obrazloženja, posebno glede umišljaja na strani 8, 9 i 10 pobijane presude. Očigledno niti sud prvog stupnja ne smatra tu izmjenu suštinskom, kada je posebno ne obrazlaže, već zapravo u cijelosti prihvaća optužnicu državnog odvjetnika.

Nadalje i glede odluke o kazni sud prvog stupnja dao je razloge za sva utvrđenja u pogledu okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, a druga je stvar da li se žalitelji slažu s njihovom ocjenom, posebno kada je utvrđena kazna zatvora za kvalificirano ubojstvo manja od one utvrđene za obično ubojstvo, što je žalitelje očigledno zbunilo, ali to je onda drugi žalbeni osnov.

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju žalitelji ukazuju, kao niti koja od onih na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi navodi da nije počinio kvalificirano kazneno djelo ubojstva, jer nije želio niti pristajao da itko drugi strada osim oštećenika P.K. i da opasnost za život drugih osoba mora biti objektivna s obzirom na način i sredstvo izvršenja.

Žalba optuženika je i u tom dijelu neutemeljena budući u tijeku postupka nije bilo sporno da optuženik puca u P.K., pored kojeg sjedi H.K., iz neposredne blizine, sa udaljenosti od oko dva do tri metra, ispaljuje cijeli rafal od 30 komada streljiva, iz puške čije karakteristike nedvojbeno pozna, posebno da puška trza lijevo desno, a da se iza njih nalazi kiosk T., čime dovodi u opasnost živote ljudi koji su u kiosku, a nije bilo sporno da su tu bile prodavačica i jedna djevojčica, kako je iskazala svjedok S.Š.

Iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku dipl.ing. B.T., te zapisnika o uviđaju i fotoelaborata nedvojbeno proizlazi, a to se žalbom niti ne osporava, da je na kiosku utvrđeno 12 proboja kroz vanjsku stijenku trafike i pet oštećenja na vanjskom dijelu kioska. Vještak je bio izričit da prelaskom kroz prvu prepreku, a to je u konkretnom slučaju aluminijski lim, može doći do prolaska kroz ivericu i slično, artikle u trafici, zrno se destabilizira i više se ne može pratiti njegova pravocrtna putanja. Udara u razne dijelove unutrašnjosti kioska, odbija se i može završiti u bilo kojem dijelu kioska. Osim toga, može doći i do rasprskavanja zrna kada se fragmenti počinju nepravilno gibati i mogu završiti u bilo kojem dijelu kioska. Prema tome, osnovano zaključuje sud prvog stupnja da su životi osoba u kiosku bili ugroženi, neovisno o tome, kako ističe žalba, što je vještak naveo i neke mogućnosti odnosno pozicije tih osoba kada one ne bi bile ugrožene međutim, s tim slučajnostima optuženik nije mogao računati i izostanak posljedice je samo sretan stjecaj okolnosti.

U skladu s takvim utvrđenjima sud prvog stupnja obrazlaže i umišljaj optuženika, u dovoljnoj mjeri, na cijeloj stranici 8. i 9. pobijane presude, bez obzira što je zadnja rečenica na 8., a ne 9. stranici, kako se tvrdi u žalbi državnog odvjetnika, prekinuta.

Utvrdivši da je optuženik postupao s direktnim umišljajem na lišenje života P.K., sud prvog stupnja utvrđuje i obrazlaže i drugi sadržaj umišljaja tog djela, budući umišljaj mora imati dva sadržaja, umišljajno dovođenje u konkretnu životnu opasnost za druge, najmanje dvije osobe i ta opasnost je dio optuženikovog eventualnog umišljaja, kako to utvrđuje sud prvog stupnja.

Nije u pravu niti optuženik kada smatra da je njegovo postupanje trebalo cijeniti kao postupanje na mah s obzirom na stanje jake razdraženosti u koje je doveden bez svoje krivnje, teškim zlostavljanjem i vrijeđanjem od strane ošt. P.K., te s obzirom na protek vremena od izazova do učina, za koje žalitelj nalazi da je iznosio tri minute.

Na mah, znači izvršenje djela neposredno poslije izazova i pod utjecajem afekta. Mora postojati primjereni vremenski kontinuitet od izazova do počinjenja ubojstva, u kojem po razboritoj procjeni postoji jedinstvo tijeka razvoja stanja jake razdraženosti. U konkretnom slučaju, već iz obrane samog optuženika o proteku vremena od 10 minuta, te opisa radnji koje je sve poduzeo uzimajući oružje i streljivo, te tražeći ošt. P.K., proizlazi da je došlo do prekida kontinuiteta između ranijeg zlostavljanja i ubojstva, kako to opravdano zaključuje sud prvog stupnja, a prihvaća i ovaj sud.

Samo nekorištenje lifta do stana i natrag od strane optuženika, na što upire žalba, nije argumenat u prilog zaključku da nije mogao kontrolirati svoje reakcije. Naprotiv, ta činjenica, kada se poveže sa ostalim postupcima optuženika može ukazivati i na drukčiji zaključak, a u svakom slučaju ne dovodi u dvojbu ispravne zaključke suda prvog stupnja u tom pravcu.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpunu utvrđeno, a i kazneni zakon je u cijelosti pravilno primijenjen. Nije ostvarena niti tzv. posredna povreda kaznenog zakona, jer nije ni bila utvrđena činjenična osnova za primjenu odredaba na koje sve ukazuje žalba optuženika.

Međutim, u međuvremenu je stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97) koji u čl. 91. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH ima snižen posebni minimum kazne, na kaznu zatvora u trajanju od najmanje osam godina, umjesto kazne zatvora od najmanje deset godina, kako je bilo za takvo djelo propisano u čl. 34. st. 2. KZRH. Bez obzira što je povišen posebni maksimum, kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 do 40 godina umjesto kazne zatvora od 20 godina, kako je bilo predviđeno u KZRH, u konkretnom slučaju za optuženika kao počinitelja ukazuje se povoljnijom primjena novog Kaznenog zakona bez obzira što taj zakon za to kazneno djelo predviđa veći posebni maksimum, jer novi zakon pruža mogućnost blažeg kažnjavanja optuženika s obzirom na niži posebni minimum kazne, propisan za to kazneno djelo. Naime, kazna zatvora u trajanju od osam godina optuženiku je sada utvrđena za odnosno djelo bez primjene zakonskih odredbi o ublažavanju kazne.

Zbog navedenih razloga sud je po službenoj dužnosti i u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ djelo optuženika pravno označio po čl. 91. toč. 3. KZ, kao blažeg zakona i po tom propisu mu utvrdio kaznu kao pod toč. 2. i 3. izreke ove presude.

Sud prvog stupnja je pod toč. 2. izreke pobijane presude proglasio krivim opt. D.C. što je do 22. kolovoza 1996. godine u svom stanu držao oružje i streljivo čije držanje građanima nije dopušteno. Međutim, prema Zakonu o oružju, koji je više puta mijenjan, predviđeno je da se protiv građana neće voditi kazneni postupak ako oružje, municiju i eksplozivne tvari, koje su izvan prometa, predaju nadležnim tijelima, time da je zadnji rok istekao sa danom 19. kolovoza 1997. godine, kako to proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju od 19. veljače 1997. godine ("Narodne novine", broj 20/97).

Kako se optuženiku inkriminira neovlašteno držanje oružja i streljiva u vremenu u kojem nije bio istekao rok za njegovu predaju, u konkretnom slučaju, u smislu čl. 339. toč. 6. ZKP/93 ta okolnost isključuje kazneno gonjenje, te je stoga po službenoj dužnosti, u povodu podnesenih žalbi trebalo donijeti presudu kojom se protiv optuženika odbija optužba za ovo kazneno djelo.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 369. ZKP/93 povodom žalbe optuženika ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti na strani optuženika, da do sada nije osuđivan niti prekršajno kažnjavan, da se radi o osobi koja je tiho i nenametljivo živjela svoj dosadašnji život, da su obiteljske prilike za optuženika bile traumatične, od njegova života u obitelji, neslaganja sa obiteljskom situacijom, od života sa ocem alkoholičarem koji se pretvarao u moru za optuženika, do konačnog njegovog neslaganja sa bratom, uslijed čega se redovito povlačio u sebe, nikada nije uzvraćao udarac, uvredu, može se kazati gotovo ni pogled, da se radi o osobi tihoj, mirnoj, nenametljivoj, koja nikada s nikim nije bila u nekoj konfliktnoj situaciji, šutljivoj i povučenoj, koji je prvi puta svoje aktivno mišljenje i činjenje iskazao odlaskom u domovinski rat, izražavajući na taj način neslaganje s onim šta je zadesilo njegovu domovinu, da je u ratu proboravio dugo vremena, bio dobar suborac i ugodan prijatelj za vrijeme tih ratnih zbivanja, i da je to ratno okruženje i boravak na frontu imalo utjecaja na njegovo ponašanje nakon rata, što je sve uz značajan doprinos ošt. P.K., koji tijekom postupka nije bio sporan, te uz odsustvo otegotnih okolnosti opravdava u odnosu na djelo iz čl. 91. toč. 3. Kaznenog zakona utvrđivanje kazne na granici posebnog minimuma za ovo kazneno djelo pa mu je za isto utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, dok kod ošt. H.K. nije utvrđen bilo kakav doprinos, isti se sasvim slučajno tu zatekao i nastradao, pa stoga sud opravdano optuženiku za ovo djelo utvrđuje strožu kaznu iako se po kvalifikaciji radi o blažem djelu, počinjenom s eventualnim umišljajem. Ovako utvrđenu kaznu zatvora po sudu prvog stupnja prihvaća i ovaj sud i imajući u vidu odluku pod I., II. i III. izriče optuženiku jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, koja će i po mišljenju ovog suda ostvariti sve vidove svrhe kažnjavanja predviđene zakonom, uz zakonito i pravilno izrečenu sigurnosnu mjeru.

S obzirom na sve navedeno trebalo je na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 9. veljače 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.